Uzeo kaluđer Svetogorac malo dijete muško, dok još nije znalo za se, pa ga odnio u Svetu Goru i onamo ga othranio i nauči o knjizi. Kad mu je bilo već oko osamnaest godina, onda ga poved uza se kao đaka, i pođe amo u svijet da piše. Kad dođu u prvo selo, a to đevojke uhvatile kolo pa igraju, valjada je bila neđelja ili kakvo veselje. Kad ugleda đak đevojke, začudi se kakva su to stvorenja, pa onako malo kao veselo i začuđeno upita kaluđera: - Šta je ono, duhovniče, šta je ono? A kaluđer, kao namrgođen, odgovori mu: - Ne gledaj onamo, sinko, niti pitaj šta je: ono je đavo. Onda đak najumiljatijim glasom reče: - Dela, duhovniče, boga ti, da kupimo onoga jednog đavolka, pa da ga povedemo namastiru.