Graničarski „ausmarš"

* * *


Graničarski „ausmarš"

Mili bože, čuda velikoga!
Bilo vedro pa se naoblači,
Po vrh Gline učestale munje.
Sa Petrovca klikovala vila,
S Pogledića dozivala drugu: 5
„Drugo moja, razvi krila svoja,
Pa povikni tanko glasovito
I dozivaj starca kod ovaca.
Reci pravo, tako bila zdravo!
Knjigu piše od Beča ćeeare 10
I pozivlje mlade graničare,
Zove care svoje sokolove
Na vojnicu u zemlju Taliju.
Taleši se podvatili ljuto,
Podiglo se i staro i mlado, 15
Prihvatilo bana Garibalda.“
Sve klikuje, u jedan glas zove:
„Diž’ se đova, pa goni Švabova!
Još ti reci starcu kod ovaca
Neka znade, neka svakom kaže: 20
Red je poći pa bilo ne doći!
Što je oblak Glinu natkrilio:
Ima Taleš vojske ka’ oblaka;
Što li munja ’itra učestala:
Dva su kralja sablje ukrštala; 25
Premutezi i zorni Vrancezi.
Svi su kail boju za slobodu.
A što groma ne bi ni jednoga,
Zagrmiće po Krajini c’jeloj:
Zagrmiće pjesma od junaka, 30
Zakukaće jadna stara majka,
Propištaće mnoge sirotice,
Osvanuće mnoge udovice.
Krajina će sama sebe kleti:
Oj, Krajino, krvava halpgao, 35
Krvav bio ko te i stvorio!
Al’ je poći, pa bilo ne doći!"
Istom vila u riječi bila,
Al’ ti lete knjige na sve strane.
Stigla knjiga glinskom obrstaru. 40
Sedam pečat’ otkidao, čojče.
Knjigu štije a suze prol’jeva!
Kaže knjiga po prvom avazu
Da se diže na oružje vojska:
„Što j’ garila mrka nausnica, 45
Što je brka i junačkog soja,
Golobrado momče ne ostavlja!"
Sve pod barjak knjiga pozivala!
Sabljom zveknu silan obrstare,
Sabljom zveči, a pero namiče, 50
Poručuje mladim kapitan’ma:
„Kapitani, moja vita krila!
Sve ostav’te, k meni brže ’ajte!
U neđelju koja prva dođe
Tri će ravno poći bataljuna 55
U Taliju, u zemlju pitomu,
Da branimo careve gradove;
Garibaldi ’oće da caruje,
’Oće Đuzep da nas protjeruje!“
Ho, u mlađeg nema pogovora: 60
Kako reče silan obrstare,
Kako reče onako se steče.
Silna vojska polje pritisnula!
Za vojskom je gusta povozija:
Otac, majka, bratac i sestrica, 65
Vjerna ljuba i sitna dječica;
Ostavilo kuću i ognjište,
Zapriječilo vrata mrtvim kocem.
Vraćati se kanda i ne kani:
Zadnji papak čivutu prodaje, 70
Ne prodaje, nego džabe daje,
Pa što smože to svak’ svome daje
„Na, putniče, gotov samrtniče!
Privati se dok je žive glave.
Bog zna igda... ili više nigda? 75
Tvoj je talak, moja j’ zadužbina!“
Da je kome pogledati bilo
Tu robiju — groznu seljaniju:
Živi ljudi tu se oplakuju!
Mili bože i neđeljo mlada! 80
Da su pera što je vita jela,
Lis’ papira širi od sveg svijeta;
Da su đaci što crni oblaci;
Da je tinta, što je voda ladna;
Ne bi mogli ispisati jada! 85
Majka sinu pada oko vrata;
Vjerna ljuba stidom se gušila,
Mukom cvili i suze prol’jeva.
Avaj, bože, golemoga jada!
Toga više u svijetu nema! 90
Nič’je srce nije od kamena:
Svoj svojijem i pjeva i plače;
Ma drugo je živa zadušnica!
Iz kasarne ide i dolazi,
Al’ iz kuće nosila su živa; 95
Pa rastaj’ je najteže opjelo;
Ev’ da j’ moći i na razboj poći!
Đevojka je muke ispjevala:
Nosila b’ mu pušku talijanku.
Oh, majka bi rane ozdravljala. 100
Svoja seja bistru vodu dala,
Još bi otac zam’jenio sina,
Dječica bi muke olakšala.
Al’ se vraćat’ ka’ u groblje moram,
Pa da stisnem srce od žalosti, 105
Da ti rečem, mili pobratime,
Bar što znadem i što pero piše,
Nit se kaz’ti može što je više.
Kada vojska maširati pođe:
Bubnji biju, a udara banda, 110
Zvona žale, a topovi riču,
Vojska pjeva tanko glasovito:
„Zbogom zemljo, zbogom zavičaju!
U tebi mi tri dobra ostaju:
Prvo dobro — i otac i majka! 115
Drugo dobro — bratac i sestrica!
Treće dobro — žena i dječica!
Eh! ko srca ima u njedrima,
Pa da j’ srce studenog kameia,
I kamen bi moro proplakati. 120
Kamo l’ neće sirotice veće!
Gledao sam da ti čudo kažem;
Slušao sam što suzom poljeva,
Gledao sam Švabu obrstara,
Ovako je bio besjedio: 125
„Mili bože, ima li junaka,
Ta junaka a nad graničara?
Sva mu sreća — milost je careva!
A imanje — to golo kamenje.
Dvori su mu — niska kolibica. 130
Sva svetinja — drvena crkvica.
Krsna slava — prosena je slama.
Sav zavičaj — grobovi zeleni!
Davor, sine, više s’ zaslužio!"
'Iljada je i osam stotina 135
I šezdeset šesta je godina;
Kamenje će ladno prozboriti,
I tvoja će sreća sazoriti.

Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg


Reference

Izvor

  • Narodne pjesme Korduna, sakupio i uredio Stanko Opačić-Ćanica, Zagreb: Prosvjeta, 1971, str. 177-181.