◄   POJAVA XII POJAVA XIII   ►

POJAVA XIII
Marko, Brodarica i ostali.

MARKO:

Stoj, robe, tu!

GRABANCIJAŠ:

Aha, dolpja?! Vitezi hrabri,
Ona je kriva, držite nju!

HOR:

Probudi mome i Ravijojlu!

BRODARICA:

Oh, Bože moj!
Da slomim krila vitezu tome
Slabačak bješe i munja roj!

MARKO:

Probudi mome i Ravijojlu!

BRODARICA:

Odr'ješi uze, viteže, ti,
Čim mahnem rukom nad njenom glavom,
Minuće odmah iz duše sni.
(Marko je odriješi.)

BRODARICA (diže ruke nad Ravijojlom):

Sanče, sanče,
Nepomače,
Sa kamena,
N’jemih st’jena,
Rastoči se ti,
Kud je nagla
Siva magla,
Gdje odl'jeću sni.

Sanče, sanče,
Vila tače,
U ponoćni mrak;
Zora rudi,
Sve se budi,
Rumen se zrak.
Preko gora i dolina,
Sinjeg mora
I urvina,
Uklanjaj se ti!
Zora rudi,
Nek se budi,
Kogod tvrdo spi!

SVI:

Zora rudi,
Nek se budi
Kogod tvrdo spi!

(Ravijojla i sve zaspale prevuku rukama preko čela i probuđene prenu se.)

HOR DJEVOJAKA:

Šta ovo bi?
Kakav li san?
U vedar dan,
Zaspasmo mi.

RAVIJOJLA:

Gdje sam ja?
Je li ovo sanak pust?
Zanese me oblak gust,
Gdje hiljade munja sja...

HOR:

Međ’ nama si, nevjestice,
Ne plaši se više ti;
Od opake Brodarice
Branićemo tebe mi.

MILOŠ:

Ravijojlo!

RAVIJOJLA (poleti mu na grudi):

Moj viteže, ti si? — Oh, da strašnih snova:
Sred gromova plamnih, bure, vihorova,
Sanjala sam tebe.

MILOŠ:

Sad ne sanjaš više!
Vilinske se čini u nepovrat sviše.

BRODARICA (prilazeći joj):

Sestro, zar ga ljubiš?

RAVIJOJLA:

Kao cv’jetak rosu,
Ljubim kao lasta mirno gn’jezdo svoje;
Oj, sestrice draga, zašto čini osu?
Ta bez njega šta bi pusto žiće moje?!

BRODARICA:

Ljubiš li ga, sejo, budi sretna s njime!
(Snima sa sebe đerdan.)
I njedarca tvoja neka ovo krasi!
Pokloni mu sina, da mu čuva ime,
I neka se slava s njime ne ugasi!

MILOŠ i RAVIJOJLA:

Brodarice, vilo, ti nam seja budi!

BRODARICA:

Ljubiću vas oba, kao nju u gori.

MARKO:

Pa i moje, vilo, ti izvidaj grudi,
Gle ne pijem više, a duša mi gori!

BRODARICA:

Ne brnni se, pićeš još ovoga dana!

CAR I CARICA (koji su sjeli na prijesto):

Ravijojlo, kćeri, prehodnice sjajna,
Milošu, pristupi!

(Miloš i Ravijojla pristupe pred prijesto i kleknu. Carica meće Ravnjojli cvjetnu krunu, a car polaže rukeo bojima na glavu. Dokle se ovo vrši, hor pjeva.)

HOR:

Raduj se, nevo, pred dvore tvoje
Svatovske pjesme vitezi poje:
Otvori vrata nevjestin brate,
Iznesi nevo, darove zlate.

CAR (držeći ruke na njihovim glavama):

Ravijojla, dosada si
Nad planinom vila bila,
A od sada, nevjestice,
Ti nam budi kćerka mila.
Od sad n’jesi Ravijojla
Koju mami gorska slava,
Carska kćerka odsad budi:
Vukosava, Vukosava.

HOR:

Carska kćerka od sad budi:
Vukosava, Vukosava!

(Miloš i Ravijojla ljube cara i caricu u skut i u ruku, a oni njih u čelo. Zatim slave. Djevojke se okupe oko nevjeste i ogrćući je pjevaju sa ostalim svatovima.)

HOR:

Poranio soko ptica,
Gore prel’jeće;
Na jelu je doletio,
Jela trepeće,
Ne treperi, vita jelo,
Nemoj žaliti;
Ta soko će u tvom granju
Gn’jezdo saviti.

BRODARICA (prilazi Ravijojli):

Amo ruku, sejo mila,
Izvješću te ja;
Nek Zorica obasjana
Pred svatima sja.
Mladoženjo primi nevu
U zagrljaj svoj! (Prevodi mu je.)

MILOŠ:

Vukosavo, ljubo moja! (Zagrle se.)

RAVIJOJLA:

Obiliću moj!

MARKO:

Vina amo! Pr’je neg svati
U hram pođu veseli,
Ja već moram pokušati,
Vina srce hoće li?!
Dajte pehar ponajveći,
Kakav pehar? Sude daj!
Sve do kupe kupu meći,
Vina, vina nalivaj!

SVI:

Vina, vina, slugo toči
Grabancijaš gdje je, gdje?
Nek zapjeva i poskoči,
Ne puštajmo njega pr’je!

GRABANCIJAŠ:

Okićeni, sv’jetli svati,
Kad veselje svuda vri,
Veselo ću zapjevati,
Al pomaž’te meni vi.
Mladencima želim sreću,
Da ih prati vesela;
Ah, njihna se ljubav preko
Mojih leđa začela!
Ljubite se, ljubite se,
I od sada ko i pr’je,
Al’ vas jedno molim samo:
Preko mojih leđa ne!

SVI:

Ha, ha, ha, ha! Bride l leđa?!

GRABANCIJAŠ:

Te još kako bride, hoj!

MARKO:

Nek te ništa to ne vređa,
Ta već to je poso tvoj!

HOR:

Nek te ništa to ne vređa,
Ta već to je poso tvoj!
(Sluge donose vina.)

MARKO:

Našto pehar? — Kupe amo!
Sud dvouhi daj mi ta]!
(Dohvati sud za oba uha i podigne.)
Prva kupa, pobratime,
Tvojoj nevi nek je, znaj!
Tebi želim nevjestice
Uz tvog vojna sladak v’jek,
Kaošto je rujno vince
Zagorjelu grlu l’jek!

MARKO (skida sa usana kupu):

Ha — baš krasna lozovina!
Daj donesi vina još,
Da ne reče Brodarica:
E je Marko junak loš!
(Kuca se s Brodaricom.)
Posestrimo, ova tebi.
Neka si mi zdrava ti!
Sad to želim ko i sebi,
Nagni pehar, pij ga, pij!

BRODARICA:

Čašo, zvekni,
Pjesmo, jekni!
Ovaj pehar pobri mom!
Al ti, pobro, topuz leti,
Ruka ti je silni grom!
Pijmo, pijmo, vitezovi,
Nevjestin je ovo čas;
Haj, veselo, sokolovi,
Nek se ori pjesme glas!

SVI:

Tebi želim, nevjestice,
Uz tvog vojna sladak v’jek,
Kaošto je rujno vino
Zagorjelu grlu l’jek!

(Zavjesa pada.)


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Dragutin Ilić, umro 1926, pre 98 godina.