Sve je drugo kad nam vesna prirodu probudi,
Padne obraz umertvija, i prestanu studi.
Vosprjanuvša Živa hodi, kolevke nadgleda,
Doji čada i razvija, toli uzrok vreda.
Sjemena se razgrijana po utrobam kreću, 5
Pleme pleme, i koleno svoje na dan meću.
Zemlja i zamatorjela čudi se slučaju,
Se nevjesta nenevjestna, od nje ploda čaju!
Tihi dusi naitijem svakolika snube,
Tvorca slovo svud se čuje: da se tvari ljube. 10
Did se krije, luk naprego, po novome lišću,
Vreba svašto, podstrekava k’ življem od sad biću.
Ložesna se tle otpiru, čadski svud vre glasi,
Nije čislu p’jesak ravan, nisu glave vlasi.
S gore žurče kroz doline, jer su prošli trudi. 15
Potoci ko rodilnice brizgajuće grudi.
Po duvbravam’ ovdje-ondje zelen se promalja,
Koje pređe uranilo drvo drvu javlja.
Ali je sve predvarila ljubičica rana,
Pronirujuć po holmovi ispod nagi grana. 20
Tolika je to naglost, naprasita volja,
Vozduh bio ili voda, gora, kopna polja,
Gdi si sinoć omrknuo, osvanuo nisi,
Kad se zbude do večera: opet pitaš, gdi si?
Tu se ne zna, ili ako više posla ima, 25
Bilo rano, kad san pokrov zemlji tajno snima,
Kad se prene i s postelje u odeždi vzračnoj,
Sluge svoje, čase, zove u pogodi mračnoj.
Kad ustane, i k njoj stupe služevnice Ore,
(Mudrac veli to: Zaora, knjižnik ime S’ore), 30
Mi s pastiri i s’ seljani zoru našu znamo,
Utrenjujuć’ govjejino Danicu čekamo.
Jer počemu časi konje suncu ponaprežu,
I s ružica v’jenci Zori Ore ubor svežu;
Kad se krene odjevena i preispeštrena, 35
Rujnoprstne ruke prostre, da jošt zatvorena
Neba vrata žiznodavcu tle otverze lica,
Proziva se i praznuje vesela Danica.
Al’ kad otac dana na prag s kolesnicom sine,
I problede svi sobori strahom sa visine, 40
Kako sunca prediteče prve blesnu luče,
Zlatna rumen gora vrhe ljepotom obuče.
I k prazdenstvu jutra bude sve od svuda spremno,
Prigvaždajuć sve k vostoku oči svoje stremno:
U proljetnoj Vesna rizi, što je Cv’jeta vezla, 45
Tu predstaje na sretenje vjetvom u znak žezla.
Sunce svane, ognjevarne ostavi čertoge,
No niski su ljudski glasi, što je pjet’ za boge.
Visoko je pozorište vesne stihu mome,
Proljetnoga jutra, priznaj, Pindare, i tvome! 50
I da su se, kad Danica od dveri odstupi,
Veleljepje s’ zemnim svoje nebo sovokupi,
Prospe sunce po tli sebi nevečerne žare,
Prospe i tlja osvještena neisčetne šare,
Sve što diše, tamo lebdi, Vida zavjet hvali, 55
Ljubve iskrom i radosti travka travku pali,
Svega sveta k predprazdenstvu pjevci skupa stekli,
Sve da reku što umedu, nisu ništa rekli.
Svim potomkom ostaje se o tom struke plesti,
Boljma mogu osećati neg besjedu vesti. 60
Da si samo oko, ne bi sit se nagledao,
Vsuje bi ti i zenice sav svet svoje dao.
To je jutrom, ali pitaš, danju i u veče?
Gdi si zaspo, ne vješ, kako dan proljetni teče?
Veče nosi obraz jutra, a počne od podne, 65
Rani časa pada konac u poludnju šodne;
Milo doba, samog jutra nanizane pore!
Po svem polju b’jelog dana visi svoje dvore.
Šta nam uši, šta nam nozdri skupa osećaju,
Šta sve tvari, um se d’jeli, toliko v’jećaju! 70
Što dubrave pupe nose, što poljane klija,
Koliko se po holmovi rosni kaplja sija;
Ptice kolik’ perja nose, sunce breca luča,
Šta se s brda suše stremi u pučinu ključa:
Sve ćeš pređe pročisliti nežel’ mješe čuvstva, 75
I prirode ne priznati sile premogućstva.
No gradska se o tom malo dremna molva brine,
Dangubeći jutro u snu, dok’ ju stuk ne srine .
Vsuje lasta ob prozora, na dimnjaci, cvrči,
Vsuje vješta s čim pastirka u grad s’ zorom trči. 80
Tu se ne zna kakav praznik sela, luzi, svete,
Kak’ u gaju neistovij gn’jezdo slavuj plete.
Zašto ševa vosklicava pareć’ po vozduhu,
To je samo c’jelom vnjatno seljanina vnuhu,
Grad ne čuje u dubravi sjekire težaka, 85
Ispod gora jasni pjesan’ jedri djevojaka.
Kako dusi, kad se prenu iz njedara cv’jeća,
I gornicu negasima mira os’ja sv’jeća,
Pronose svud’ i kadila, krjepke žića drazni,
Hlad i toplo srastvaraju vsec’jeloj prijazni. 90
Što se tuđiš, tvoja krivda, b’jedno čado grada!
Mačihaje što ne mari da pastorak strada,
Al’ priroda, mila mati, djecu svoju ljubi,
Što tlju skučnim (vjeruj meni) radom orač glubi,
Ni sjejatelj, što pristaje brazdom čteći njivu, 95
Ni kod stada boderstvujuć koji poljski živu,
Neće ovdje pače tebe biti uštedreni,
Dođi, pak će teći boljma tvoji dni vedreni.
Mudrovati, mislit, u nas n’je zgode ni mjesta,
Da je Mudra u st’jenama vašim samo česta? 100
Spomeni se kad su bozi zemnorodni žili,
Gajevi su i peštere, gore, hrami bili.;
Tu su pravde iistine učilišta stala,
I odziva jekom miru svoje sudbe zvala.
Gdi su kašnje zakondavci svoju hitrost čerpli, 105
Posobiti (il obteštat) človečeskoj terpli?
I nasušno ti predjeli sveti užas daju,
Ko zadnjaja silnog Vida med nami ostaju.
Šta sudrevni proročice, premudre Sivile?
Sa Vračara zle vještice, velebitske vile. 110
Svrhu svega Vid u ognju svoju volju kaže,
Voskliknite, pjevci druzi, on ju u stih slaže!
Svjetozarnog dnem oblaka ko ne zna čudesa?
O ognjenom stolpu jošt su punasva ušesa.
Kupini je nespalimoj i sad veličije, 115
Što ponese od Horiva s trnjem černičije.
Skaži, gde su načertane dv’je skrižali sv’jeta?
Je da li ne na planini, med molnijam sv’jeta?
Gdi s’ je god ko preobražjo, to je u svjet bilo,
Mnogose je i s vodama čudo zemlje svilo. 120
Zerduštovi praunuci pradjedu svom vjerni,
Po holmovi vatru lože, kad idu k večerni.
Zato sunce svim’ iskoni prestol Vida bjaše,
Svjetilnica krotka noći sestra mu se zvaše.
Vječni oganj, što hranjahu djevice u Rimu, 125
Ine tajne uvječnjaše, nije to za zimu.
Al’ jezika pak ognjeni sošestvije s’ više,
U tome je sve rečeno, nit’ se može više.
Vošvalite svi jezici istočnik jezika,
U vami je podobije njegovoga lika. 130
Prinosite tom kadilo, na dar, plamen sveća,
Obraćeni svi k vostoku, otud naša sreća.
S vostoka je pramuž izgnan iz svog vertograda,
Vida i Tlje prvo čado, da odsele strada.
Preblaga strast, nad izvorom naši slasti sjena, 135
Mačem, kažu, ognjevitim da je ispunjena!
Šta sui sad po pustinjam trepetni plameni?
Putnik gada: čudni dusi, blaga znaci meni.
O rumene, primte zavjet pjesan’ glasa moga.
Žrečestvujte, budi volja Lade milimoga, 140
Kolo vaše oko vatre moj je povod slovu,
Što vas samci Vruške pravo bjelonoge zovu.
I ta gora inogda je s čudesi cvjetala,
Otkuda bi još Vilina Vodica tu stala?
Da je negda Velebitu ina slava bila, 145
Serbski negli bogov sovjet i čertoga krila,
Svedoči nam sveto ime jošt Perun-Dubrave,
Gremjaštega, i s molnijom boga, bogov’ glave.
Selski žilci vidjeli su i potomkom kažu,
Koliko se nebo i tlja žitkim ognjem slažu: 150
Kako oblak plameniti čak sa zemlje ljude,
K nebu nosi, kolesnice sjajne tamo blude.
A kad čuješ za ognjenu ljestvu do nebesa,
Priznaj da su sva i svagda od ognja čudesa,
I sv’jet i svjat jednosuštno, nerazdjelno ime, 155
Ko u ovce, iz kog ml’jeko mora biti vime.
Ne prišelstvuj, sela tebe ljupko k sebi zovu,
Nauku ćeš vethu čuti, al’ sujeti novu.
Ako želiš obraz uzrjet’ sozdanija sv’jeta,
Ostavi grad u proljeću, ništa ti ne smeta. 160
Siđi k‘ r’jekam, prozri debre, vozljezi na gore,
Posvuda ćeš usmotriti Trojice sobore.
Otčja sila od vječnosti Sina svoga rađa,
Iz šta mudri Um sozdaje, Sin je tvari građa.
Za vječnost me tu nepitaj, mir vremena nema, 165
Što se menja i pretvara, krajev’ pore sprema.
Duh je žizan svud razlita, dviženija vina,
Koji, vidiš, da iz oca, ne ide iz sina.
Sva tri čine jedno samo, da što su razlučno?
Tvorca izvan tvari, žizni, misliti je mučno. 170
Mi velimo, da si čovek dušu i plot hrani,
Jeda s time ne dajemo biće trojnoj strani?
Čovek, to je svakom jedno, inače osoba,
Duša ima pute svoje, a t’jelu tlja groba.
Ne vidi se, ne zataji, da je svašto dvoje, 175
Sili dvoga podaj ime, pak će biti troje
Zemlju našu kako čine svu more i suša,
Tako i mir, sve veštestvo i Bog toga duša.
Nisu preci u prirodi čteti ne vjedali,
Kad su ime malog mira čoveku pridali. 180
Priliv odliv neusipni što je sinjem moru,
To ti nam jeporod i smrt u života dvoru.
Što su ovdje pitke r’jeke i bistri potoci,
Stupi niže, pučine su sviju vkusov’ soci;
A zapitaj, otkud goram’ išodišta vodna, 185
Otvjet: opet (je li možno da su?) moram’ so dna.
Jest svud njeko grjadenije u vselene veščma,
Ko u pjesne slične glasu i spletenim rečma.
Ina javlja više sile i života moći,
Ina može k višem step’nu soveršenstva doći. 190
Ruda, kamen, sol i zemlja, voda, vozduh, pare,
Sve podleže ognja toku, njim se razno vare.
Um složiti (čij nevidi?), um se za to hoće,
Uzmi t’jelu iskru neba, nek’ ga grije tko će.
Ognja nema bez veštestva, ni prostora nema, 195
Gdi je prostor, tu veštestvo, a oganj ne drema.
Bog je oganj koji vsegda vezdje suštestvuje,
Koga nebo, koga zemlja, vselena čestvuje.
Imeniče! S mačem k čreslam, odolj održasmo,
Mi u njemu svi živimo, dvižemo se, jesmo. 200
Nije misal ta neskladna, da se čiste duše,
Čistilišta mogu biti i ugodne suše.
Ali vječnim žarom muke krvoločnog boga,
Ko god uči i vjeruje, ne vjeruje moga.
Sad neka mi kaže, ko zna, otkud proišodi, 205
Da žitelji Inda, Tivra, mnogi ini rodi,
Na lomači mrtvih strve sažizahu smjerno,
Zašto i mi užižemo sveće mrtvim vjerno.
Vsesoženja, žrtve, šta su izbranoga puka,
Šta l’ koljivo ognjem naše od pšenična tuka? 210
Sve to od nas, s polja naši svoj početak vuče,
Poglumi se gradoljupče, na ti k svemu ključe!
Mi pitamo, što ne znamo, mater našu dragu,
I priroda uči svašto, svačeg držeć vagu.
Ona hodi vsegda rjesna i vesela ravno, 215
Ali vesnom (to su stari uvjedžbali davno),
Od radosti gdišto više djeci svojej kaže,
Kaže drugda, što se boje da u nje i traže.
Ko kad jutrom na potoku (srce ju uhitri),
Gdi pastirka u zrcalo struja gleda bistri, 220
Vidi da joj svježi v’jenac, ruža, stoji l’jepo,
Pak još pita drugu svoju: stoji li mi l’jepo?
Ne seća se da tim drugoj baš ono otkriva,
Što vjerila, da zna, ne bi, ni po što je živa.
Evo ti me kod djevojke čisto iznenada, 225
Pak u vreme kad nad svačem, slovo: ljubov, vlada.
Vesna, jutro, s gaja potok, livada, djevojka,
Tu je čuvstvo sve od kape do rosnog obojka!
Ljubov mora božestveno naitije biti,
Ona srce slatko grije, rada se izliti. 230
U njojzi se osećaju pravog ognja sl’jedi,
Evo, ljubov topla, hladna, ko zna az i vjedi.
Ali što ju Boga čini baš rođenom kćeri,
Jest, k mudrosti u svačemu što otpire dveri.
Pravda onim, koji vele: Bog sozdaje tvari, 235
Mati, otac, Bog posredi, to ništa ne kvari,
Iskoni bje slovo, slovo bjaše, vele, k Bogu,
I Bog bjaše slovo, zri sad okruglu dorogu.
Slovo sinom nazivaju, to ljubov izdaje,
Sozdavati i ljubiti, tako skupa traje. 240
No, šta traje? Vreme, vječnost, to su naše reči,
Bog biv’ s tvarma, jest i biće: ovo je put preči.
Ko je kadr’ji, sad mi kaži, uživati vesnu,
Ko dan drema, il’ ko svetu ume pjeti pjesnu?
Bog je u nam, trogajućim, grijemo se njime, 245
Pjevci vele: al’ ti nisi zadovoljan s time.
Veleć da su srećno moji napereni luci,
Što ja držim pjevajući milotu na ruci.
