Đavolja maštanija i Božja sila

Krene jedno jutro carev sin u lov. Gacajući preko snijega počne mu točiti krv iz nosa, pa gledajući kako je krv crljenu po bijelu snijegu lijepo viđeti pomisli u sebi: "Oh da mi je vjenčati đevojku da je bijela kao snijeg, a rumena kao krv!" U toj misli idući srete jednu babu i upita je ima li đe takijeh đevojaka, a ona mu odgovori da ima naprijed u onoj gori jedna kuća bez vrata a samo jedan prozor na kući kroz koji se ulazi i izlazi, i u toj kući da ima taka đevojka, "ma" reče mu "sinko moj! kogod je tamo hodio da je prosi, nijedan se nije više vratio." – "Bogme ako i ne ću" odgovori carev sin, "ja idem, nego jeli ovo put?" Pošto baba to ču, sažali joj se pak se maši u njedra i izvadi jedan bokunić kruha, i dade ga carevu sinu govoreći: "Na ovo kruha, ali ga čuvaj kao zjenicu od oči." On uzme kruh i krene dalje i do malo srete opet drugu babu.

Ona ga upita kuda će, a on joj kaže da ide prositi đevojku tu i tu, a baba ga stade odvraćati govoreći mu isto što i ona prva, a on joj reče: "Bogme, baba, idem da bih se i ne vratio." Onda mu baba da jedan lješnik govoreći mu: "Drži pri sebi ovi lješnik, jere će ti služiti." On uzevši lješnik pođe dalje, kad opet do malo nađe treću babu đe sjedi ukraj puta, i ona ga upita kud ide, a on joj kaže da ide prositi đevojku tu i tu.

Kad baba začu počne ga plačući zaklinjati da se prođe te đevojke kazujući mu što i one prve, ali on ni nje ne šće poslušati. Ondar mu baba da jedan orah govoreći mu: "Uzmi ovi orah, čuvaj ga do potrebe." On se začudi ovijem darovima, pak upita ovu treću babu što će reći da mu je ona najprva dala malo kruha, potonja lješnik a ona orah. Baba mu reče: "Kruh kad dođeš pred kuću baci onijem zvjeradma da te ne izjedu, a kad ti do najveće muke bude, upitaj najpriđe lješnika pa oraha."

Po tom carev sin krene dalje dok nabasa u nekaku gustu goru i u gori ugleda onu kuću. Kad dođe pred kuću skoči nanj mnoštvo svakojake zvjeradi, a on kako mu je rekla ona baba, baci ono kruha pa svako od zvjeradi pošto primirisa ono kruha pade potrbuške i rep savi poda se. Sad – kuća vrata nema a prozor visoko – ne može da se pripne, dok na jedan mah vidi đe niz prozor nekaka žena spušta svoje kose zlatne, te on pritrči i uhvati se za one kose, te ga izvuče u kuću; kad ko je? Ona ista đevojka. Obeseli se jedno drugome, pa mu đevojka reče: "Moli Boga đe se moja mater nije doma namjerila, nego pošla da bilje kroz goru bere da njim mladiće zamađijava i u zvjerad pretvara, kao što je učinila svijema onijem koji su me prosili i tebe umalo ne rastrgoše da ti Bog ne pomože; nego bježimo!"

Onda oni bježi gorom što bolje mogu. Bježeći obazru se, kad li njezina mater za njima trči, oni se prepadoše, a baba već da ih stigne, ali u muci pade na um carevu sinu oni lješnik, pak ga izvadi i upita: "Ah za Boga! šta ćemo sad?" A lješnik mu odgovori: "Otvori me." Pošto ga otvori, buknuše iz njega žestoke rijeke, te majci put prekidoše. Ali ona tače štapom u vodu, voda se razdvoji na dvoje: te ona za njima.

Pošto viđeše da će ih opet stići, izvadi carev sin oni orah pak zavika: "A ti kazuj šta ćemo!" "Razbij me!" odgovori mu orah, i kako ga razbi, sinu iz njega oganj da se za malo sva gora ne zapali. Ali majka đevojčina pljune u oganj, te se u oni čas udune, pa jednako za njima u poćeru.

Ondar carev sin viđe da su ovo đavolja maštanija, prekrsti se put istoka i kliknu jakoga Boga u pomoć, dok puče munja iz neba te sažeže đevojačku majku, i pod njom se zemlja prosjede, te joj kosti satopi, i tako carev sin s đevojkom zdravo doma odbježe, đevojku pokrsti i vjenča je sebi za ženu. I Bog mi te veselio!

Izvor

• Karadžić, V. S. 1870. Srpske narodne pripovijetke, drugo umnoženo izdanje. Beč, u nakladi Ane, udovice V.S. Karadžića. str. 92–95.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Vuk Stefanović Karadžić, umro 1864, pre 160 godina.