Ženidba Kraljevića Marka (Filipović)

* * *


Ženidba Kraljevića Marka

Sjede Marko za večeru s majkom,
Stade mati Marku besjediti:
»O moj sinko, Kraljeviću Marko,
Već je tvoja ostarjela majka.
Ne može ti pripravljat večere, 5
A ne može služit mrka vina,
A ne može lučem svijetliti.
Oženi se, moj premili sine,
Da zamjenu stečem za života!« 
Veli Marko ostarjeloj majci: 10
»Oj Boga mi, moja stara majko.
Prošao sam devet kraljevina,
I desetu tursku carevinu:
Gdje ja nađoh za mene djevojku,
Ondje nema za te prijatelja. 15
Gdje ja nađoh za te prijatelja.
Ondje nema za mene djevojke,
Osim jednu, moja stara majko,
A pod dvorom kralja Šišmanina,
Mati moja, u zemlji Bugarskoj. 20
Ja je nađoh na vodi Čatrnji:
Kad je vidjeh, moja stara majko,
Oko mene trava okrenu se!
Eno, mati, za mene djevojke,
Eno za te dobra prijatelja; 25
Spremi mene tanke brasnjenice,
Da ja idem prositi djevojku!« 
Stara mati jedva dočekala,
Ta ne čeka dok jutro osvane,
Već mu gradi šećerli kolače. 30
Kad u jutro jutro osvanulo,
Spremi Marko sebe i Šarina,
Pa natoči tuluminu vina,
Objesi je o sedlu Šarinu,
S drugu stranu topuzinu tešku, 35
Pa posjede pomamna Šarina,
Ode pravo u zemlju Bugarsku,
Bijelu dvoru kralja Šišmanina.
Daleko ga kralju ugledao.
Malo bliže pred njeg’ išetao: 40
Ruke šire, u lice se ljube.
Za junačko pitaju se zdravlje;
Sluge vjerne konje prihvatiše,
Odvedoše u podrume donje.
Kralju Marka na bijelu kulu, 45
Za gotovu sofru zasjedoše.
Pa stadoše mrko piti vino.
A kada se ponapiše vina,
Marko skoči na noge lagane.
Kapu skida, do zemlje se svija, 50
On u kralja zaprosi djevojku.
Kralj je dade, ne reče riječi.
Dok postavi prsten i jabuku,
I poreza ruho na djevojku,
I dariva svasti i punice, 55
Dade Marko tri tovara blaga.
Odgodio do mjeseca dana.
Dok otide bijelu Prilipu,
I pokupi kićene svatove.
Besjedi mu djevojačka majka: 60
»O moj zete, od Prilipa Marko,
Nemoj vodit tuđina djevera,
Već jal' brata, jali bratučeda:
Djevojka je odviše lijepa.
Bojilmo se goleme sramote.«  65
Tu je noćcu prenoćio Marko,
Pa u jutru opremi Šarina,
Ode pravo bijelu Prilipu.
Kad je bio do Prilipa grada,
Daleko ga mati opazila, 70
Malo bliže pred njeg’ išetala.
Ruke širi, u lice ga ljubi,
Marko majku u bijelu ruku.
Pita majka Kraljevića Marka:
»O moj sine Kraljeviću Marko, 75
Jesi l' meni mirno putovao,
Jesi l' meni snahu isprosio,
Meni snahu, tebi vjernu ljubu?« 
Reče Marko ostarjeloj majci:
»Jesam, mati, mirno putovao, 80
I djevojku sebi isprosio.
Potrošio tri tovara blaga,
I kad pođoh dvoru bijelome,
Reče meni djevojačka majka:
»»O moj zete, Kraljeviću Marko, 85
Nemoj vodit tuđinca djevera,
Već jal' brata, jali bratučeda:
Djevojka je odviše lijepa,
Bojimo se goleme sramote.«« 
A ja, mati, brata ne imadem, 90
Brata nemam, bratučeda nemam.« 
Veli njemu ostarjela majka:
»O moj sine, od Prilipa Marko!
Za to nemaj brige nikoliko,
Već načini jednu sitnu knjigu, 95
Te je pošlji duždu od Mletaka,
Nek ti pođe na kumstvo vjenčano,
Nek povede pet stotina svata.
Drugu šalji Zemljiću Stjepanu,
Da ti bude djever kod djevojke. 100
Nek povede svata pet stotina;
Pa se ne boj nikakve sramote.« 
Kada Marko razumio riječi,
Onda svoju poslušao majku.
On načini knjige na koljenu, 105
Jednu šalje duždu mletačkome,
Drugu pobru Zemljiću Stjepanu.
Malo vrijeme zatim postajalo.
Al' eto ti dužda od Mletaka,
Sa njim ide pet stotina svata: 110
Dužde ode na tananu kulu,
A svatovi u polje široko,
Malo zatim eto i Stjepana.
I on vodi pet stotina svata,
Sastaše se na kuli tananoj, 115
Te se mrka ponapiše vina.
Odatle se svati podigoše,
Otidoše u zemlju Bugarsku,
Pravo dvoru kralja Šišmanina.
Lijepo ih kralju dočekao: 120
Vode konje u podrume donje,
A junake na bijele kule;
Pridrža ih tri bijela dana,
Počinuše konji i junaci.
Kad četvrto jutro osvanulo, 125
Povikaše kićeni čauši:
»Azurala, kita i svatovi,
Kratki danci, a dugi konaci,
Hoće nam se doma zastarati!« 
Kralj iznese gospodske darove 130
Kom jagluka, kome boščaluka,
Kumu dade od zlata siniju,
A djeveru od zlata košulju,
I dade mu konja i djevojku,
Još djeveru kralju govoraše: 135
»Eto tebi konja i djevojke
Do Markova dvora bijeloga,
Podaj Marku lijepu djevojku,
Na čast tebi konjic od mejdana!
Digoše se kićeni svatovi 140
Putovati uz polje bugarsko.
Gdje je sreća, ima i nesreće
Dunu vjetar u polju široku,
Te podiže duvak na djevojci.
Ukaza se lice u djevojke: 145
Vidje lice dužde od Mletaka,
Od muke ga glava zaboljela,
Jedva čeka, kad će noćca doći.
Kad svatovi na konak padoše,
Tad’ pošeta dužde od Mletaka 150
Do čadora Zemljića Stjepana,
Pa Stjepanu tiho govoraše:
»O djevere, Zemljiću Stjepane,
Daj ti meni tvoju milu snahu
Jednu noćcu za vjernu ljubovcu, 155
Evo tebi jedna čizma blaga.
Moj Stjepane, žutijeh dukata!« 
Veli njemu Zemljiću Stjepane:
»Šuti, dužde, okamenio se!
Palo ti je na um poginuti?« 160
Povrati se dužde od Mletaka.
Kad su bili na drugom konaku,
Šeta dužde bijelu čadoru,
Pa govori Zemljiću Stjepanu:
»Daj, Stjepane, tvoju milu snahu 165
Jednu noćcu. za vjernu ljubovcu,
Evo tebi dvije čizme blaga.
Moj Stjepane, žutijeh dukata!« 
Stjepan njemu gorko odgovara:
»Idi, dužde, izgubio glavu! 170
Kako će se obljubiti kuma!« 
Povrati se dužde pod čadora.
Kad su bili na trećem konaku,
Ide dužde djeveru Stjepanu:
»Daj, djevere, tvoju malu snahu 175
Jednu noćcu za vjernu ljubovcu.
Evo tebi tri čizme dukata!« 
Prevari se Zemljiću Stjepane
Na tri čizme žutijeh dukata,
Dade duždu svoju snahu milu, 180
Uze njemu tri čizme dukata,
A dužd kumu za bijelu ruku
Odvede je pod čadore svoje,
Pa je kumi tiho besjedio:
»Sjedi dolje, moja mila kumo, 185
Da s’ grlimo i da s’ milujemo!« 
Veli njemu Bugarska djevojka:
»Bolan kume, dužde od Mletaka.
Pod nam’ će se zemlja provaliti,
A više nas nebo prolomiti, 190
Kako će se kuma milovati?« 
Reče riječ dužde od Mletaka:
»O ne luduj, moja mila kumo!
Ja sam dosad devet obljubio
Kumo moja, kuma krštenijeh, 195
A vjenčane dvadeset i četiri:
Ni jednom se zemlja ne provali,
Nit’ se nebo više nas prolomi:
Već ti sjedi, da se milujemo!« 
A djevojka kumu govoraše: 200
»A moj kume, dužde od Mletaka,
Mene stara proklinjala majka,
Da ne ljubim bradata junaka.
Već junaka mlada, golobrada,
Kao što je Kraljeviću Marko!« 205
Kad to čuo dužde od Mletaka?
On berbere hitre dobavio.
Jedan mije, drugi bradu brije;
Poklanja se lijepa djevojka.
Kupi bradu, u jagluk zavija: 210
Pa berbere dužde izgonio,
Svojoj kumi tiho besjedio:
»Sjedi dolje, moja mila kumo!« 
A Bugarka njemu besjedaše:
»A moj kume, dužde od Mletaka, 215
Ako čuje Kraljeviću Marko,
Oboje ćem’ izgubiti glave!« 
Veli dužde lijepoj djevojci:
»Sjedi dolje, nemoj ludovati,
Eno Marka na srijedi svatova, 220
Gdje je bijel čador razapeo,
Na čadoru jabuka od zlata,
U jabuci dva kamena draga,
Te se vidi do polu svatova;
Već ti sjedi, da se milujemo!« 225
Reče njemu lijepa djevojka:
»Stani malo, moj predragi kume.
Dok iziđem pred čadore bijele.
Da pogledam nebu pod oblake,
Il’ je vedro, ili je oblačno.« 230
Kad iziđe mlada pred čadore,
Vidje čador Kraljevića Marka,
Zaigra se mlada niz svatove,
Kano jelen od godine dana,
Do čadora Kraljevića Marka. 235
Marko lego sanak boraviti,
A djevojka stade više njega,
Roni suze od bijela lica.
Kak se prenu Marko Kraljeviću,
Onda reče Bugarci djevojci: 240
»Horjatkinjo, Bugarska djevojko,
Zar ne može mene pričekati,
Dok dođemo do bijela dvora,
I hrišćanski zakon savršimo!?« 
Prihvati se sablje okovane. 245
Pokloni se lijepa djevojka,
Pa govori Kraljeviću Marku:
»Gospodaru, Kraljeviću Marko!
Ja nijesam roda horjatskoga,
Već jednoga roda gospodskoga, 250
Ti sa sobom vodiš horjatine:
Horjatina kuma i djevera;
Prodade me Zemljiću Stjepane
Duždu kumu za tri čizme blaga;
Ako mi se, Marko ne vjeruješ, 255
Evo brade dužda od Mletaka!« 
Pa prisipa bradu iz jagluka.
Kada vidje Kraljeviću Marko,
On djevojci bješe govorio:
»Sjedi dolje, lijepa djevojko, 260
U jutru će potražiti Marko.« 
Pa on leže sanak boraviti.
Kada svanu i ogranu sunce,
Usta Marko na noge lagane,
I prigrnu ćurak naopako, 265
A u ruku topuzinu tešku,
Ode pravo kumu i djeveru,
Te on njima dobro jutro daje:
»Dobro jutro, kume i djevere!
Oj djevere! kamo tvoja snaša? 270
A ti kume! kamo tvoja kuma?« 
Šuti djever, ništa ne govori,
Progovori dužde od Mletaka:
»O moj kume, Kraljeviću Marko,
Sad su ljudi svakojake ćudi, 275
Sad se nije ni našalit s mirom.« 
Veli njemu Kraljeviću Marko:
»Zla ti šala, dužde od Mletaka!
Nije šala obrijana brada!
Kamo tebi brada jučerašnja?« 280
Još mu šćaše dužde govoriti,
Al’ ne dade Kraljeviću Marko,
Mahnu sabljom, otkine mu glavu.
Pobježe mu Zemljiću Stjepane,
Stiže njega Kraljeviću Marko, 285
I njega je sabljom udario,
Od jednoga dvojicu ogradi.
Pa se vrati natrag do čadora,
Te opremi sebe i Šarina;
Podiže se kita i svatovi, 290
Zdrav’ odoše bijelu Prilipu.


Reference

Izvor

Kraljević Marko u narodnim pjesmama, s tumačenjem manje poznatih riječi i rečenica, uredio Ivan Filipović, peto izdanje s 21 slikom, risao Vjenc. Anderle, Tisak i naklada knjižare St. Kugli, Zagreb, Ilica 30, str. 62-65.