Bespuće/III
GLAVA TREĆA
Neobično ga je nešto dirnulo u duši i čitavo tijelo streslo mu se nekom strepnjom kad je opazio da se stari jablan više kuće osušio. On ga pamti i voli još iz djetinjstva, radi njegovih vitkih, zelenkastih šibljika, njegovog bledunjavog, uskog lišća, njegovog zviskog šuma pod vjetrom, radi gnijezda koja sjede među njegovim rašljama, radi onog bujnog i glasnog života među njegovim granama. A sada ga je gledao kako je suv i pust, ostario, pocrnio i oronuo, kako se nemoćno ispinje svojim surim stablom; vjetar čudnovato šumi u njegovim granama koje klepću tupim i suvim zvukom pod vjetrom i otkidaju se i padaju, lomeći se o tvrdu zemlju. I u tome udaranju umrlih grana, on je naslućivao jedan samrtnički ropac.
„Dakle i on“ ! rekao je i zamislio se. I još je više zavolio to mrtvo drvo, kao da je bilo između njih nešto srodničko i blisko što ih veže.
U besane i prazne noći, sa zatvorenim očima, tjerajući od sebe misli, sa glavom dubokom upalom u mekani jastuk, on je tražio mira i sna, slušao puckanje rasušenog starog pokućstva i glockanje koga miša. U avliji po koji put zalaje pas, i, od vremena na vrijeme, zakukuriječu pijevci. Starinski sat šeta i izbija.
I onda mu se oči same otvaraju i bulje nekuda u mrak, srce nemirno udara i odskače, a misao zbunjeno traži neki predmet. Stotina stvari prolijeće ispred njegovih očiju, stotina misli prostruji njegovim mozgom, misli polusane, umorne, sakate, čudovišta koja se slijevaju jedna u drugo, jedna grozna mješavina svetinje i gnusobe, puna poniženja i odvratnosti.
A kad se pojavi u dnu sobe staračko lice puno bora, kad se zasrebreni njezina sijeda kosa, kad ugleda dva oka, puna suza, uprta na njega, u kojima ima i tuge što ne može da pomogne, i sažaljenja i bola i prijekora, on se trza i stresa kao šibljika, ustaje i, u papučama, oblačeći kaput, diže zavjesu i otvara prozor.
Mala, blijeda svjetlost rasipa se po sobi; mlaz svježine i hladnoće udara spolja; tanka magla prekriva polje i rijeku; naziru se sura brda, razrijeđene seoske kućice; bljeskutaju zvijezde. Rijeka uspavljivo i zadovoljno šumi.
S razgolićenim vratom, podbočen laktom o prozor, on udiše svjež vazduh, dok vjetrić dolazi od rijeke, udara po licu i, na mahove, povija grane i šušti lišćem.
Tako on stoji nepomično, prazan od misli, dok tanka jutarnja svjetlost ne počne da blijedi noć; kad zatitra magla, kad stanu da se jasnije razabiru kuće, kad započimlju da se čuju glasovi života koji se budi, kad, pored njegovih prozora, sa lijenom škripom prođu volovska kola na kojima seljak napola spava, — onda se on trza, zatvara prozor i pada, iznemogao i izlomljen, na krevet, i spava teškim, mrtvačkim snom.
Dani su mu, bili isto tako pusti i bezbojni. Diže se oko devet sati, rashladi lice vodom i silazi u baštu, gdje leškari u hladu, dok se sunce lomi kroz granje šljiva i jabuka. Ili silazi Uni koja teče podno njegove bašte, spuštajući se strmom obalom, obraslom grmljem i trnjem, sijeda pod ljeskov grm i gleda u vodu od koje bije hladovina i koja protječe mirno i tiho, bistra i nevina kao plavetnilo djetinjih očiju, igra se oko kamenja, lagano i bez strasti, i pravi fine, blage bore, zaboravljajući i na kasnu jesen i na rano proljeće kad se, kao nesita i bestidna bludnica, drsko i bijesno širi, rastući i potapajući, dok se u nju slijevaju bujice jesenskih kiša ili proljetnih voda; kad juri prljava, široka i žuta, prelijeva i pretapa oranice, livade i polja iz kojih viri pocrnjela kukuruzovina; okrećući mlinove, nosi lišće, klade, ogranke, crkotine; odronjuje, otkida i otima zemlju jednima, donoseći je drugima: za jedne dobra, a za druge zla; ili od zemlje, skinute i zderane s ogoljelih polja, pravi otočiće, dijeli se oko njih u rukave i optječe ih, počimajući da ih podire, ruši, raznosi i proždire.
Sjedi on kadgod čitave sate i gleda u nju. Tako je dobro poznaje, zna svaki vir u njoj, zna prugu kojom se valja matica. Ili ide duž obale, derući cipele o oštro kamenje, zapinjući i cijepajući odijelo o drsko, crno trnje, krvaveći ruke kad se prihvataše za njega da ne stane u vodu i da preskoči na suvo; gleda Unu razlivenu na umornim i lijenim pličinama, punima ševara i vodenih trava, gdje se skrivaju divlje patke, čaplje , i pliske; prolazi pored dubina koje pokriva podmuklo i zatvoreno zelenilo; zastaje kod brodova kud se prelazi na bosansku stranu: kroz vodu providi se šljunak, a nad vodu izbija staro, izglačano kamenje, a pored njega drugo pod vodom, zaraslo toplom i mekom mahovinom. I on je jednom osjetio neku ludu želju i volju da je pregazi, kao nekad u djetinjstvu, došao do sredine Une, skliznuo s glatkog kamena i zapao duboko u vodu. Vratio se tada kući sav mokar i ljut.
On voli njezin zapjenušeni bijes kad udara ljutito na prepreke i ustave oko mlinova; kad najuri na slapove, pršti, pjeni se, skače, teče lagano opijena, spušta se ponovo, udara o stijenje, zašumi, nalijeće i baca se dolje naglavce, zajedno s njegovom misli koja ju prati i koju voda u sebi zanosi i utapa. I onda, on je gleda gdje šeta kao mirna, ponosna gospođa kroz tamno-zelena polja, puna kukuruza, obavija se oko brežuljaka, zasijanih zlatunjavim ječmom, niskom i rijetkom pšenicom i zelenom bujnom zobi, vijuga preko polja, s obalama zaraslim u vrbe koje natapaju svoje sjene i povijene, pognute grane u vodi, šumi kroz sjenovite šume i buči razbijajući se o gole, oštre, tvrde krševe i teče brzo, srdito i nemoćno, zbijena i stiješnjena, dok stijenje para i reže svojim oštrim rtovima njezinu glatku staklenu put.
Zapljusne ga kadgod mlaz seljačkog života iz tih malih, nejednakih kuća, obilježenih mukom i potrebom, iz kojih diše bijeda i sirotinja; zatalasa se ponekad u njima nešto mučno što davi; radnici u tuđini javljaju da nema posla: rad stao, glad pritisla; zapomažu da im se od kuće štogod pošalje, dok gladna kuća iščekuje pomoći od njih; zamre i ono tužnog veselja nad životom ma kakav bio; zaćute nerodne oranice, zaustave se i prestanu da se okreću vitlovi, dok Una prolazi mirno i spokojno.
Ili u proljeće, kad se razliježu kavge nad stopom preorane zemlje: on razumije onu ludu, očajnu ljubav prema zemlji, nad kojom seljak, ogrezao u teškom znoju, satire svoj život i svoju snagu; boči se i nosi s njom, - u borbi koja zamara, razdire ruke, otkida nokte i nabija žuljeve na dlanove, — da izvadi, otme, istrgne iz nje komad suvog, mršavog kruha za se i za djecu; u tu zemlju on sahranjuje svoje misli, nade, brige i strepnje, i on je ne da, jer je voli sebičnom, grubom ljubavlju, što je njegova. Obnevide oči i uzavri krv, zamahne proštac i odjekne negdje u polju kubura kremenjača. I udaraju cestom po vojnički čizme žandarma, tresu im se perjanice, bljeskaju bajoneti. A pred njima, u krvi koja se sa glave scijedila na košulju, s rukama u tvrdim lisičinama, poslušno, oborene glave, korača seljak.
Čudnovato, on je imao još iz djetinjstva jednu tužnu uspomenu , koja ga je, i kasnije kad je mogao da razumije njihove jade i opravda djela iz očajanja, i nehotice odbijala od tih ljudi; njih je razdvajao jedan grob, koji se, kao i svaki, dugo pamti i spominje, a još teže zaboravlja i prašta. Bilo je, možda, u toj uspomeni i prigušene i pritajene mržnje i nezaboravljenih suza i strahote jednog otvorenog groba koji je zjapio između dviju visokih hrpa svježe i masne ilovače po kojoj se poznavali sjajni otisci lopata, koji su odsijevali na suncu.
To je bio prvi strašan dan u njegovom djetinjstvu.
Mati je bila slaba i iznemogla i jedva koračala, gušeći se u suzama tresući se i posrćući; njih troje djece savilo se oko nje, sa prljavim licima od plača. Sprovod se lijeno vukao kroz selo, zastajući da se odmore ljudi koji nose lijes; povijala se pohabana crkvena litija na vjetru i zanosila nosača; sitno i žalobno zvonila dva zvonca u dječjim rukama; isprekidano i lomno miješala se zvona sa starog manastira; krupan plećat kaluđer, u staroj crnoj odeždi koja mu je bila prekratka, sa raširenim krstom na leđima, držeći u koščatoj ruci nisko oborenu starinsku knjigu čiji povez bijahu izgrirli moljci da se, ispod kože, na mjestima providjelo drvo, gutao i davio se u riječima, preskačući ih i skraćivajući, i sipao ih u dugu, neurednu sijedu bradu, požurivajući sprovod da što prije svrši taj obični i mehanični posao. A za njima izmiješana povorka ljudi, žena i djece, koja vodi razgovor, koja je došla više iz običaja ili radoznalosti nego da žali, nimalo tužna, osim nekoliko baba koje misleći na svoju smrt oplakuju tuđu; kadgod se oteo po koji smijeh i brzo se utišao; a sve, i zvonjavinu zvona i graju sprovoda i pojanje oca Gerasima sa svađalačkim glasom, nadmašivalo ženino kukanje i zapijevka; u taj vedar dan, pun svjetlosti, mladog lišća i novih trava sa sočnim i svježim zelenilom, u taj bujan život koji svojom krepkošću i punoćom preziraše i ismijavaše smrt, sprovod ne unašaše nimalo žalosti do jednog neprijatnog i izlišnog nesklada.
To je bio pogreb njegovog oca.
I sad, kad doziva sebi u pamet sliku svoga oca, ona izlazi pred njega vazda živa i svježa; on gleda pred sobom toga krupnog i čvrstog čovjeka sa mrkom, nejednakom, grivastom bradom, u koju su već godine ubacivale sjedinu, s povijenim brcima koji se miješali, isprepletavali, i bili kao srasli sa bradom, sa prorijeđenom, čekinjavom kosom koja strši, sa ljutitim pogledom i sa borom koja ne izbiva između očiju, uvijek u čizmama i u zelenkastom odijelu, sa žirovima na okovratniku, kao što se nose svi šumari.
Gavre Đaković ne sjećaše se da ga je iko volio, osim žene i djece mu, ali svi su strepili pred njim i bojali ga se. On je dobro znao da ga mrze i da ga se boje; njemu je ta mržnja godila i on se njom ponosio, govoreći o njoj sa rijetkim zadovoljstvom, pri čemu se na njegovom licu javljao jedan čudnovat, zao osmijak.
Samo pred starijima od njega razvlačilo se njegovo natmureno lice, puno ponizne i pretjerane ljubaznosti; njegovi gvozdeni i čvrsti pokreti omekšavali su, njegov jak, kosmat vrat, inače vazda uspravljen, pogibao se; uza sve to što je bio tvrdica, on nije žalio da, svakom prilikom, počasti i pogosti što bolje može stariju gospodu od sebe i da ih napije najboljim vinom i podvori najslađom pršutom, da pokolje desetero pilića, jagnje, prase, da ih gosti po nekoliko dana i da ih ne pušta da odu trijezni; a kad bi oni otišli, ponovo se zamračivalo njegovo lice, on je još čvršće stezao svoju kesu, ostajao sam, stekavši povjerenje i naklonost, postajao još tvrđi, ljući, neumoljiviji, ne žaleći da tovari globe na seljake, da ih optužuje i puni njima zatvore i ostavlja za njima nepoorana polja, nepokošene livade, nesadjevena sijena i nezasićene kuće. Uživajući glas da je jedan od najstrožijih i najsavjesnijih činovnika, njemu je bilo lako da radi na svoju ruku i da steče prilično imanje; gomile tužaba bile su pisane i dizane protiv njega, ali im se nije vjerovalo niti htjelo da vjeruje, dok se on stostruko svetio onima na koje je sumnjao. I kasnije niko niti imađaše volje niti se usuđivaše da ga tuži. On je ostao uvijek isti, silan i jak, da pokazuje svoju snagu i da lomi svoj bijes na seljačkim plećima.
Prva žena mu je umrla nekoliko godina iza vjenčanja (kažu da je premlatio i prebio život u njoj), ostavivši mu jednu kćer koja se kasnije, iza očeve smrti, udala za nekakvog kancelistu u Bosni; s njom se Gavre Đaković nije viđao, bila je između njih neka raspra oko nasljedstva.
Na veliko čudo sviju, Marojlo se ponovo oženio, dvije tri godine kasnije; čitavi svijet sažali mladu djevojku koja pođe za njega, proričući joj zao život i mučnu smrt; međutim čini se da se Manojlo promijenio, bar prema ženi, otkako mu je prva umrla, i njegova srdžba i bijes i udarci ne padahu više u kući, gdje je sve gledalo da samo njemu po volji uradi i ugodi.
Seljaci se nadahu da će bar godine slomiti i učiniti da jenja sila Manojlova kad mu već ništa drugo nije moglo odoljeti. Ali Manojlo Đaković nije stario, tako se činilo. On je postao još grđi, znajući svoj posao i službu u sitnice, bivao svakim danom lukaviji i prepredeniji, dovijao se svemu: nijedan panj nije bivao odnesen, a da on nije doznao ko ga je posjekao. Palili su mu šume da mu naškode: on je našao krivce i poslao ih na dugu robiju i dobio za to odlikovanje. Palili su mu više puta sijena, ne znajući da su dobro osigurana, i on je taj palež radosno dočekao i naplatio sa dobitkom. Njegova sila ne malaksavaše, izgledajući još dugovječna.
Pa i ona se slomi jednog dana.
Jednog jesenskog jutra, pred svitanje, dok napolju neprestano pljuštaše gusta i bujna kiša, trgao je djecu iza sna neki čudnovat nemir u kući. Oni su skočili bosi i neobučeni iz kreveta. U drugoj sobi, pri svjetlosti male lampe, stajala su dva seljaka, mokri i pokisli, sa izvraćenim dugim kožunima; sa dugih, prljavih jarećih dlaka kožuna i iz blatnih, kaljavih opanaka, koji su ostavljali za sobom široke tragove, cijedila se i curila voda, praveći žućkaste lokvice po podu. Bijahu čuli iz svoga zaseoka neku pucnjavu iznad kuća i vikanje za pomoć, zametnuli se puškama i poveli pse. Iza dugog traženja, nađoše Manojla u jednoj uvalici, svega u krvi i bez svijesti. I seljaci polako pijuckahu rakiju iz ovelikih čaša, ne govoreći ništa, sliježući ramenima od vremena na vrijeme. Mišljahu da usijeku koje drvo još toga jutra; neće valjda Manojlo biti toliki dušmanin da ih optuži ako ozdravi. I kad se ponapiše rakije, odoše kućama prije svitanja.
Manojlo ležaše na krevetu, sa zatvorenim očima i ječeći; na razdrljenim rutavim grudima i na obnaženoj desnoj nozi do iznad koljena, vidjele se rane s kojih otjecaše krv koju mu žena zaustavljaše, ispirajući rane rakijom. Jedno momče iz komšiluka odjašilo je bilo po doktora u drugo selo. Doktor dođe tek oko podne.
Stari odleža u postelji neka četiri mjeseca i pridiže se, omršavio, posijedio, mrkiji i nesnosniji nego što je bio, zamišljen i ćutljiv, odgovarajući ljutito i kratko. Gavre ga je dobro zapamtio u tim danima gdje se, kao sjenka nekog crnog oblaka, vuče kroz kuću, podupirući se na debeo drenov štap i zastajući da se odmori, s glavom pognutom i očima uprtim u zemlju; tek kadgod samo naglo podigne glavu i prostrijeli očima sve oko sebe. U kući se hodilo na prstima i govorilo šapatom; tek on prolamaše pokatkad tu tišinu svojim ječanjem, kad bi ga pekle , u kišovite dane njegove rane koje teško zacjeljivahu.
On je mrzio da ga netko uznemiruje, on je volio da ostane sam u sobi, hučući kako će mu „ajduci“ potamaniti i isjeći šumu za svih trideset i nekoliko godina kako je on čuva i kako se u nju rijetko sjekira zabada; uši ga vječno varahu da čuje udaranje sjekira u daljini, a nos mu osjećaše miris paljevine i rastopljene jelove smole. I kad bi se ostavio svojih zebnja i briga o šumi, čitavo vrijeme bijaše obuzet parnicom koju je bio digao protiv nekih seljaka na koje je sumnjao da su ga ranili iz pušaka. O tome je on sa sobom glasno razgovarao. On se ljutio na zakone što su blagi, što su prošla vremena kad se moglo na muke udarati, ili kad je sam čovjek smio da sudi. I on se zaklinjaše svojim krsnim imenom na strašnu osvetu čitavom selu, jedva čekajući da ozdravi; on prijećaše da ih istraži: polovinu da pošlje u prosjake, a polovinu na kondunu. Pa, jednog dana, kad dobi vijest da su optuženi seljaci, radi nedovoljnih dokaza, bili oslobođeni, on se smrači , uvuče u se , pognu se još više grizući i ujedajući u duši, od bijesa, sam sebe. I doskora pade opet u postelju. Umrije, iza bolovanja od osamnaest mjeseci, jednoga jutra u maju.
Gavre Đaković pamtio je kako je njih djecu probudila mati u zoru, plačući i ljubeći ih, kako se kuća napunila svijetom, kako je kasnije izišao, sav uplakan i gologlav u baštu. Uvijek ga, i poslije, poduzima isto osjećanje jeze, uvijek ga potresa ista groza kad vidi sunčano proljećnje jutro poslije 2kiše: po travi i po lišću bliješte kapljice i lako se, s jednim ugodnim i toplim šumom, stresaju; drveće u cvijetu podsjeća na nevjeste u bjelini; kiša u cvijetu cvjetne latice po travi; odasvuda osjeća se oštar ugodan miris cvijeta i zemlje napojene kišom što izdiše svježinu; drveće u cvijetu nosi na sebi nešto snažno i bujno kao život u rađanju; po orošenoj mladoj travi žuti se jagorčika i bijele se šumarice ispod živica u novom listu. A Una se valjala mutna, nagrežbana malim talasima; sunce bacalo svjetlost u vodu i usijavalo je.
Davno su potonuli ti dani.
I Gavre Đaković zastade neko vrijeme zamišljen, uzdiže obrve, sleže ramenima i, osjetivši glad, pođe na ručak.
Našao je ručak na stolu, prekrivenom šarenim, kupovnim stolnjakom. Djevojka koja mu je donijela jelo, skloni se malo u stranu, pozdravi ga s osmjehom i iziđe.
On se sjećaše nje kao malog djeteta koju je kasnije zaboravio; začudio se kad ju je, poslije toliko godina, ponovo spazio i našao kao izraslu, vitku djevojku, s crnim očima, razlikujući se od ostalih seljakinja što je bila vazda čisto obučena. Ona mu je donosila jelo i kasnije počela da se brine za neke stvari po kući, starajući se da mu ugodi, ne razumijevajući njegovo mrko lice ni ćutanje. Ona je svršila sav posao, uzalud ga otezala i pregledavala jednu istu stvar deset puta, čekajući da joj on nešto kaže i odlazila polagano, kadgod začuđena, a kadgod ožalošćena.
Ona je donosila u kuću miris i svježinu polja i dah izapiranih obala Une; upadala u kuću kao lagani vjetar koji se valja na sitnim talasima i igra u tromom ljeskovom lišću i u vrbinim krošnjama koje su se nadvile nad vodu. I kad je ona dolazila, zatitrala bi ona čama koja je punila ovu zgradu i gubila se: u kući se osjećala jedna mladost koja živi i jedro srce koje bije.
Da se što ne ljutite na mene? — zapitala je ona plašljivo jednog dana, prije nego što će da pođe, pošto je dvaput duže ostala nego što je imala posla; na svaki način, to je već toliko puta mislila da zapita i, ne usuđavajući se, ostavljala za sutra. Jednom rukom držala je za bravu i gledala ga svojim velikim očima.
Gavre Đaković, podiže oči i začudi se.
— Ne, — reče on, nemam zašto da se ljutim.
— Ja sam mislila, - govoraše ona, gledajući u protivni zid, - jer ne divanite nikad sa mnom. Da vam nije mrsko što dolazim? reče i okrenu oči prema njemu.
On se malo osmjehnu i razumio je.
Ne, nije mi mrsko, — reče i pogleda je blago. — Ja volim da ti dolaziš.
Ona se nasmija radosno, stajaše još neko vrijeme i ode sva zadovoljna.
I od tog dana, ona udvostruči svoju pažnju i brigu, misleći i starajući se o njemu; donosila mu cvijeća i voća koje je sama uzbirala, sa jednom iskrenom dobrodušnošću.
— Vi nemate nikoga da se o vama stara, rekla je.
— Kako da nemam? - reče on i pogleda je.
— A ti?
Ona se veselo nasmija i pobježe.
Jednoga dana pljusnu kiša kad je htjela da polazi. On joj reče neka pričeka. Ona se snebivala i stajala misleći neko vrijeme, pa najposlije sjede na kanape. I on kasnije sjede blizu nje i oboje gledahu na prozor o koji udaraše i lupkaše kiša. Vidio se komad sivkastog neba. Granje je grozničavo drhtalo. Kroz okvir od prozora curio je mali mlaz vode u sobu.
— Da 'oće skoro da prestane, — kaza ona tiho o pljusku, misleći na nešto deseto.
Gavre Đaković ne odgovori ništa. On osjećaše pored sebe nju, svježu i mladu, koja izgara za čovjekom; on osjećaše oganj gdje mu prži lice i zapaljuje mozak. On je pogleda: ona sjeđaše s rukama u krilu, s oborenim očima, s licem u koje je udarila krv, s oblim grudima koje su poigravale. Ona se davala svojim disanjem i nozdrvama koje se šire, i ćutanjem i očima koje nešto traže, i lomljenjem prstiju i kojim drhtajem i trzajem svoga tijela, i usnama koje su podrhtavale i upijale se jedna u drugu. I u njoj se zbivalo nešto. Ona diže glavu i nađe njegov pogled, sljubivši ga sa svojim, i samo što duboko uzdahnu i strese se.
I kad on metnu grubo ruku na njezino rame, ona odmah klonu i sva mu se predade, bez riječi. Napolju je pljuštala kiša i tekla potokom.
Rastali su se ćuteći, dok je sunce udaralo u prozore, ulazeći u sobu i bliješteći vani u mutnoj vodi koja je polako otjecala. On ju je vidio kroz prozor gdje se žuri, sa zažagrenim očima i sa zajapurenim licem preko koga je prešla rukama nekoliko puta, namiještajući kosu i gledajući preda se, još sva uzdrhtala i uzbuđena, puna nekog čudnovatog zadovoljstva. On je sjedio u sobi, zavaljen i opružen, još razigran njezinom ljubavi, punom strasti, mladosti i dobrote.
I u jednom trenutku ogorči se na sebe, osjetivši u sebi strašnu malodušnost. „Zašto sam ja takav podlac?“ zapitao se bolno. „Ti nijesi rđav čovjek, a nijesi ni dobar“ , odgovorilo je nešto u njemu. I zastade, htijući da dovrši misao koja mu se nametala, nastojeći da je odjurne, zaboravi, uguši. Ali ona je bila jača od njega. Ona je kazala suho: „Ti si kao drugi“ . I njegove se usne prezrivo razvukoše. Kao drugi! Koliko bola, poniženja i istine!
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Veljko Milićević, umro 1929, pre 95 godina.
|