5
Grkinja Danojla
L’jepa ti je Grkinja Danojla!
Pa se sama sobom razgovara,
Dali take ne ima djevojke
U bijelu gradu Carigradu:
„Ne ću uzet n’jednoga junaka,
Nit ću mu se nazvati ljubovca,
Koga majka ne rodi junakom,
Da navede vodu sa ćuprije,[1]
I dovede oko dvora moga,
Da nasadim cv’jeća svakojega,
Da ja mogu lijepa djevojka
Cv’jeće brati, lišce umivati,
Onome ću biti za ljubovcu."
To je čuo Ivan kapetane,
Pa joj iđe kuli pod prozore,
Pa je Ivo tiho, lako zove:
„Jes’ u dvoru, Grkinjo Danojlo?
Dan’[2] iznesi na prozore glavu,
Da je meni govoriti s tobom’."
A kad čula Grkinja Danojla,
Na prozor je glavu iznijela.
Govori joj Ivan kapetane:
„Je l’ istina, Grkinjo Danojlo,
Tko navede vodu sa ćuprije,
I dovede oko dvora tvoga,
I svakoga da nasadi cv’jeća,
Da ti možeš lišce umivati,
Oko vode drobno cv’jeće brati,
Onome ćeš biti za ljubovcu?"
Govori mu Grkinja Danojla:
„Istina je, sivi moj sokole!"
Kad to čuje Ivan kapetane,
Mnogo Ivan blaga potratio,
Sa ćuprije vodu navodio
Oko dvora Grkinje Danojle,
Oko vode cv’jeće posadio:
Vodu hita Grkinja Danojla,
Vodu hita i lišce umiva;
I svakoga cv’jeća natrgala.
A evo ti kapetan-Ivana,
I dozivlje Grkinju Danojlu:
„Stani amo, Grkinjo Danojlo!
Ali ne znaš, što si govorila?
A ne vidiš, da sam učinio?"
A govori Grkinja Danojla:
„Stan’, počekaj, Ivan kapetane!
Ovo sam se s tobom tamošila[3]:
Koga majka ne rodi junaka,
Da ne zgradi tanakne đemije,[4]
U đemiji da napravi bočje[5],
A usadi vinovu lozicu,
Da se penje brodu uz arbule[6],
Zeman dođe[7], da to rodi grožđe,
Da ja dođem, da trgati možem,
Tome ću se nazvati ljubovca."
Kad to čuo kapetane Ivo,
I tu mnogo blaga potratio,
I brzo je đemiju zgradio,
U đemiju bočje napravio
I vinovu lozu nasadio.
Loza s’ penje brodu uz arbule,
Zeman dođe, a da sazdri grožđe.
Kad to vidi Ivan kapetane,
Zove mladu Grkinju Danojlu:
„Stani amo, Grkinjo Danojlo!
Ali ne znaš, što smo govorili?
Idi amo moje na đemije[8],
Trgaj grožđe, koliko ti drago!
I da budeš draga ljubi moja!"
A govori Grkinja Danojla:
„Još se hoće, Ivan kapetane,
Ako te je porodila majka,
Da ustr’jeliš na nebu danicu,
Da danica crnoj zemlji pade,
Ja je uzmem u bijele ruke,
Da ja vidim djevojka Danojla,
Je li bolja od mene danica?"
Kad to čuje Ivan kapetane,
On govori Grkinjici mladoj:
„Dušo moja, Grkinjo Danojlo,
Kada sutra b’jeli danak bude,
Kad isteče na nebu danica,
Ja ću, dušo, uraniti rano,
Hoću doći pod tvoje prozore,
Ti ćeš kuli gledat sa prozora,
Kako pada na zemlju danica.
Kad je sutra k b’jelu jutru bilo,
Podranio Ivan kapetane
Prije zore i bijela dana
Pod prozore djevojke Danojle.
Još ne bila istekla danica,
Zove Ivo Grkinju Danojlu:
„Ustani se, Grkinjo Danojlo,
I otvori visoka prozora!
Gledaj dobro, Grkinjo Danojlo,
Kako hoću ustr’jelit danicu,
Da će pasti na crnu zemljicu!"
U to doba istekla danica,
A evo ti Grkinje djevojke,
Pa govori Ivan kapetane:
„Danu str’jeljaj, Ivan kapetane,
Str’jeli, Ivo, na nebu danicu,
Neka pane na crnu zemljicu.
Da ja vidim lijepa djevojka,
Je li ljepša od mene danica!"
A govori Ivan kapetane:
„Dobro gledaj, moja dušo draga,
Iznesi se dobro na prozore,
Neka gledaš sa neba danicu,
Kako pada na crnu zemljicu!"
Dobro mlada na prozor izađe;
Ivo ljutu str’jelu pripravio,
Pusti str’jelu kapetane Ivo,
Al ne str’jelja na nebu danicu,
Niti ona crnoj zemlji pada,
Nego str’jelja Grkinju Danojlu,
Niz prozore na zemlju padnula.
Tad govori Ivan kapetane:
„Neka znadeš, Grkinjo Danojlo,
Kako varaš po sv’jetu junake!"
