Ljubovići
Car čestiti sitan ferman piše,
Pa ga posla polju Nevesinju,
A na ruke Ljubović Aliji,
U fermanu tako besjeđaše:
— O, Turčine, Ljubović Alija! 5
Il' ne čuješ, il’ ne haješ za me?
Ev' imade devet godinica
Otkad jesam pod Benderom gradom
I ja tučem bijela Bendera,
Ne odbih mu kreča od kamena, 10
Nit' ja znadoh otkud su mu vrata,
A kamoli uzeti Bendera.
Već povedi svih devet sinova,
Ne ostavi Ljubović Omera,
Neka nosi alaj zelen barjak. — 15
Kad Aliji taki ferman doće,
Ferman štije, grozne suze lije.
Pitaše ga vijernica ljuba:
— Gospodaru, Ljubović Alija!
Okle tebi knjiga dostignula 20
Te je tako ona žalostiva?
Da li nije knjiga od mejdana? —
Besjedi joj Ljubović Alija:
— Prođi me se, vjerna moja ljubo,
Ovo nije knjiga poslanica, 25
Veće ferman od cara čestita,
Zove mene care na vojnicu
Pod Bendera grada bijeloga,
Da ja vodim svih devet sinova
I pred njima dijete Omera, 30
Da mi nosi zelena barjaka. —
Veli njemu vijernica ljuba:
— Gospodaru, Ljubović Alija!
Ne vodi mi mog Omera sina,
Najmlaćega i najmilijega, 35
Majka sama ostati ne može. —
Veli njojzi Ljubović Alija:
— Ne smijem ti ostavit’ Omera,
Za nj će mene care pogubiti. —
Pa se stade Turčin opremati 40
I sa njime svih devet sinova;
Najprvi je Ljubović Omere,
Te on nosi zelena barjaka.
I odoše sentom i svijetom,
A kad bili kroza Sarajevo, 45
Gledale ih Sarajke đevojke,
Gledale su, pa su besjedile:
— Mili Bože, čuda velikoga!
L'jepa ti su braća Ljubovići,
A najljevši Ljubović Omere, 50
Al' zaludu, fajde neimade
Kad će tamo Omer poginuti. —
Pa su cure na noge skočile,
Pa siđoše u sitne sokake,
Presretoše Ljubović Omera; 55
Pod Alijom konja uhvatiše,
Pa se mole Sarajke đevojke:
— O, Turčine, Ljubović Alija!
Pokloni nam sina najmlađega,
Ne vodi ga pod Bendera grada; 60
Išti blaga, koliko ti drago,
Dok s' Alija otudije vratiš
Ti ga vodi dvoru bijelome. —
Veli njima Ljubović Alija:
— Prođte me se, lijepe đevojke, 65
Ne smijem vi ostavit' Omera
Da ga triput blagom premjerite. —
I tude je Turčin prolazio,
Kud gođ ide do Bendera siđe.
Tune biše za nedjelju dana. 70
Kad iziđe nedjeljica dana,
Telal vika u carevu vojsku:
— Nije l' majka rodila junaka,
Ja sestrica brata odgajila,
Muškijem ga opasala pasom, 75
A junačkim dovikala glasom,
Da iskoči gradu na bedema,
Da on vidi od Bendera vrata,
Čestita će njega ostaviti. —
Kad to začu Ljubović Omere, 80
Pa je jedno jutro uranio
Istom svanu i ogranu sunce,
Pa uzima zelena barjaka,
Zaskoči se zdesna nalijevo,
On iskoči gradu na bedema 85
I iznese barjak u desnici;
Pa on hoda po bedemu gradu,
Te on traži od Bendera vrata.
Prva puška puče iz Bendera,
Desnu mu je ruku salomila, 90
Ma se Omer rani ne podava,
Uze barjak u lijevu ruku
I on hoda po bedemu gradu,
Te on traži od Bendera vrata.
Druga puška puče iz Bendera, 95
Te pogodi Ljubović Omera,
Lijevu mu salomila ruku,
Ma se Omer rani ne podava,
Uze barjak u bijele zube,
Pa on hoda gradu po bedemu, 100
Te on traži od Bendera vrata.
Dokle junak vrata nahodio
Kud ogrije od istoka sunce,
Te udari gradu u bedema:
Onđe jesu od Bendera vrata 105
Jesu vrata u zemlju zasuta.
Treća puče puška iz Bendera,
Te pogodi Ljubović Omera,
Meću puca, će mu srce kuca;
Pade junak gradu niz bedema, 110
Dočeka ga osam Ljubovića,
Na japundže i na b’jele ruke,
Ne daše mu na zemlju panuti,
Spustiše ga na zelenu travu,
Još im Omer bješe u životu, 115
Pa on braći tako besjećaše:
— Braćo moja, osam Ljubovića!
Doš'o j' vakat, valja umrijeti,
Naš'o sam vi od Bendera vrata:
Kud ugrije od istoka sunce 120
Te udari ždraka u bedema,
Onće jesu od Bendera vrata,
Jesu vrata u zemlju zasuta. —
To izusti a dušu ispusti.
Tu Omera braća sahraniše, 125
A na Bender juriš učiniše,
Te Bendera grada svojiše.
Otole se zdravo povratiše
I odoše dvoru bijelome.
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
