David
| David Pisac: Jeftan Šantić |
Što me gledaš, ljepo d'jete, što l' ti pogled uzdah prati?
Ta ja nemam srca više, nit' ti mogu ljubav dati,
Usano je izvor strasti s njim i ljubav moja svela,
I sad samo suze lijem nad Mogilom od pepela.
Kad te gledam, ljepo d'jete, k'o da snivam slatke snove,
I ko da me mio glasak tajanstveno nekud zove,
I odora slatke sreće obvije mi dušu sjetnu,
A u prošlost, u davninu razdragane misli letnu.
Bješe nekad, — davno bilo! — kad s' u srcu vihor zače,
Kad anđelče viđeh jedno đe uzdiše i đe plače,
U oku joj vedro nebo, tu i izvor mojoj vjeri —
Oh, ja bijah srećan s njome tisuć dana i večeri.
Tad poleti srce vrelo, obuze ga plaha želja
Strastno tražih pute borbe, tražih vjernih prijatelja,
Oh divni li bjehu, djete, oni dani puni milja:
Čak i onda snove snivah o spasenju Izrailja.
Pa sveg nesta. U srcu mi plamen vreli tinjat stade,
Ko kandilo kad dogori. Ja osetih teške jade...
I gle: od sve ljute bore, od sveg' onog srca vrela,
Ostadoše samo suze i gomila od pepela.
Man' me, man' me miru mome, ne diraj mi ranu staru,
Daj da tiho psalme šapćem na sprženom svom oltaru,
Nemoj da te, ljepo d'jete, đavolasta nada varka,
Moj se pep'o oladio, nećeš naći ni ugarka.
Izvor uredi
1896. Zora, list za zabavu, pouku i književnost. Godina prva. str. 48-49.
|