Gondža Jovo i gondža đevojka
Iz Mostara
Sunce sjaše, kiša rominjaše,
Jovo gondžu đevojku vođaše;
Kad su bili preko polja ravna,
Diže ruke, pa u Boga ište:
„Daj mi, Bože, vihar sa planina, 5
„I sjevera čak od Sarajeva,
„Jugovine od Hercegovine,
„Da podignem duvak sa đevojke,
„Da ja vidim, šta ja dvoru vodim?"
Bog mu dade vihar sa planina, 10
I sjevera čak od Sarajeva,
Jugovinu od Hercegovine,
Podiže mu duvak sa đevojke:
Sinu lice kao žarko sunce,
Ispov grla sjajna mjesečina. 15
Muka bila na konju đevojci,
Progovara sa konja đevojka:
„Gondža Jovo, čudna ti si svinja,
„Majka ti se u crno zavila,
„Nije mi ga ni moj rod vidio, 20
„Nego majka, koja me rodila,
„I dadilja, koja me gojila
„Moja strina Ristan-begovica,
„Koja mi je kosu odgojila."
Kad je Jovo riječ razumio, 25
Do đevojke konja dogonio,
Udri Maru po svilenu pasu,
Pade Mara u zelenu travu.
Misli Jovo da se šali Mara,
Al’ se Mara s dušicom rastaje. 30
Lijepo je Jovo ukopao:
Viš’ glave joj ružu usadio,
Po kraj ruže vinovu lozicu,
Po kraj loze vodu navratio;
Ko je mlađan nek se ružom kiti, 35
Ko je gladan neka grožđa zoblje.
Ko je žedan neka vode pije.
Pribilježio: Jovo Tuta.
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
