Ljudi i prilike u Gulinu
Ljudi i prilike u Gulinu
Proteklo je šest godina otkad su narodnjaci na upravi gulinske općine, otkad su u svom programu obećali da će srušiti staru klanicu, a sagraditi novu. Za to vrijeme narodnjaci su uveli u običaj trobojke, kokarde, sijela, besjede i igranke u čitaonici. Nabavili su štampariju i izdavali jednom u nedjelji list Gulinski napredak; ustanovili tamburaško društvo; počeli su zidati narodno pozorište i obrazovali su požarničku četu. Dakle, unijeli su dosta novina u stari grad, ali klanica ostade gdje je ostaviše Mlečani, gdje je vijekovima gušila Gulin.
Većina građana krivila je za to Keka Ceranea i Josipa Tinkića. Nijesu to tvrdili samo talijanaši, nego su to priznavali i njeki viđeniji narodnjaci. Ali, pošto je ta stvar tumačena na stotinu načina, pošto je bila uzrokom beskrajnih zavada, a niko joj ne mogaše uhvatiti kraja, to će najpametnije biti da je ni mi ne raspravljamo. Ali treba da progovorimo o pomenutoj dvojici najznatnijih gulinskih ljudi.
Prvo ću o Keku Ceraneu, kao zaslužnijem za narodnu stranku, a, bogme, i kao o plemiću.
Keko je talijansko ime od milošte (Frančesko, Keko) a Ceraneo ni u kom jeziku ne znači ništa, jer je reč postala od prezimena Ceranić. Bosanski vlasteličić Vlatko Ceranić, u polovini petnaestog stoleća, dobježe u Gulin, te njegovi najbliži potomci, po običaju, iščaure se u Ceranee. Tako su postali Politeji, Cetineji, Šišgoreji i bog te pita kakvi još "eji!" Loza Ceraneja dala je Gulinu niz svećenika, sudija i srdara (starješina u narodnoj vojsci). Nijedan od Ceraneja ne ostavi velika spomena, ali su njeki ipak bili znatni. Keko, sin Baldasarev, prvi je Ceraneo koji se rodio pod austrijskom vladom. Bio je jedinac. Vaspitan je i proveo je djetinjstvo kao i ostali primorski plemići, naime, pored maženja roditelja, sestara i nebrojnih tetaka, izučio je kod franjevaca osnovnu školu, zatijem, u istom manastiru, nješto latinskog i talijanskog jezika, nješto istorije, geografije i matematike. Sve školovanje trajalo je šest godina. Poslije očeve smrti, Keko se sprijatelji sa mladijem advokatom Borkićem, koji donese iz Padove najljepši kroj haljina, najzvučnije i slobodoumnije fraze, te kad buknuše bune u Italiji i u Mađarskoj, kad se na sve strane razlijegnu uzvik: "Dolje tiranija! Živjela sloboda!" novi duh provija i kroz uspavani Gulin, a na čelu pokreta stade Keko Ceraneo. Usred te vreve u Gulinu se proslaviše dvije neobične svadbe: advokat Borkić uze Kekovu sestru, a Keko se oženi kćerju njekog zlatara Krtajića. U zanosu prvijeh mjeseca bračnog života oba mlada slobodnjaka lakše podniješe propast carstva slobode. Reakcija je trajala dvanaest godina i zagorčila je život Keku. San-markini (ljudi staroga kova) mrzjeli su toga otpadnika, "obuzeta demonom slobode". Plemićke mrzjele su lijepu Stelu, Kekovu ženu, koja je još imala nesreću da bude nerotkinja. Ali Keko dočeka vrijeme osvete. Kad car dade ustav, kad u Primorju nastade borba protiv talijanstva, Keko stupi u prve redove narodne stranke. Mnogo je doprinio njenoj pobjedi u Gulinu, te već u prvoj izbornoj pobjedi, da je htio, mogao je postati općinskim načelnikom, ali on tu čast ustupi Josipu Tinkiću.
Tinkić je bio preduzimač i obogatio se građenjem tvrđava na Primorju, za vrijeme talijanskih ratova. I prije nego što nastade narodni pokret, on izide na glas kao učen samouk, a kad se umiješa u borbu, on iznenadi svoje zemljake bujnom rječitošću. To je bio govornik po milosti božjoj. Kadar je bio da govori kad god hoćeš, o čemu god hoćeš, i koliko god hoćeš! Imao je zvučan, baritonski glas i lice puno izraza. Često se dešavalo da je čitav zbor oko njega plakao, ili se smijao, ili urlikao od gnjeva...
Oba ta prvaka imađahu obilježje svota porijekla. Tinkić, sin jednoga mesara, bješe osrednjeg rasta, plećat, snažnijeh mišica, vrata kao u bika, lica duguljasta. Keko je bio elegantan, žilav, finijeh crta, spor na riječi, a inače slabo je govorio "slavjanski".
Zli jezici tvrdili su da su oba prvaka, za šest godina otkad su u općinskoj upravi naknadili štetu koju su pretrpjeli trošeći za narodnu stvar. Gulinski napredak dokazivao je bez prestanka da su, zbog narodne stvari, obojica upropastili svoje imanje, a La Patria, koji je u Zadru izlazio, dokazivao je protivno.
Međutim proteče šest godina vladavine narodnjaka nad Gulinom i raspisaše se po drugi put općinski izbori.
Narodnjaci isturiše program, kome je prvi stav glasio: "Mi ćemo, u najkraćem roku, kao što zahtijeva duh vremena, srušiti staru klanicu, a podići novu, izvan gradskog opsega..."
I Talijani se prenuše. Nakon šest godina mrtvila, ustadoše svi kao jedan čovjek, pokrenuše žestoku agitaciju i stadoše javno bijediti Keka, Tinkića i sve ostale vjećnike da su u pošljednje vrijeme prožeti duhom nazadnjaštva.
Ovdje treba malo objašnjenja.
Svi gulinski općinari, bez razlike vjere i stranaka, svi stanovnici grada Gulina i njegovijeh dvaju zagrađa i onijeh deset sela što mu pripadaju, svi oni silno mrze novotarije, kao što su: kokarde, zastave, sijela, igranke, besjede, tambure i Gulinski napredak! Ta mržnja protiv svake novine, to im je zajednička odlika. Ali pored svega toga, svima imponuju fraze "duh vremena, duh slobode, duh napretka", te se može reći da im je i to zajednička odlika. Neka đavo razumije kako se to slaže, ali tek je u Gulinu tako. Sam uzvik: "U ime napretka!" u zgodnoj prilici, a izrečen južnjačkom žestinom, utječe kao njekad, u "srdarska vremena" poklič: "Ha, braćo, za viru Isusovu!..."
Agitacija protiv narodnjaka uze takav mah da se glavešine te stranke ozbiljno zabrinuše. Tinkić poče šetati po trgu, pred vijećnicom. Šeta čovjek, a ne vidi ni ko ga pozdravlja, niti ko ga podrugljivo posmatra. Keko je neprestano bio po okolini, iako ne bješe vrijeme ni poljskom radu, ni lovu. Dva narodnjačka advokata, jedan pekar, svi njihovi popovi, učitelji, trgovci, posjednici i zanatlije, bjehu zabrinuti. Krupni kasapin Matija Bukara, vijećnik i kolovođa u svakoj narodnjačkoj demonstraciji, stade se češće opijati. Lovro Betinar, nadimkom "Striko razlog", trgovac brodarskih pribora, pomalo i kamatnik, poče se zatvarati u svoj mračni dućan. Oba općinska pisara, panduri i poslužitelji počeše učtivo pozdravljati uglednije Talijance...
Bilo je, dakle, i suviše znakova da se u Gulinu sprema oluja. Ali deset dana pred izbore, kad izađe proglas talijanske stranke, tek tada se razumjede kakav će lom nastati. Njeki neutralni građani, sluteći da bi moglo biti krvi, otputovaše iz Gulina.
Proglas je bio metar visok, malo manje širok, sa krupnijem slovima, koja se mogahu čitati na petnaest koraka rastojanja.
Po svijem rogljevima i vidnijim mjestima, na svakom pozitku i praznom prostoru, u stotinama primjeraka, proglas osvanu po Gulinu. Evo vam njekolika stava iz njega:
... "Braćo birači! Za ovih šest lita uprave narodnjačke, za to dugo vrime, koje će crnim slovima biti zabiliženo u povisti Gulina, poriz je narastao do vrška, a mi smo to snosili bez vikanja, u nadanju da će općinska uprava ispuniti svoje svečano tri puta ponavljano obećanje da će ukloniti iz naše sridine gnizdo zaraze i šporkarije, da će uništiti nemili spomen nazadnjaštva, da će zbrisati sramotni žig sa junačkog čela gulinskog, drugim ričima, da će srušiti staru klanicu a sagraditi novu. Misto toga, narodnjačka uprava umirila nas je praznim ričima i nemilice je trošila naš krvavo stečeni novac za svrhe gradu štetne, ali njoj korisne! I oni imaju obraza da nam ponovo obriču građenje klanice, da nam bacaju taj mamac, koji je za nas uvrida i izazivanje!... Zato, braćo birači, pošto svi istinski ljubite svoj zavičaj, pošto niko od vas ne želi da mu na čelu ostane neizgladivi Kajinov znak, to svi, kao jedan čovik, glasajte za potpisane kandidate prave dalmatinske stranke, koji će doista i u najkraćem roku sagraditi novu klanicu!.. Složno, braćo, u ime slobode i napritka!"
Proglasi su bili prilijepljeni njekim đavoljskim ljepkom, tako da su ih panduri samo struganjem mogli uništiti sa zidova i vrata općinskog doma.
Utisak je bio silan.
Usred toga meteža, sjutradan poslije pojave proglasa, Tinkić sazva općinsko vijeće.
To je bilo četrnaestoga marta, na dan sv. Matilde, koja se u Gulinu smatra kao vijesnica proljeća, ali koja te godine donese silnu jugovinu s pljuskom. More je bješnjelo. Golemi vali razbijahu se o bokove lađa i zapljuskivali su obalu. Sa sviju kuća točili su mlazevi, a sa krova stone crkve padali su pravi slapovi.
Osam prozora velike općinske dvornice, što na more gledaju, bjehu zatvoreni kapcima. Na drugoj strani bila su četiri prozora, koje nije trebalo zatvarati, adi su stakla bila zamagljena, te poslužitelji zapališe lampe.
Prvi dođoše Tinkić i Striko Razlog, a zatekoše tajnika i dva pisara. Naskoro počeše dolaziti i ostali, pojedince, ili u manjim gomilama. Svi su ulazili ćutke i očekivali da načelnik započne razgovor.
Vazduh je u dvornici bio tako zagušljiv da su debeli članovi vijeća, naime: načelnik, tajnik, kasapin, oba advokata i tri popa s mukom dihali.
Baš kad se Tinkić maši za zvonce, uđe u dvornicu Keko, hladno pozdravi i sjede u prvi red, prebacivši nogu preko noge. Tinkić otvori sjednicu sa njekoliko isprekidanijeh riječi, a sa izrazom kao da će zaplakati.
To je porazilo vijećnike, koji su se nadali da će ih vođ ohrabriti ili, barem, da će ih kitnjastijem govorom utješiti za sve žrtve koje su podnijeli radi slobode i napretka Gulina, za uvrede i uniženja, koja se eno čitaju u protivničkom proglasu! Napali su se da će iz njegovijeh usta čuti gromke, zanošljive riječi, ovako:. .. "Ne, braćo, mi ne padamo, mi ne bježimo sa bojišta, nego pred nerazmišljenim, bijesnim jurišem zaslijepljene gomile, mi se privremeno povlačimo u tvrdi grad naše savjesti, držeći visoko našu zastavu, spremajući se da opet itd..." Ali kad je eto veliki govornik klonuo duhom, vijećnici se pokunjiše, te se činilo da su se skupili na mrtvački obred. I svima se nametnu ga nemila misao da je tu opijelo i njihovoj vlasti i narodnjačkoj stranci.
Usred grobne tišine, tajnik poče čitati kojekakve sitnice, što bijahu na dnevnom redu, na koje niko ne obraćaše pažnju.
Jedan od poslužitelja unese poveće pismo i stavi ga pred Tinkića. Ovaj, pročitavši natpis, trgnu se malo, pa okrete pismo sa strane pečata, zatandrka zvoncem.
Tajnik ućuta. Svi naperiše uši.
- Gospodo! - poče Tinkić jedva čujno - ovo je pismo upućeno vijeću sa natpisom da je u njemu... ponuda za građenje nove klanice. Diže se graja:
- To je bezobrazno!
- To je podlo izazivanje!
- Nemojte ni otvarati pismo, nego ga bacite kroz prozor!
Matija kasapin nadvika sve:
- Kažite vi meni ime toga šaljivca, pa da vidimo hoće li do večeras imati sva rebra na mjestu!
Striko Razlog ustade i započe svojim piskavijem glasom:
- Gospodo časna, držimo se razloga! Po razlogu ja nijesam zato da se pismo ne otvori; ja nijesam za to da se ono baci kroz prozor; ja nijesam za to da se njekom rebra...
- Kaži zašto si! - viknu mu advokat Borkić.
Keko Ceraneo ustade i reče prosto i mirno tajniku:
- Otvorite tu knjigu i štite. Debeljko razreza zavoj, iz koga izvadi dva pisma. Pošto pregleda natpise, reče:
- U jednome je ponuda, u drugome ime nudiočevo.
- Ime nudiočevo!... - povikaše njeki.
- Ne, nego najpre pročitajte ponudu kao što je red, - veli Tinkić.
Tajnik poče čitati:
"Slavnom općinskom vijeću.
"Među reformama koje je narodna stranka za ovijeh šest godina izvršila, koje su Gulin podigle kulturno i zdravstveno, nažalost ne može se uvrstiti jedan rad, koji je takođe bio od prijeke potrebe. Znajući šta je sve tome na putu stajalo, nije mi ni na kraj pameti da za to krivim pretstavnike narodne stranke, ali duboko žalim što joj protivnici mogu zamjeriti taj jedini neuspjeh, i što zbog njega smiju jurišati na cijelu narodnu stranku! Zato, imajući na umu staro, okušano pregaoštvo narodnjaka; imajući na umu da se može dobro svršiti i ono što se u dvanaestom času započne, ako se oko toga uloži sve potrebno pregaoštvo; vjerujući da je svaki član vijeća duboko prožet osjećanjem e se pitanje klanice tiče i njegova obraza, - imajući sve to na umu, čast mi je podnijeti slijedeći prijedlog za građenje nove klanice, pod uslovom da, ako se prijedlog usvoji, da se odmah, već sjutra, šesnaestoga marta, pristupi polaganju temelja..."
Ljudi se zgledaše. U svakom pogledu čitalo se pitanje: "Je li ovo šala, ili zbilja?..."
- Čitajte pogodbe! - naredi Tinkić. One su bile kratke i jasne, i tako povoljne za općinu da je nudilac mogao imati sve drugo pred očima, samo ne svoju korist.
Tinkić preleti pogledom po vijećnicima i započe:
- Gospodo, ja predlažem da se ova ponuda načelno usvoji odmah, prije nego što se otvori drugo pismo, te doznamo ime nudiočevo i kakvo nam jemstvo pruža. Tijem ćemo dokazati da nas nijesu rukovodili kojekakvi smjerovi kad smo odbijali pređašnje ponude, koje su sve mahom ličile na ucjene.
Advokat Borkić ustade:
- Ali, g. načelniče, ako ovo bude prosta podvala, ako bude izmišljeno ime, ili ime kakvoga fakina?
Ustade i Razlog, ali ga zaćutkaše. Tinkić odmahnu rukom.
- Ako to bude, onda će biti jedna sramota više na rabošu naših protivnika... Ponavljam: predlažem da se ova ponuda načelno usvoji. Ko je za moj prijedlog, neka izvoli ustati.
Svi poskakaše.
Tajnik brzo otvori drugo pismo, pa jedva izgovori od uzbuđenja:
- Gospodo, nudilac je... gospodin... Ceraneo!
Svi se ubezeknuše, pa se svi pogledi stekoše na okruglastu glavu Keka Ceranea, koji se malo zbuni.
Tinkić se prvi osvijesti, pa udariv se po čelu, reče kao za sebe: "Pa kako se nijesam odmah sjetio!" I ustade, pa viknu:
- Živio naš plemeniti Ceraneo!
Burno jednoglasno "živio" zaori se po dvornici. Uplašeni poslužitelji i panduri upadoše unutra.
Matija kasapin riknu sam:
- Živio šjor-Keko! - pa naglo otvori prozor do pretsjedničkog mjesta, zbog čega vijećnike zadesi drugo iznenađenje, jer vjetar bješe utolio, a kroz pavedrinu sijaše sunce. Matija poče vikati s prozora:
- Živio naš dični načelnik! Živio naš dični Ceraneo! Živjeli narodnjaci! Živjela klanica!
- Živjeli, živjeli, živjeli! - zaori se u dvornici mnogo jače nego prije, jer se pridadoše glasovi poslužitelja i pandura.
Brzo mlađi otvoriše sve prozore nad trgom. te u sunčanoj svjetlosti, kojom se ispuni mračna dvornica, sva lica vijećnika, koja su dotle izgledala kao mrtvačka, sinuše kao u njekoj apoteozi.
Jedan od popova diže ruke kao da blagoslovi,
Kasapin htjede da ponovo viče, ali tajnik, koji se ničega nije tako bojao kao promahe, zatvori prozor, pa zađe za leđa načelniku i uzrujanoj gomili stade davati znakove da se stiša, pokazujući na vođa.
Zbilja Tinkić bijaše zakovrnuo očima a prste provlačio kroz kosu, što su bili nesumnjivi znaci da ga je obuzeo besjednički žar. Ali tri vijećnika, valjda ne opaziše to, te ustadoše da traže riječ.
Majstor Pipilo započe:
- Ja ne razumijem jednu stvar, gospodo. Ako usvojimo ponudu g. Ceranea, kako bismo mogli početi građenje nove klanice, kad su izbori već raspisani!...
Striko Razlog prekide Pipila:
- I ja sam htio da o tome govorim. Prije svega, ako ćemo se držati razloga...
- Dosta više sa tvojim razlozima, - viknu mu Borkić... - Sjedite svi. Nije vam data riječ. Treći vijećnik, kovač Oštriga planu:
- Ni vama, ali je vi sami uzimljete, zato što ste advokat... Ja hoću da govorim... Ja poštujem g. Keka, ali... ali...
- Ali šta? - zapita Keko ponosito. Mjesto Oštrige odgovori Pipilo:
- Nemojte se srditi, šjor Keko, ali mi nalazimo da ne bi pravo bilo da vi propadate zbog općine. Očevidno, sa ovakom ponudom, vi ćete se upropastiti!
Onda se čuše riječi, koje napominjahu njeki prizor iz rimske istorije. Keko se uhvati za kaput.
- Slušajte! Makar i ove haljine sa sebe prodao, klanica će se ozidati!
Diže se prava bura od tapšanja i uzvika: - Slava ti!... Živio!
Od te graje trže se iz zanosa Tinkić i započe svoj čuveni govor, koji je odjeknuo po cijeloj Dalmaciji, jer ga je donio u cjelini Gulinski napredak. Sjećaš se klasičnog početka: "Gospodo, ovo je dan koji stvori Gospod da se uzradujemo i uzveselimo u njemu, kao što se kaže u Svetom pismu! Ovo je dan čudan, nepredviđen, neobjašnjiv, dan koji će se isticati kao najsvjetiji u ljetopisu Gulina, - dan, kad su na vidjelo izbile sve nevjerovne suprotnosti, koje visoko dižu događaj što doživjesmo, dižu ga onamo, gdje je mjesto idealima! Sve se steklo, gospodo, da se danas u svoj težini pokaže jedan svijetao karakter, jedna muška volja, jedno plemenito srce! Mi smo, braćo, i do sad visoko cijenili rijetke osobine našeg okušanog prijatelja i pobornika, našeg dičnog g. Ceranea, ali tek danas data nam je mogućnost da potpuno priznamo pravu vrijednost njegovu!..."
Odavno nije Tinkić tako zanio slušaoce, odavno nije ni tako dugo besjedio, jer bješe već prošlo podne i trijem bijaše pun sluškinja, koje otpraviše zabrinute domaćice... (Ko zna šta se sve moglo dogoditi! u onako mutno doba!...) Najposlije, kad Tinkić splete pošljednji vijenac u slavu Kekovu, kad uzviknu završno "živio", zatutnji na trgu strahovita grmljavina.
Svi potekoše ka prozorima, ali ono što vidješe bješe najveće iznenađenje.
Svijet je zagušio trg. Pred gomilom se navrstali tamburaši, a pred njima se ukrutio Matija kasapin, držeći golemu trobojku. - Njemu je sinula veličanstvena misao u početku govora načelnikova, te umače iz vijećnice i imade vremena da razglasi događaj po gradu, da okupi muziku i do tri stotine vatrenijeh narodnjaka.
Čim se Tinkić pomoli, Matija zavitla trobojkom, gomila stade klicati a tambure zasviraše "Tinkićev marš".
Tinkić bješe tako iznuren da se jedva držao na nogama, ali je opet morao da besjedi. Srećom, tajnik je imao vanredno pamćenje, te mu poče iza leđa došaptavati veći dio rečenica koje su se malo prije čule u dvornici i koje učiniše silan utisak na iskupljeni svijet...
Odmah zatijem uredi se povorka. Najprije stjegonoša, pa Tinkić sa Kekom Ceraneom, pa vijeće, pa tamburaši, pa gomila.
Uveče su mnogi narodnjaci osvijetlili svoje domove.
Sjutradan bilo je svečano polaganje temelja novoj klanici, opet kraj mora, ali na dva puškometa od ozidane obale.
Temelj je bio okićen trobojkama i zelenijem granjem. Poslije Tinkića govorili su još Borkić i Oštriga. Narod se častio i veselio do mraka.
Proglas talijanaški bio je zastrt drugim mnogo većim, koji je noću izradila općinska štamparija, u kome su se Gulinu obećavala zlatna brda, ako opet povjeri općinsku upravu narodnoj stranci.
A osam dana nakon toga, na biralištu, pojavi se neznatna manjina narodnjačkih protivnika. Tinkić i svi pređašnji vijećnici bjehu ponovo izabrani. Na dan izbora, Matija Bukara nije se trijeznio. Tek, tek, namigne njekom poznatijem i kaže: "Hvala bogu, sad ćemo tek imati novu klanicu!" pa udari u smijeh.
Odonda su protekle tri godine.
Nova klanica porasla je u visini za jedan metar. Gulinci opet najviše krive Tinkića i Keka Ceranea, opet prijete da će općinsku upravu povjeriti "pravoj dalmatinskoj stranci".
Ko zna! Što bude, javiću vam.