Vučistrah1/2
| ←Govor prvi | Vučistrah Pisac: Petar Kanavelić Govor drugi |
Govor treći→ |
SELOMIR: I tako svej ponosita, svej oholna slaviš se slobodom? i tako si, u mlađahnoj i nedozreloj pameti, začela, paček zasjekla ne oćutjeti u tvojijem prsima plama od ljubavi? i tako si odlučila neposlušna kazati se zapovijedim kralja Branivoja, ćajka tvoga? Tako si zamislila gluha biti podniženijem molbam tvojijeh vjernijeh podložnika, koji ne žele ino negoli vidjet od tebe ugodan narod za utvrdjenje ungarskoga kraljestva? Tako hoćeš svakoga mrzjeti vjerenika i načinima punijem vjetra i dima držati u nescjeni istoga kralja od Bosne, koji neizmjernu kaže požudu zadružiti s tobom vjeru i utvrditi prijazan? Ah, Krunoslava! ah, kraljice! pametan je i vrijedan zaisto oni koji u svomu zatvara srcu djela od slobode; ali je lud i bespametan ko koprenom od kreposti ište sakriti jednu oholas pakljenu.
KRUNOSLAVA: Dosti, o Selomire! Zasve da Branivoj, moj ćajko. na čas od svoje smrti, kad ostavi mene na čestitomu vladanju ungarskoga kraljestva i svojom srećnom krunom uresi ovo čelo, naredi da ti, ko moj učitelj imaš učiti mene nauke od zapovijedi i vladanja, ali ne reče da se možeš ti prostrijeti podati zakona jednoj koja ima oblas zakone druzijem podavati. Ja sam slobodna od ljuvenoga zavezaja, i ljepše se ovom slavim slobodom negoli kraljevskijem veličanstvom; budi i oholas, ko ti hoćeš, — oholim se ovako lijepom kreposti.
SELOMIR: A što su ino, molm te, nauci od zapovijedi i vladanja nego ukazati tebi kako imaš pritezati na ljubav tvoj puk? I podavajući tebi svjet izvrstan da se vjeriš, ne učim te drugo negoli svemu tvomu kraljestvu pogoditi i s teznjem načinom utvrditi vrh tvoje glave tu krunu koja o jednoj samo dlaci uzdrži se.
KRUNOSLAVA: Ćajko moj na čas od smrti svoje prid svom gospodom i ungarskijem banovim utvrdi na mojoj glavi ovu krunu; svikolici veselijem načinom prisegoše mene samu za kraljicu poznati. Da kako sad može ova ista kruna o jednoj dlaci držati se?!
SELOMIR: Spomeni se, o kraljice, da je ta kruna nepravedno ugrabljena s glave Vučnstrahu, bratu tvomu, koji sada provodi — bog zna kako! — dni svoje. Bi postavljena na tvoju glavu; zato, ako je ne utvrdiš vjerenikom i porodom, lasno ti se odnijeti može. Pametnoj i vrijednoj kraljici, kako si ti, ine nijesu riječi od potrebe.
KRUNOSLAVA: Znam veoma dobro da ne samo kralj, moj ćajko, nu i sva ungarska gospoda poznaše jošter u djetinstvu brata moga Vučistraha ćud opaku i nemilu i prividješe mudro da, ako bi igda došlo vladanje u njegove ruke, u malo bi iskorijepio dana svukoliku svoju kraljevinu. Zato zatvoriše u pustoši u jednu spilu njega i postaviše pod stražu bana Radomira ko najvjernijega i najuzdanijega gospodičića i viteza, neka bi on malo pomalo nastojao krepostim iskorijenit iz njegova srca nemilos i vrlinu naravnu tajeći njemu da je sin kraljski. Ali je to sve zamani, zašto s godištima uzrasla je i ćud opaka na taki način, da je potrebno bilo u živac kami zakovati ga teškijem okovim. Ova zgoda meni je stavila krunu na glavu, koja, utvrđena prisedžbom gospode, bana i viteza, ne može se rijeti da visi od dlaci.
SELOMIR: Zato je, o kraljice, potrebno, za vjekovito uzdržati kraljevsko veličanstvo, da uzmeš vjerenika, zašto svak s velicijem trudom ćuti gledati svoje bitje i svijest u ruci od jedne sreće, koja — svijem bjeguća! — malokrati osvane s kijem zamrkne. Uzo bi tvoj puk u čestitom tvom porodu viđeti sebe slobodna od nemile i vrle ćudi tvoga brata; zašto, ako bi no kojoj hudoj česti (što ukloni vječna desnica!) tvoj život došo namanje, svakako bi ili u smeći velikoj ostalo kraljestvo tvoje ili se Vučistrahu opakomu pod tešku podložilo zapovijed. Ah, kraljpce! ah, Krunoslava, nemoj da moji svjeti i nauci isprazni ostanu; nemoj da se reče
da sam zido [ah prem ziđe] na pržini
i vrh morske trčo [trči] pjene,
tjerao [tjera] vihar no planini,
omekšavo [omekšava] tvrde st’jene,
malijem [malim] sudom more praznio [prazni],
zmiju grijo [grije], lava blaznio [blazni].
Imaj mplos, molim te vrh sebe, vrh mene; a najveće vrhu tvoga vjerioga puka!
KRUNOSLAVA: Zavezaj od vjere ne može ini itko zavezati razmi sama ljubav! da ako ja imam u prsima od kamena srce od leda, što mogu učiniti? Slobodna sam od takoga ognja, ne mogu ljubiti, neću gorjeti, ne umijem biti ljubovnica.
SELOMIR: Potreba od tvoga kraljestva imala bi te naučiti kako ćeš probiti kam od prsi, rastopiti led od srca i pridobiti samu sebe.
KRUNOSLAVA: He može se pridobiti naravni udes.
SELOMIR: Prividim teško zlo!
KRUNOSLAVA: Kraljice se ne boje.
SELOMIR: Hoće te gospoda viđeti vjerenu.
KRUNOSLAVA: Ja mrzim od vjerenika ime.
SELOMIR: Nesvijesna je odluka.
KRUNOSLAVA: Veće mi ci s tezijem naucim dodijo!
SELOMIR: Viđeću te ljubovnicu.
KRUNOSLAVA: Neću ljubit ikada!
SELOMIR: Kobne me zvijezde ne varaju.
KRUNOSLAVA: Nijesu kraljevi podložni prijetnjama ni od zvijezda.
SELOMIR: Oholne taštine!
KRUNOSLAVA: Slobodne odluke!
Reference
uredi
