Zoviješe zora dan a slavno prolitje
travicu drobnu van, zelen lis i cvitje,
ja kad bih uhićen od ove gospoje,
ke obraz nakićen u slavi vas poje.
S jutra, dim, na prozor pogledat općah ja, 5
ter tada moj pozor u taj čas pozri tja:
meni bi viditi još lipšu ner vilu
gospođu sjediti u rušcu pribilu.
Vidiv me ka hrla vaze trak i kosu
niz bijela ter grla kosice sve prosu; 10
na čelu ostavi dva prama od zlata,
ostalo sve zavi okolo, dim, vrata,
da kosa ne vitri, u kojoj do mal hip
rukami zahitri na glavi venčac lip;
ozriv se jak jelin ter ončas pođe tja, 15
ter gorči ner pelin i čemer ostah ja.
Stari pisci hrvatski, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, knjiga II, Pjesme Šiška Menčevića Vlahovića i Gjore Držića, str.3-4, Zagreb, 1870
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Шишко Менчетић, умро 1527, пре 497 година.