Dva momka, a jedna đevojka

Dva momka, a jedna đevojka

     Bila dva momka, pa obadva se zaljubila u jednu đevojku, a đevojka hće da okuša obojicu ljube li jednako, i da vidi koji je od njih dva junačniji, pa reče jednome: ako hoćeš da te vjenčam, hoću da pođeš doveče u groblje i da se zaviješ u bijelo kao mrtac pa svu noć da nad jednim grobom preležiš, ali ako se i malo makneš dok svane ne ću te vjenčati. — Hoću, reče joj, pa otide i tako učini. Dozove drugoga, pa i njemu reče: vjenčaću te, ako doveče na dva sahata noći pođeš u groblje, pa ako vidiš na grobu prućena mrca u bijelo, pođi k njemu i upri mu sabljom u trbuh te drži sve dokle svane. Ali ga nemoj probosti da nijesi grdan, a ja ću doći na jednu uru prije nego svane da vidim. I ovi drugi reče: hoću — i otide. Đevojka podrani kako je rekla, i vidi đe ona obojica stoje kao ukočeni, kao što im je ona bila rekla. Znate li kojega je po pravici našla da je junačniji i kojega je vjenčala? — Onoga potonjega, koji se nije prepanuo od mrca. — Nije istina, nego onoga prvoga koji je bez oružja u groblje pošao, a svu noć na trbuhu golu sablju uprtu vidio, pa se nije prepanuo ni od mrtvijeh ni od sablje onoga živoga.

Izvor

Vrčević, V. 1868. Srpske narodne pripovijetke ponajviše kratke i šaljive. Biograd: Srpsko učeno društvo. str. 199.