Ženidba Miloša Obilića/2

ČIN I

POJAVA II

POJAVA II
Ravijojla, u pratnji vila planinkinja, dolazi. Sve su oružane strijelama i lovačkim rogovima.

PLANINKINjE:

Zdravo došle, seje,
Ponosne i mile,
U vilinsko kolo
Sretno ste se svile.
Posred mračnih gora,
Gdje se oblaak svija,
Sa odjelkom groma
Mrki vuk zavija.
Gdje se burni vjetri gone,
S gromovima munje lome
I gdje mračni dusi hode,
Gvozdenzube s tamom brode,
Lete noć i dan;
Dobro došle, seje mile,
Oblakinje divne vile,
U naš gorski stan.

OBLAKINjE I VILENjACI:

Nek se lomi silni grom,
Snažno stoji gorski dom.

BRODARICA:

O, sestro, Ravijojla,
Što si nam tužna sad?
Oko ti puno bola,
Na licu gorki jad.
Kaži nam, sejo mila...

RAVIJOJLA:

Oh, ćuti, sestrice!

BRODARICA:

Na licu što ti venu
Rumene ružice?

RAVIJOJLA:

Ah, i sad u snu čujem
Premili onaj poj,
Srce mi tuga mori,
I vene život moj.
Oj, što mi jade budi
Nenadni onaj čas?
Što mori moje grudi
Viteške pjesme glas?
Od onog kobnog dana,
Izčeze slatki san,
Ja tužim u samoći
I plačem noć i dan.

BRODARICA:

Za čime tužiš, sejo?
Kaži nam...

RAVIJOJLA:

Ne, ne!

BRODARICA:

Zar nismo tvoje seje?

HOR VILA:

Zar nismo tvoje sve?

RAVIJOJLA:

Sestre mile,
Gorske vile,
Topla vam je grud,
Al u mome srcu bonom
Vlada vječna stud.
Jedne noći kroz dolinu,
Hrabri vitez prođe smjelo,
U ruci mu koplje bojno,
Pod pancirom snažno t’jelo.
Tu, pod mračnom gorom stade
I zapjeva pjesme svoje;
S njime sam se nadpjevala,
On nadmaši pjesme moje.

HOR VILA I VILENjAKA:

Šta? Vitez te nadpjevao?!

RAVIJOJLA:
Ah, i sada još mi zvone,
One pjesme čudni glasi,
Slivaju se, tonu, rone
Tiho, sjetno, k’o talasi.

BRODARICA:

Što ga nisi ustr’jelila?

VILE I VILENjACI:

Smrt, vitezu neka umre!

RAVIJOJLA:

Ne, ja sam mu zapr’jetila:
Zapjeva li kad,
Grlo ću mu prostr’jeliti...
Oh, al’ čujte sad!
Sad me ljuta sjeta mori,
Njega traži duša moja,
U srcu mi plamti, gori,
Nemam stanka ni pokoja.

VILE I VILENjACI:

Domami ga u planinu.

RAVIJOJLA:

Zar da gine mlad?
Kletva mi je teška bila,
Kao srca jad!

BRODARICA:

Neka gine; survaće ga
Otrovnica naša str’jela;
Tako svaki proći mora,
Koj će vilu da natpjeva.

HOR VILA I VILENjAKA:

Još pre dana, zore pre,
Drski vitez neka mre!
(Iz daljine čuju se lovački rogovi i lavež hrtova.)

RAVIJOJLA:

Vitezovi to su, pohitajmo tamo,
Da čuvamo stado, košutice lake
I vjernoga druga planinskoga vuka,
Brzonoge srne, orle pod oblake.

HOR VILA I VILENjAKA:

Hajd’mo, hajd’mo, u lov sve,
Drski vitez neka mre!
(Za pošljednje strofe sijevanje i grmljavina učestaju; pri pošljednjoj riječi „neka mre!“ grom se sa treskom prolomi, a iz oblaka pane među njih Grabancijaš. On je sav raščupan, poderan i smiješan.)

HOR VILA I VILONjAKA (sleti se oko njega):

Grabancijaš! Grabancijaš!

GRABANCIJAŠ (ležeći potrbuške):

Stojte!
Oblaci mutni
Sa menom slaze,
Zmajevi ljuti
Kroz goru gaze.
Dokle se munja
S oblacim goni,
Na vas u spili
Čekaju oni.
(Diže se, kao isprebijan.)
A jaoj, leđa!

HOR:

A ti, kako si dospio amo?

GRABANCIJAŠ:

Viteze neke ugledah tamo,
Pa ti navukoh oblake tad,
Obornh na njih ognjene str’jele,
I prosuh silno kišu i grad!
Al’... jaoh! (Pipa leđa.) Ala to boli i bridi!
(Hvata se za nogu.)
Tek šale radi ošinuh ja
Plamenom munjom ognjena zmaja...
Uh, ala bridi igračka ta!
(Hramlje i češe pleća.)

RAVIJOJLA:

Tebe su tukli?

GRABANCIJAŠ:

Zar samo tukli? —
Ruho su moje zderali sve,
Grebli su mene, za kose vukli,
I evo, ovdje modrice dv’je.
Hu, vraških pandža! Al’ i ja njima
Ne ostah dužan, pamtiće svi!

BRODARICA (kroz smijeh):

Al tvoja leđa modrice nose.

GRABANCIJAŠ (krivi se; srdito):

Uh, al’ ste glupe!

HOR (veselo oko njega):

Sve tupe-lupe! Ha, ha, ha!
(Vjetar zazviždi, grmljavina učesta, a kroz oluju prolete nekoliko zmajeva sa piskom; od njih odlijeću varnice na sve strane.)

GRABANCIJAŠ:

Eno ih, eno, zovu nas oni!

HOR:

Pohitajmo, zmaj prol’jeće,
Hitra munja vije plam;
Nad gorama bura l’jeće,
Povija se drvo, kam!
(Razlete se na sve strane i nestane ih. Vjetar, grmljava i kiša burno traju.)

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Dragutin Ilić, umro 1926, pre 98 godina.