Braća (Ivo Ćipiko)
| Braća Pisac: Ivo Ćipiko |
Braća
Pismo, što su ga u ovaj čas primili, braću uznemiri i uvjeri o onome o čemu su dosada sumnjali. Otac u pismu svjetuje ih i opominje da se čuvaju skitača Mitra iz Skadra, jer su ga sigurno poslala Osmanova braća da osvete bratovu krv.
A Mitar danas na cesti s njima radi, pa su načistu što ga je k njima dovelo: obistinila se njihova slutnja; nije ih ni za šta nekoliko dana prežao.
Braća se pogledaju i prezavo obaziru na nj, a stariji, Spasoje, upoznaje ga bolje i misli: „Sigurno je on; čini se nevješt i prenaša mirno kamenje, kao da ni za šta ne zna”. Jednako se strahivo pogledaju, sve im oči bježe na nj. A dok njega ne uočiše, bijahu se lij epo primirili — vrijeme bijaše zacijelilo sve nevolje što su ih podnijeli u potonje doba.
Oni su ostavili svoje ognjište u Arbaniji i sa starim roditeljima prebjegli u Crnu Goru, otkud su im se pređi iselili. Sobom povedoše krupnu i sitnu stoku i sve ono što su u bijegu na sebi mogli ponijem.
Ne bi oni to bili uradili da ih na to ne nagna ljuta nevolja.
...Jednoga dana zla sreća namjeri na njihovu kuću u okolici poznatog trgovca Osman—efendiju iz Skadra. Braća su s ocem taj dan redili duhan, da se bolje osuši; uto im se on javi i ponudi im da sređeni duhan k njemu donesu: on će ga kupiti i bolje no drugi platiti.
Došlo vrijeme, ljudi duhan prosušili, pokupili i sredili; u kola ga ukrcali, pa s njime pravce u čaršiju k Osman—efendiji.
Njega ne nađoše kod kuće, već brata mu zamjenika. Nude mu duhan i vele: „Dogovorili smo se s Osmanom; primi ga i izmjeri, pa da ga platiš pošto ga i drugi plaćaj u”.
Ali brat mu neće ni da ih čuje. Kaže: „Osman mi zasigurno naredio da duhan ni od koga ne pridmam, i eto već ga od nekoliko dana ne kupujem”.
Ne pomaže ni utvrđena pogodba, ni njihove molbe; još bijesan Arnautin zbiva od njih šalu, smije se starcu i zatvara im vrata od dućana u obraz.
Stari Nikola vidi da su se djeca počela ljutiti, a nije ih lako odljutiti kad im prekipi, pa, da ne bude zla, odredi da se s duhanom kući povrate.
Mlađi sin potjera konje, pa s ocem odjuri iz grada.
Starac, srdit, odmah se ne sjeti da je Spasoje zaostao, a poslije, kad su kola odmakla, pomisli: „Požuriće priječicom, pa će ih dostići”. Ali u Spasoju podžegla se mladićka krv: ne može da izdrži a da ne upita brata Osmanova rašta ih sramoti, a pri njihovoj muci.
Otvori vrata od dućana, naoko mirno uniđe, i, pogledavši ga čisto u oči, veli mu:
— Što ti uradismo, te ti tako s nama?... i sve ne izusti što htjede reći, jer se efendija uzvika, plane i ošamari ga. Momci priskočiše, stadoše ga grditi i potisnuše ga svom silom napolje.
Na ulici čeljad se oko njega kupi: smiju se ludome seljaku, a njemu se čisto bliješti; nešto kroz zube smrsi, pa, postiđen, požuri odatle, da negdje izvan grada odahne.
Tek kad je izbio na čistinu i uzeo svoj dževerdar što ga bješe u krčmi ostavio dok se povrati, razabere se i s tugom u duši osjeti što se s njime bješe dogodilo.
Ispije čašicu rakije i, ljuto ucvijeljen, požuri da svoje dostigne.
Putem besvjesno stiska stari dževerdar i prsti mu grčevito po njemu igraju; htio bi da se umiri, no ne može. Razdražen je; sramota i poniženje biju ga i savlađuju. A osjeća u sebi život i snagu, i svjetla misao da se osveti javlja se, i u tom trenutku ponositije stupa.
Tako, u dvoumici što da uradi, ide dalje i misli: „Doći će i za to zgoda!” Još mu je pred očima mali komad ceste, pa da zaokrene priječicom, i, sigurno,izići će pred kola. Uto, kao da ga je sama napast nanijela, ugleda prama sebi na konju Osman—efendiju. Jaše i dolazi k njemu.
Osjeti taj čas da mu se pred očima smrče; strese mu se život, a same ruke dohvaćaju dževerdar. Ali momče se usteže da najedanput plane; naumi da se mirno s Osmanom objasni, pa, kad mu stiže sučelice, upita ga, a napreže se da ustavi drhtavicu u životu i glasu:
— Što danas mene i moje na pravdi obruči? Što ne reče bratu da primi duhan?
—Ne trebah ga već, — odvrati nehajno Osman, i htjede ga mimoići.
—Stani! A što nam ne poruči, već si naredio da me brat ti bije? — proslijedi Spasoje, i sve više žesti se.
— I ja ću, ako mi skriviš! — odgovori on, i prezrivo mahnu rukom.
—Momče planu i čvrsto prihvati za uzdu.
—More, miči s puta! — plane i efendija; mahne bičem, no ne spusti ga, već ga sobom drži.
—Neću, dok mi ne odgovoriš! — bjesni Spasoje i gleda ga čisto u oči.
— Miči, skote, jer si poginuo! — razjedi se Turčin i udari ga bičem po obrazu, pa se isti čas maši za revolver.
Spasoju sinu misao osvete, pusti uzdu, odmače se, i u trenutku sastavi. Puče iz dževerdara. On kroči brže, a iza nekoliko koračaja obrne se i lijepo ugleda Osmana raspružena na zemlji.
Pa potrča, držeći pušku u ruci, napriječac. Potresen, iziđe pred kola; vidi se, napreže se da se smiri, ali zaludu: oči mu zvijeraju na sve strane, a gornja usnica jednako drhti. A kad se nađe licem pred ocem, pogleda ga strahivo i istisne razgovjetno: ,
—Ubio sam ga! — i osjeti u taj čas da je slobodnije odahnuo.
—Ubio si ga! — ponovi stari, i, zamišljen, reče s očitim uvjerenjem: Znaj, i nas si ubio!
U trenutku svom trojicom zavlada jedna misao. Nagon da se spase život ispolji se svom snagom, a kao jedina uzdanica sinu im pred očima Crna Gora, stara postojbina njihovih pređa.
I kad Spasoje naglo ispriča kako je bilo, a otac se uvjeri da je tako, reče sinovima:
—Bježimo, da spasemo glvu! — i sam pomože ispregnuti konje.
Dođoše kući okupljeni istom mišlju: znadu dobro što ih čeka ako turskoj vlasti u ruke panu.
—Što je vrijedno u kući, pokupi! — naređuje stari Nikola ženi, i pohita bratu u drugu kuću da mu ostavi i preporuči ono što se mahom sobom ne može ponijeti.
Za to vrijeme braća okupiše stoku, pa, ni časa ne počasivši, porodipa krenu prama visovima staroga zavičaja, otkud se Nikolin otac iselio, a kuda se oni sada žure, željni da se čim prvo dohvate golih krševa da spasu život.
Idu neprekidno, malo govore; ne opočivaju, već hvataju priječice, samo da što prvo do granice dođu.
Braća ne znaju kuda će i gdje će stići. Ne poznaju stari zavičaj svojih pređa. Oni tek iz pričanja i junačkih pjesama poznaju zemlju u koju idu. Sjećaju se da su toliko puta gledali pravce onome kraju otkuda su se nazirali goli visovi kako strše u vedrinu neba, iza kojih se sunce rađalo. Znali su da tamo svijet hodočasti čudotvorcu sv. Vasiliju. A kada su bile kućne i seoske slave i uz gusle se pojalo, bilo je te su se zanosili za onim brdinama i željeli ih jednom u životu vidjeti.
Sada su im na dogledu: raspoznaju gole krševe gdje se orlovi tiće, ali oni ne idu tamo da hodočaste ni na kakvu slavu, već da zaklone glavu među one goleti.
Kad odmakoše od granice, porodica, umorna od puta i uzbuđenja, sustade; ustavi se da otpočine. Osjetiše se sigurni između klanaca i krševa, u zemlji gdje oduvijek sudi njihov soj.
A i suton već se hvata po potocima i docima; postepence neosetljivo diže se naviše, dok ne posuriše nad njima i najviši visovi i sve se zaodjenu surom svjetlošću, koja je obavila i njihove tugaljive prilike i ogladnjelu stoku, i izjednačila ih u boji s tvrdim, surim stijenama. Otac razmišlja što će od svojih i od sebe. Poznaju ga dobro u starome bratstvu: ima među njima i kuma, dobra čovjeka. Otići će tamo; prvih dana naći će mu se na nevolji, ali poslije?
Zar da se udomi u onim golim krševima, otkud mu se otac iselio? I dođe mu pomisao: „Da mu je dobro bilo, ne bi ostavio svoju kuću i pošao u tuđi svijet”. I bulji u prostor, i prenaša se mišlju kod zapuštena ognjišta. Gleda puste njive, obrađena polja, i sjeća se truda i znoja dok ga je obradio; i gleda pred sobom ogladnjelu stoku što na goleti skapava — nema čega da , se maši.. .i smrče mu se u duši.
Nije druge, razabire se i lijepo shvaća svoju nevolju, — ali učinjenome nema lijeka.
A kad mu pogled pane na sinove i u pameti mu sine što bi se od njih dogodilo da su kod kuće ostali, čisto mu se život potrese. I gleda ih pred sobom žive: njih dvoje, jednog do drugoga; i dok ih gleda, zaboravlja na nevolju i besvjesno u duši mu se useljuje veselje: dok je njih, što će da žali! Zar na svijetu ima išta jačega i vrijednijega mimo njih?
A braća okupljaju živinu i naredni su da dalje krenu.
Oni tek što su granicu prešli, osjetiše se lakši: mladost ih nosi. Spasoje je zadovoljan što je iznio živu glavu: osjeća se živ; a mlađi, kad ga gleda, divi se njegovoj snazi i junaštvu; žesti se, i još mlad, misli: „Pored svoje žive glave, što je lepše od osvete?!”
Najposlije i otac se diže, i porodica opet krene. Požuriše da kumu čim prvo stignu; sigurni su da će kod njega, izgladnjeli i umorni od dugoga puta, naći topli konak.
U svanuće stari Nikola i sin mu Spasoje pođoše na Cetinje da se vlastima prijave i da čisto ispričaju što se dogodilo. Pa ako vlasti nađu da su pravo radili, u odbrani obraza i života, neka ih prime među ostalu braću, kao svoje podanike.
Drugoga dana, zadovoljni, s darovanim puškama o ramenu, što je znak da ih je gospodar među svoje primio povratiše se kumu.
Nastajnih dana upriješe živo da prije zime i snijega sagrade komad potleušice, da zaklone glavu oni i blago im. Pomaže im i kum; i porodica se čisto veselo useli u novu kuću.
Ali nadođe jesen i zateče ih istrošene i otančale; trsiše brzo ono što su imali, a zarade niotkuda; nije no da se skapa od svake nevolje. Otac gleda svoja dva sina, mlada i jaka, i misli: „Dok je njih, biće i hleba!”
Pa se dogovoriše: digoše od svoje vlade putne listove i upute se u Boku da, kao i drugi, štednjom i svojim životima teku novac, da prehrane sebe i svoje.
I sreća ih namjeri na radnju, pa pošto im rekoše da će biti zarade za dulje vremena, sinovi ostadoše u gradu, a otac se povrati kući da na paši zamijeni ženu i da uzdrži ono potrebe što sa sobom u bijegu ponesoše .
U podne radnici su otpušteni s posla da se založe. Braća su kupila za objed, kao i obično, hleba; njima je dosta njime se založiti do večere.
Sjeli su kao i drugi na ivicu puta, do samoga mora, na odvaljeno kamenje što leži po još nedograđenoj cesti. Vade kruh iz torbe, krmadaju ga, no nekako im se ne prima zalogajem u ustima; zvijeraju uokolo, a pogled im i nehotice pada na skitača Mitra, koji naoko nehajno ih posmatra, ali na mahove izdaje se: vidi se, nije mu milo što u nj gledaju, a ne može da ih čisto pogleda, buni se, pa pođe na stranu, samo da im nije na dogledu.
A braća, kad im nije na oku, grđe predaju: u nepoznatom su svijetu; idu po noći po onim mračnim i tijesnim ulicama: može da ih negdje iz busije napadne i u trenu oka smlati ili ubije.
Pa može biti da se s njim još neko krije, biće ih i više: Osmanova braća bogata su, neće štedjeti, samo da brata osvete.
Stariji brat Spasoje sve je uzbuđeniji što više razmišlja; žao mu je što je dolje silazio i brata sobom poveo da obojica ludo nastradaju.
A bili su se privikli poslu, mekoti vremena i pitomini kod mora, i odredili da ostanu dok god radnje bude, da ne dođe ovaj naručeni skitač, od koga jednako strepe.
—Što si zamišljen? — pita mlađi brat, s namjerom da čuje što će Spasoje reći.
—Najbolje bi bilo da ostavimo rabotu, pa da se kući povratimo. Ne opominje otac onako; odgovori on smišljeno.
—Da ga javimo sudu! — nastavi mlađi. — Zašto da ostavimo radnju? Potrebni smo.
Opet obojica ćute, razmišljaj u, ali zaludu: ne mogu da se odluče što da urade.
A pred njima stoji raskomadani hleb; sunce ih grize i more miruje; oko njih se sve upokojilo.
Radnici, pošto se založiše, rastrkaše se da se vina napiju, da bolje odole poslu.
Mlađi brat pokupi zaostatke i stavi ih u torbu.
Zatim se oba digoše, stresaju sa sebe mrvice, i rastežu se u suncu.
Gledaju u more, a kad podignu glavu, oči im bježe na njihove visove, već pokrite snijegom, i plamte im snagom i zdravljem. Ali, vidi se, izražaj im je lica zabrinut i tužan, i nemirni su, a imali bi uživati u svojoj mladosti, dok je oko njih sve vedro i upokojeno.
—Najbolje je da se povratimo, — ponavlja Spasoje. Nije vajde svoje poslove drugome kazivati.
—Radi kako znaš, — odgovori mlađi. Ali časkom smisli se: — Znaš što? Proto dobro nas poznaje; da ga zamolimo da Mitra s radnje otjera, da druge ne brka.
—Tražiće razloga, — zamišljen odgovara stariji.
Uto k njima odnekuda prilazi Mitar; pogleda ih ispod oka i pored njih prođe; zbuni se, pa kašljuca, i kao mimogred pita ih: „Ele, momci, kako ste?” Braća ga u čudu gledaju i ne odgovaraju gledaju ga kako teško korača i prezavo se na sve strane obazire.
—Ispričaj sve protu, — nuka mlađi brat Spasoja, kad je Mitar odmakao. — Nema tu zla.. . branio sam se...— i, ugledavši neimara, veli življe: ispričamo, videćeš, biće nam lakše!
Oba, onako podražena i uzbuđena, priđoše k njemu. Mlađi uze riječ i ukratko sve ispripovjeda.
— Pa eto, — zbori na svršetku, — sad taj skitač, zao čovjek, — i pokaza kretom glave na nj, — xohe da ga osveti, a bratu mi pri glavi bilo...Već molimo te kao boljega, otjeraj s radnje onu nalet, da ne bude zla.
Oba brata uprli očima u nj i žele da čuju odgovor, ali on zateže, razmišlja — ne zna na prvi mah što da im reče. Dotle pak Mitar po pogledima i kretanjima braće dosjeća se da se o njemu vodi riječ, pa ne gubeći vremena, strugne nekamo. Neimar potraži ga da ga s braćom suoči, a ne našavši ga, uvjeri se da je onako kako mu oni ispričaše.
—Ne bojte se! — govori braći. Sada će banuti žandarska patrola, pa će oni za njim .. A vi idite s ostalima na radnju!
Braća, umirena, prihvatiše se posla. Kod mora u punom podzimnjem danu sunce ih lijepo grije; toplo im, pa zadovoljno rade. Ponešto i razgovaraju, ponajviše rade i ćute, kao da misli sabiraju. Pa im panu na pamet dani radnje, urezuju u pameti prištednju, i u toj misli čisto življe rade i vesele se poslu. A i kući će brzo; odmoriće se i nauživati svojih navika: svoga krša i večernjih sjednika, gdje se uz dobru vatru u pričanju lijepo osjeća kako zimska noć brzo odmiče.
Kad su domalo u službenoj dužnosti naljegli žandari, neimar priđe k njima i ispripovjedi im potanko ono što su braća iskazala.
Vođa žandarski do kraja ga sasluša, pa se i zamisli. U času se odlučio što da uradi: „Zločin je učinjen, ubojice su pred njim, a za ubistvo niko nije podnio kaznu: nije druge, valja ga predati zakonu” .
Neimar ih povede k braći. Oni, u poslu prignuti, nisu vidjeli žandara, dok vođa Spasoju ne stavi ruku na rame. Tada se obojica okretoše i, začuđeni, pogledaju jedan drugome ravno u oči.
Vođa lijepo upita otkle su i kako se zovu, i ponuka ih da mu ispričaju redom ono isto što su i protu ispričali.
Oni, u nadi da će ih žandari osloboditi skitača Mitra, ponoviše istu stvar po drugi put, a vođa, zadovoljan iskazom, uozbiljivši se, naredi im u ime zakona da pođu s njim.
Zabrinuti i u strepnji što će se dogoditi, ostaviše rad. Radnici gledaju za njima, a oni između njih idu i već ništa ne razumevaju ćute i ne mogu nikako da se snađu.
Putem im je pri duši sve tješnje, a kad uđoše u grad, u tijesne ulice, gdje nigda sunce ne grije i gdje se tjeskoba usred podne osjeća, čisto se rastužiše — zla slutnja poče se javljati. A kad stupiše na prag žandarske kasarne i ugledaše pred sobom hodnik, protrnuše do u srce; na vidjelu, prvo no će unići, sukobiše im se pogledi, a jednakoga su izražaja: puni sumnje i bratske samilosti.
Poslije, preko grada vode ih u sud. Putem besvjesno gledaju u čeljad i nažgane fenjere; nijesu znali kud ih vode, nijesu ništa taj čas ni osjećali, niti su mogli da priberu puste misli, ali crna slutnja tak se javljala.
A kad ih žandari predadoše tamničaru i ovaj ih zatvori u jednu ćeliju, ostadoše dugo jedan pored drugoga prislonjeni uza zid. Slušali su s ulice koračaje čeljadi i viku dječurlije, gledali su u zraku svjetlosti što je odnekuda odozgo dolazila i zahvaćala komad obijeljena zida. I dugo su tako stajali, dok mlađi brat prozbori:
—Zatvorili nas, — i dohvati Spasojevu ruku, kao da pomoći od njega traži, i nadoda: — Sreća te smo zajedno!
—Neka su mene, ubio sam! — odgovori on. – No što će s tobom?
Sjutradan izvedoše ih pred suca. Oba ponoviše i potvrdiše ono št su već kazali.
Sudac, mlad čovjek, posmatra ih; vidi se, vjeruje njihovim iskazima, pomaže im kad se u govoru zapletu, ali oni su zbunjeni, pa ništa ne primjećuju. Najposlije im lijepo kaže:
—Zvaću vas opet, pa ćemo bolje razvidjeti, — i predaje ih tamničaru.
Sud povede istragu, a u tome prođe dugo vremena.
Braća u tamnici s dana u dan sve više opadaju, i u strahu su da će se igda sunca nagrijati.
Naslućuju iz sučevih riječi da bi se moglo dogoditi da ih uvrste u turske podanike i predadu turskim vlastima. Kad na to misle, čisto protrnu; ne zbore, ali pogledima izražavaju očiti strah, kao da znadu što ih tamo čeka. I tada im usne drhte i oba, kao po dogovoru, otvoreno gledaju u zraku svjetlosti što odozgo s prozora dolazi.
Tako prolaze dani, jedan za drugim, bez ikakvih promjena. Jednako slušaju koračaje čeljadi što ulicom prolazi, viku dječurlije i nerazumljive glasove mračnoga grada i šapatljive noći. Za kišnih dana osluškuju jednolično padanje kiše, pa ih duša boli za poljem i kućicom, da se zaklone; za vatrom, da se osuše i ogriju, i za veselim razgovorom u društvu čabančadi.
Osjećaju promjene vremena. Kad je napolju vedro, naziru svjetliju zraku što odozgo s prozora k njima dolazi da im navijesti da je nad njima negde javilo se sunce i — želja ih za njim vuče. A kad osjete da im je hladnije no obično i čuju na mahove huku vjetra i šuštanje kartušine i drugoga smeća što ga udar vjetra sa ulice diže i u zidove zamijeće, znadu da gore, u njihovim krševima, zavija čisti sjever.
Tada oni zamišljaju tople zaklonice u koje sunce upire, gdje su se s čobanima zaklanjali od ljute studeni. Nad glavama im vjetar huče i odbija se od golih krševa, a njima je u društvu milo i toplo: grije ih sunce, vreo zadah čobanica i mladićki životi, skupljeni jedan uz drugi da se zajednički od studeni obrane. S tugom u duši osjećaju svu slast pustoga života, i javlja se potajna želja za ljepotom prostora i ljepotom vesele svjetlosti, ispoljava se u silnoj čežnji za starim navikama; žele da se ogriju sunca, istrče i umore od truda, i osjećaju da im je lepše bilo i onda kada su u strahu od svoje kuće bježali u crnogorske krševe, nego ovde, u ovome skučenome i mračnome prostoru. A kad bi ih pustili, požurili bi kud mu drago, ako će i u hajduke, da se travom i korijenjem hrane.
Braća obgrljena dočekuju zoru; san im u dušu unosi malo pokoja, a čim otvore oči, gledaju u zraku što odozgo s prozora unilazi da im navijesti nastup još jednoga sumornoga dana.
Ali jednoga dana nada da će vidjeti svoju kuću sine im u duši kao nigda dosle. Uzeše ih po drugi put na ispit, a ovoga puta učini im se da je sudac s njima prijatan i dobar. Ispituje ih potanko i s osobitom pažnjom, ali bratski, usrdno. U njegovim živim očima, u milosti glasa i blagom dočeku osjetiše sada razabranije braća njegovu očitu samilost prama njima.
To ih osokoli i gane, pa stariji ispriča istu stvar iskrenije i toplije; nijednom se ne zaplete, siturnim izražajem da istinu govori.
Sudac ih posmatra, zamislio se i — piše. Najednom poliže glavu i upita Spasoja:
—Možda ga nijesi na mrtvu ubio?
—Jesam! — odgovori on. — Viđu ga mrtva!
—Ti ne možeš znati da je baš onaj čas preminuo, — opet će sudac.
—Ubih ga, pa eto! — ponavlja on odlučno.
—I ja bih bio isto učinio, javi se mlađi.
Sudac pričini se kao da je prečuo riječi mlađega brata, i proslijedi pisanjem.
Valja da se svi spisi pošalju na stariju vlast, da ona riješi kome da se predadu braća crnogorskim ili turskim vlastima.
Poslije duga pisanja, sudac podiže glavu i stade u sebi da čita što je napisao.
Braća ga posmatraju, kao čini im se da od njega zavise njihovi životi. On se zanio u čitanje, pa ne osjeća na sebi njihovih pogleda; naoko zadovoljan je; dosjeti se da to što je napisao nije službeni zapi snik birokratskoga oblika, već vruća molba potekla iz srodne duše, kao oticaj iz živoga vrela. U njoj vlada glavna misao: „Što bi od braće bilo kad bi ih predali turskim vlastima da im sude?”
Pa se diže i tješio ih:
—Daće bog te neće biti zla!
A braća zahvalno ga gledaju i, utješeni, vraćaju se puni nade u tamnicu.
U nadi, što ih već ne ostavlja, dočekuju oca.
Kad mu nazriješe u tmici staračko lice, začas zaboravljaju svoju nevolju: gledaju jedan u drugoga, a ne mogu da nađu riječi da izraze svoje osjećaje. Ne ljube se niti zdrave; kao da se boje da time u ovome nedostojnome mjestu oskvrne svoja vrela osjećanja.
Iza njih stoji mladi sudac; službeno prisustvuje sastanku, jer istraga još traje.
—Jeste li zdravo? — pita ih zabrjžuti otac.
—Toliko što imamo dobra, — odgovara Spasoje, da upita: — A kako je na domu? Možeš li sam?
—Slabo... stoka tek što se drži... No svejedno, — reče življe, — samo da ste mi vi živo i zdravo! A znajte, zbore naši da neće biti zla, već će vas domalo pustiti.
Braća se živo zgledaše, a otac promijeni govor i upita ih:
—A imate svoju potrebu?
—Imamo. Da znaš: zarada nam je kod tamničara... To ti uzmi kod njega što ti je potreba, pa ponesi kući... valjaće ti, — odgovara Spasoje, i očito žali oca.
—A kako majka? — sjeti se najednom mlađi, i stidljivo obori oči i mače se s mjesta.
Drži se i — odgovori otac, zamišljen.
Časom ćute, osjećaju da bi imali dugo da govore, no ne mogu, pa sabiru misli, kao da žele da sve što imaju u duši jednom riječju izraze.
Dugo sinovi oca posmatraju, i sve jači nagon osvaja ih za kućom, pa i nehotice u duši budi se nemir; razdraženo gledaju oko sebe, no blagi pogled očev, pun trpljivosti, smiri ih i nanovo se pregaraju.
A vrijeme prolazi. Toga se sjetiše kad negdje dalje uminuše koračaji vojnika koji su u marširanju prolazili pored tamnice; te koračaje oni su u pameti besvjesno pratili; kada ih nestade, kao prenuše se.
Pa i sudac ih opominje da je vrijeme rastanku. On to izgovara toplim glasom očite samilosti, pa otac i sinovi usrdno u nj gledaju.
—Pomoći će gospodin! — izreče umilno stari.
—Hoće, — potvrđuju sinovi s očitim uvjerenjem.
Nanovo ćute. Mladi sudac se zamislio.
Gleda ona tugaljiva, zdrava lica; u duši mu odzvanja starački, drhtavi glas; osjeća na sebi žive mladićke poglede, željne ničega drugoga već radnje i slasti u svome životu.
I ono nešto teško, pusto, slično njihovim životima, osjeća u sebi, pa u trenutku u pameti sinu mu sva tragika izmorena naroda, i jaki nagon srodstva ustavlja se na njihovim tugaljivim licima.
—Vrijeme je da se odijelite! — veli im glasom kao da ih moli.
A oni dragovoljno slušaju: ljube se: a ne govore već izmjenice daju jedan drugome sve što u duši imaju i u sebi od rođenja nose.
...Braća još nekoliko dana obgrljeni iščekuju zoru i, tek što se probude, gledaju u zraku svjetlosti što odozgo s prozora dolazi i dan im naviješta.
Nada im se neprekidno javlja, a život i mladost ne mogu da se odreknu svjetlosti i prostora. Pa kada jednoga dana uniđe mladi sudac da im javi da su prosti, jer su osle crnogorski podanici, — čisto obezumiše. Silni izlijev radosti mahom baci u zaborav svu muku i nevolju.
—Fala, brate! — punom dušom govore mladome sucu, a njega ta riječ potrese do u dušu.
Izlaze na ulicu, zbunjeno se gledaju, a oči im igraju, kao da hoće da u se sakupe svu rastrkanu svjetlost izgubljenih dana.
Izvan grada gledaju svoje visove: mećava ih obavija i bijele se smetovi snijega. Tamo sigurno vijavica i studen bije, ali njih za to nije briga. Na dogledu tih pustih visova osjetiše se kao riba kad se iz mreže izmakne i morem zastruji, — osjetiše besvjesno, kao nikada dosle, svu ljepotu svježine, svjetlosti i prostora.
Napomene uredi
- Pripovetka je prvi put objavljena u listu Glasnik Matice Dalmatinske, knj. II, sv. 1, Zadar, 1901, preštampano ćirilicom u zbirci "Sa Ostrva", Srpska Književna Zadruga knj. 83, Beograd 1903.
Izvori uredi
- Ivo Ćipiko: Celokupna dela, knjiga 1, strana 159-178 , Narodna prosveta, Beograd.
|