Dva momka, a jedna đevojka
Bila dva momka, pa obadva se zaljubila u jednu đevojku, a đevojka hće da okuša obojicu ljube li jednako, i da vidi koji je od njih dva junačniji, pa reče jednome: ako hoćeš da te vjenčam, hoću da pođeš doveče u groblje i da se zaviješ u bijelo kao mrtac pa svu noć da nad jednim grobom preležiš, ali ako se i malo makneš dok svane ne ću te vjenčati. — Hoću, reče joj, pa otide i tako učini. Dozove drugoga, pa i njemu reče: vjenčaću te, ako doveče na dva sahata noći pođeš u groblje, pa ako vidiš na grobu prućena mrca u bijelo, pođi k njemu i upri mu sabljom u trbuh te drži sve dokle svane. Ali ga nemoj probosti da nijesi grdan, a ja ću doći na jednu uru prije nego svane da vidim. I ovi drugi reče: hoću — i otide. Đevojka podrani kako je rekla, i vidi đe ona obojica stoje kao ukočeni, kao što im je ona bila rekla. Znate li kojega je po pravici našla da je junačniji i kojega je vjenčala? — Onoga potonjega, koji se nije prepanuo od mrca. — Nije istina, nego onoga prvoga koji je bez oružja u groblje pošao, a svu noć na trbuhu golu sablju uprtu vidio, pa se nije prepanuo ni od mrtvijeh ni od sablje onoga živoga.
Reference uredi
Izvor uredi
Vrčević, V. 1868. Srpske narodne pripovijetke ponajviše kratke i šaljive. Biograd: Srpsko učeno društvo. str. 199.