Pod uvelim vencem mrtva jesen leži,
Kô princeza sana iz prastare bajke,
A oko nje tice oborenih glava,
Ko dečica mala oko mrtve majke.
I nebo je tužno kao suzno oko,
Il' kô nežna duša, što odziva nema,
A sneg tiho vije kroz providnu tamu
I jeseni mrtvoj beli pokrov sprema.
Tišina je grobna. I tek katkad samo
Protegne se jauk slabije il' jače.
To je jauk vetra... O, ta znam mu tugu,
Tako srce moje nad prošlošću plače.
Izvor
Milorad J. Mitrović: Pesme, SKZ, Beograd, 1910, str. 26-27
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Milorad Mitrović, umro 1907, pre 117 godina.