Vjeridba od Novoga Imbra
Od kako je svijet postanuo,
Nije ljepši cvijet procvatio,
Što je ćerca od Mostara bega.
U zalud je sva ljepota njena,
Kad je niko prositi ne smije 5
Od begova straha velikoga.
To začuo od Novoga Imbro,
Pa staricu dozivao majku:
„Čuješ mene, moja stara majko!
Ja sam čuo, a ljudi mi kažu, 10
Da je divan cvijet procvatio
U onoga od Mostara bega:
Ali joj je zaludu ljepota,
Kad je niko prositi ne smije
Od begova straha velikoga. 15
Po ču li me, moja stara majko!
Kad u jutru saba zora svane,
Izvedi mi dobra konja moga,
Pazoblji ga bijele šenice,
A napoj ga vina brzamina, 20
Na neg' metni što je za junaka.“
Kad u jutru saba zora svanu,
Hitro majka na noge skočila,
Pa je sinu konja opremila:
Pazoba ga bijele šenice, 25
A napoji vina brzamina,
Na njeg' metnu što je za junaka,
Osedla ga sedlom srebrnijem,
Zauzda ga uzdom pozlaćenom,
Još na nj, metnu sivoga sokola, 30
Pored njega bijela šatora.
U to se je Imbro opremio,
Pa otvara sićana sanduka,
Iz nje' vadi zlaćenu jabuku
I meće je u džep od dolame, 35
Pa se baci konju na ramena
I okrenu ka begovom dvoru,
Kad je doš'o gotov' prema dvoru,
Konja veže na rosnu livadu,
A sokola za žutu naranču, 40
Šator penje pred bijele dvore.
Progovara begova ljubovca
Sa pendžera, sa bijele kule:
„Čij je konjic u rosnoj livadi,
Čij je soko na žutoj naranči, 45
Čij je šator pred bijelim dvor'ma,
Sve mu pusto za njim ostanulo,
K'o što hoće danas, ako Bog da!“
U to doba bego Ali-bego:
„Čij je konjic u rosnoj livadi, 50
Čij je soko na žutoj naranči,
Čij je šator pred bijelim dvor'ma,
Sve mu pusto za njim ostanulo,
K'o što hoće danas, ako Bog da!“
Bez straha mu Imbro odgovara: 55
„Ne kun' tako, bego Ali-bego!
Što je konjic u rosnu livadu,
Ne pase ti bijelu šenicu,
No izbira travu đetelinu;
Što je soko u žutu naranču, 60
Ne 'runiti cvijet od naranče,
Što je šator pred bijele dvore,
Nije tvoja kada pod šatorom.
No ču li me bego Ali-bego!
Ja sam čuo, a ljudi mi kažu, 65
Da u tebe divan cvijet raste, —
Dok miriše, svak ga begeniše,
Kad uvene, niko ti ga ne će, —
Uberi ga, pokloni ga meni!"
Na to bego njemu odgovara, 70
„Kopiljane, od Novoga Imbro!
Divno li te svjetovala majka!
Šetaju dvor da pijemo vino.“
Kad to čuo od Novoga Imbro,
Poskoči se na noge lagane, 75
Pa ulazi u bijele dvore.
Tu ga divno bego dočekao,
Pa se ljube u bijelo lice,
Imbro bega u čelo junačko.
Posjedaše za sofru svijetlu, 80
Đe ga divno bego počastio:
Divnim mjestom u čelo trpeze.
Večeraše, razgovaraše se,
Na pošljetku bego progovara:
„O, moj zete Novljanine Imbro! 85
Kada dođeš dvoru bijelome,
Ti pozdravi tvoju staru majku,
Neka kupi kićene svatove,
Po đevojku kad je njojzi drago.“
Kad to čuo od Novoga Imbro, 90
Od veselja na noge skočio,
Izvadio od zlata jabuku,
Te dariva Ali-bega zlato,
Pa okrenu svom bijelom dvoru.
Kad je dvoru blizu dolazio, 95
Stara ga je susretala majka,
Pa ovako njemu govorila:
„Jesi l' ves'o, moj milani sine?
Je si li mi snahu isprosio."
Progovara od Novoga Imbro: 100
Ja sam ves'o, moja stara majko,
I tebi sam snahu isprosio,
Nego te je bego pozdravio,
Da sakupiš kićene svatove,
Po đevojku kad je tebi drago.“ 105
U Hercegnovome. 25. V. 89.
Veljko Radojević.
