Evropa i srpsko pitanje 1

EVROPA I SRPSKO PITANjE
Pisac: Vasilj Popović


I. UVOD

Značaj velikih sila uredi

Istorija svakog evropskog naroda, pa i našeg, u novom veku može se potpuno objasniti i razumeti samo ako se posmatra u vezi s opštim istoriskim razvitkom i u odnosu s t. zv. koncertom velikih sila, koji je u istoriskoj nauci nekih naroda nazvan i izrazom „sistem država“. Evropski sistem država znači široku biološku zajednicu evropskih država, prvenstveno velikih sila, kao najmoćnijih i najuticajnijih. U tu zajednicu povezane su države ne nekom formalnom pravnom vezom: državnom granicom, ustavom ili ugovorom, nego istoriskom sudbinom i njenom stvarnošću: jednom teritorijom, koja ih upućuje i primorava na međusobne kulturne, političke i privredne veze i na izmenu duhovnih i materijalnih dobara. Iz te zajednice potiču ne samo osećaji i potrebe solidarnosti, nego i raznovrsne aspiracije, sukobi i zajednice interesa. Sudbina svakog evropskog naroda zavisila je i zavisi vrlo mnogo od politike one kategorije evropskih država koja je u novom veku nazvana velikim silama. U taj red ubrajaju se u svakom periodu samo one države koje, zbog svoje snage, veličine i uticaja, imaju pravo na reč u svakom važnijem evropskom međunarodnom pitanju. Od politike tih velikih sila, od njihovih međusobnih odnosa i od njihovih odnosa prema pojedinim pitanjima koja prelaze uži okvir interesa jednog naroda, zavisila je i zavisi vrlo mnogo sudbina ne samo njihovih nego i svih drugih, manjih, evropskih naroda.

Prirodno je što se u pisanju cele istorije jednog naroda ili jednog njenog perioda uvek ima u vidu veza nacionalne istorije s opštom. Ta veza je sve jača što smo bliže savremenoj isprepletenosti interesa, života i sudbine kulturnih naroda i utoliko jače se mora obrađivati. Ta povezanost je, dakako, individualno opisana kod svakog važnijeg događaja, pojave ili pokreta i u ovoj seriji knjiga koje obrađuju najnoviju istoriju srpskog dela našeg naroda. Ali, da se dobije jedinstvena slika u kakvom su odnosu bili Srbi prema velikoj politici sila, kako su udešavali svoje držanje prema njoj, i kako je ta politika uticala na njihovu sudbinu u najodlučnijem periodu naše prošlosti, da se prikažu glavne linije naše narodne istorije tog perioda s okvirom opšte istorije, zadaća je ove knjige, koja će to opširno pitanje moći, zbog ograničenoga prostora, osvetliti samo u krupnim reljefnijim konturama.

Postavljanje srpskog pitanja uredi

Srpsko pitanje, kao pitanje nacionalnog oslobođenja i ujedinjenja, bilo je savremeno nacionalno pitanje, kao i talijansko i nemačko. Postavljanje tih pitanja u njihovom modernom obliku moglo je da se dogodi samo u istoriskom periodu nacionalizma i liberalizma, od francuske revolucije do kraja svetskog rata, dakle upravo u periodu savremene istorije koji obrađuje ova kolektivna istorija Srba. I u ovom periodu postavljeno je dosta dockan i talijansko i nemačko pitanje, od druge polovine prošlog veka, kad je u svima svojim elementima bilo pripravljeno i zrelo za rešenje, pa je onda neposredno i brzo rešeno, jedno i drugo, po savremenom načelu narodnosti. Formalno diplomatsko postavljanje pred Evropu srpskog pitanja, kao zrelog za rešavanje, dogodilo se još kasnije, prilikom aneksije Bosne i Hercegovine 1908 godine.

Ali, ako je Evropa tako dockan primila srpsko pitanje kao zrelo diplomatsko pitanje za rešavanje, to ne znači da suština tog pitanja nije pre i odavno bila na tapetu pred Evropom, u svojim raznim oblicima i sastavnim delovima. Čak, talijanski narod, premda je živeo u mnogo srećnijim kulturnim i političkim prilikama, postavio je mnogo i mnogo docnije nego naš narod sebi kao cilj ostvarenje nacionalnog načela u svom narodnom i državnom životu. Naš narod je programski postavio ideal nacionalne slobode i narodne države, može se reći, nekoliko vekova pre nego što je taj ideal unela u savremenu istoriju naroda velika francuska revolucija. Taj načelno postavljeni ideal nije bio neki svesno izrađeni program, nego instinktivan stav. Tim izrazom obeležavaju u poslednje vreme neki znameniti engleski istoričari i publicisti osnovne aksiome kojih se engleski narod držao u svojoj spoljnoj politici u novom veku. Tim izrazom možemo i mi obeležiti osnovni stav našeg naroda u jednom velikom evropskom pitanju koje je vrlo živo interesovalo i angažovalo, nekad više nekad manje, sve članove evropskog državnog sistema kroz ceo novi vek, naime u istočnom pitanju. Kroz to pitanje, kojemu je srpsko pitanje bilo sastavni deo, ulazilo je i naše narodno pitanje u celokupnu veliku evropsku politiku novog veka.

Srbi i istočno pitanje uredi

Opšteistoriski i evropski značaj nije mogao postići naš narod nekim velikim kulturnim i državnim delima. On je i za jedna i druga pokazao velikog smisla i sposobnosti, ali su nepovoljne istoriske prilike i njegova mala brojna i materijalna snaga onemogućile da ostvari velike rezultate. Opšteistoriski značaj, pozitivan ili negativan, može se meriti prema tom šta je koji narod privredio ili štetio opštoj čovečanskoj kulturi. Veliki narodi su oni koji uzmu znatna učešća u stvaranju, širenju, održavanju ili odbrani kulture, a varvari oni koji uništavaju kulturne tekovine. Ako uzmemo takvo merilo za istoriski značaj naroda, onda i brojno mali narodi mogu da postignu veliki istoriski značaj.

Naš brojno mali narod postigao je opšteistoriski anačaj, koji mu je više priznat u javnom mnenju savremene Evrope nego u njenoj istoriskoj nauci, svojim naprednim osnovnim stavom prema evropskoj kulturi i njenim idealima. Već u srednjem veku pokazao je naš narod da je znao postaviti sebi visoke ciljeve u duhu svoga vremena i da je znao biti njima prožman. Vladajući krugovi uvideli su već tada da su kulturne vrednosti najtrajnije vrednosti i obeležavali su velikim kulturnim spomenicima, divnim verskim građevinama, svoje ime i svoju epohu za potomstvo. Sav narod prihvatio je ideale evropske hrišćanske kulture i ostvarivao ih je prema svojim najboljim silama. Taj lep razvitak naše srednjevekovne kulture zaustavljen je dolaskom Turaka u Evropu. Taj dolazak značio je novu fazu u vekovnoj borbi između Evrope i Azije za njihova dodirna područja u Levantu i na Balkanu. Ta borba u vezi sa širenjem, zaustavljanjem, održavanjem i suzbijanjem turske vlasti u tim područjima uzimala je uvek obeležje sukoba između dva sveta i dve kulture, između Evrope i Azije, između hrišćanstva i islama. Kroz ceo novi vek stalno je bilo otvoreno pitanje o uništenju turske države u spomenutom području kao posve stranog tela u evropskom hrišćanskom ambijentu. Takvo pitanje, međutim, nije ni o jednom drugom evropskom narodu ni postavljano ni s tim obeležjem rešavano. Nijednoj evropskoj državi nije se osporavalo pravo na opstanak niti se borba protiv nje motivisala pozivom na evropsku kulturnu solidarnost — premda, naravno, samo iz taktičkih razloga i sa sebičnim posebnim ciljevima — kaošto su to činile evropske države kad su bile u neprijateljstvu s Turskom.

Naziv istočno pitanje postao je tek u diplomatiji 19 veka, a značio je pitanje o održanju osmanliske vlasti u celini ili u pojedinim zemljama u oblasti Levanta i Balkanskog Poluostrva. S tim značenjem, iako ne i pod tim imenom, postojalo je to pitanje od prve pojave Osmanlija na istoriskoj pozornici u spomenutim oblastima.

Istoriska sudbina Srba u novom veku stajala je u najtešnjoj vezi sa sudbinom turske carevine u Evropi i s odnosima između nje i Evrope, dakle s istočnim pitanjem. Stanoje Stanojević smatrao je srpsko pitanje kao bitni deo istočnog pitanja u novom veku, izjednačujući istočno pitanje s balkanskim. Zato je podvlačio da se „istorija srpskog naroda skoro poklapa sa istorijom istočnog pitanja“.

Jovan Cvijić je objasnio geografsku podlogu ovog pitanja u oblasti Balkanskog Poluostrva, koje je, po njemu, u turskoj eposi postalo glavni deo istočnog pitanja. On ga dovodi u vezu „s evraziskim osobinama Poluostrva, zatim s njegovim osobinama spajanja i prožimanja i sa rasporedom balkanskih naroda“. Otvorena severna granica, moravsko-vardarska veza sa Egejskim Morem i preko njega s Prednjom Azijom i velike privredne koristi od poseda tih oblasti mamile su ne samo osvajače s istoka nego i iz srednje Evrope. Cvijić misli da je novovekovno „prodiranje na istok“ (Drang nach Osten) bilo potsticano i ojačano materijalističkim i tehničkim karakterom nove centralno-evropske kulture i njenom kapitalističkom organizacijom. U Moreuzima, pak, imala je Rusija od davnina saobraćajnih i privrednih interesa.

Vrlo važna vardarska dolina bila je neophodno potrebna Srbiji, mnogo manje Bugarskoj. Srbija ju je u savremenoj eposi, posle borbe, i održala, ali je na toj barijeri bila izvrgnuta napadaju Srednje Evrope u njezinu prodiranju prema Solunu i Maloj Aziji, kaošto je u srednjem veku bila napadnuta na toj barijeri od Turske u njezinu prodiranju prema Srednjoj Evropi. Problem se komplikovao s činjenicom što su u poslednjoj eposi jug i primorje Austro-Ugarske činili etnografsku celinu sa Srbijom i Crnom Gorom. Tim geografskim faktorima pripisuje Cvijić veliki uticaj na istočno pitanje i smatra ih uzrokom mnogih ratova novoga veka pa i svetskog rata.

Vezujući istočno pitanje za odnose Evrope s imperijalističkom osmanliskom carevinom, moramo istoriju tog pitanja staviti u granice od početka 14 veka do kraja svetskoga rata. U tom dugom vremenu možemo razlikovati dva perioda: period osmanliske ekspanzije do druge opsade Beča 1683 godine i period osmanliskog povlačenja od toga momenta do zatvaranja istočnog pitanja u balkanskom i svetskom ratu.

Kad se tako shvati istočno pitanje, onda postaje jasnija i istaknutija uloga našeg naroda u postavljanju i rešavanju tog pitanja koje zauzima veliki deo opšte istorije novog veka i koje je jedino pitanje stajalo otvoreno kroz ceo taj vek i interesovalo nekad više, nekad manje, gotovo ove važnije evropske države. Po toj ulozi dobiva i naš narod veliki opšteistoriski značaj i po njoj ulazi u opštu istoriju, što dosad nije bilo dovoljno zapaženo ni usvojeno. S ovim pitanjem bila je tesno vezana sudbina našeg naroda kroz gotovo šest dugih i teških vekova.

U vezi s tim postigao je naš narod istorisku veličinu, što se odupro jakom renegatskom pakretu, odrekao se renegata i zadržao svoj evropski stav, instinktivno se opredelio u velikoj, dugoj i teškoj istorijskoj borbi, prožet u demokratskom duhu, od najmanjeg do najvišeg, osećajem svog istoriskog poziva u toj borbi između Evrope i aziske sile oko ideala evropske civilizacije, i što se sav založio i prednjačio svima balkanskim narodima u borbi za ostvarenje tih ideala i što je prvi, uz velike žrtve, postavio savremeno nacionalno načelo kao osnovicu za rešavanje ovog pitanja i više puta i svoj opstanak založio za to načelo.

Preostala današnja turska narodna država ograničila se na tursku narodnu teritoriju. Ona je prekinula s imperijalističkim osmanliskim islamskim tradicijama i teži da se modernizuje i afirmira kao i svaka druga narodna država. Ograničena na svoje etničke oblasti po načelu narodnosti, u Maloj Aziji i Istočnoj Trakiji, a upućena putem evropeiziranja, nova turska republika uklonila je svaki povod za načelnu borbu s Evropom, kakvu je vodila zavojevačka osmanliska carevina od svoga postanka do propasti. Izjednačujući se s drugim narodnim državama i uzimajući osnovne evropske pojmove za odnos prema drugim državama i za svoje unutrašnje uređenje, nova Turska omogućava ovoj miran opstanak u svetskoj zajednici naroda. Teško da će se više ikad u Turskoj probuditi osvajački duh prema Evropi, nošen osećajima verskog, aziskog imperijalizma. S druge strane, pobeda nacionalnog načela i verske snošljivosti u Evropi teško da će omogućiti više ikad da Evropa upotrebi osećaje verske solidarnosti za potiskivanje Turaka i dalje iz njihove etničke oblasti. Sporna pitanja između evropskih država i Turske neće se više moći postavljati u starom obliku borbe hrišćanske protiv islamske, evropske protiv aziske sile.

Prema tom, treba uzeti da je istočno pitanje u svom dosadašnjem značenju definitivno rešeno po savremenom nacionalnom načelu. To ne znači da na balkanskoj i levantskoj vetrometini neće više biti borbi s drugim značajem i oko drugih pitanja.

Činjenica da je naš narod izvršio s dostojanstvom i s uspehom jednu od najvažnijih i najtežih misija u ovom šestvekovnom pitanju, uvek u službi evropske civilizacije i naprednih evropskih ideala, daje nam razloga da možemo s pouzdanjem gledati u budućnost kao što s ponosom gledamo u prošlost.

Iako su Srbi od početka igrali važnu ulogu u svima zapletima i borbama oko balkanskog dela istočnog pitanja, oni su, u novom veku, posle gubitka narodnih država, prestali da u tom budu samostalan državni faktor. Oni istupaju u prvom periodu uz glavnog pobornika hrišćanske Evrope: Habzburge i uz sporednijeg: Mlečane. U drugom periodu istupa Rusija kao saveznica i kao suparnica Austrije, dok joj od kučuk-kainardžiskog mira od 1774 ne preotme prvenstvo. U njihovu poslednjem zajedničkom ratu protiv Turske povlači se Austrija u svištovskom miru od 1791 za gotovo ceo vek od ekspanzivne akcije na Balkanu, a tu ulogu preuzima Rusija. Srbi uvek traže oslonac kod svake sile koja im može pomoći protiv osmanliskog tlačenja.