Velmi se pobolih stoeći u jami,
gdi jamu toj polih do vrha suzami,
cvileći za svu moć intačno jadovan,
da bi mi kako moć izajti na bil dan,
zač duša ma trudi i u san i javi,
er drugo ne žudi, ner tijelo da ostavi
i s tijelom trudan svit, ki me tač oznobi,
ter ne da duši prit, gdi jo' se podobi.
Duša bi ma rada trudan svijet ostavit,
k blaženstvu da sada k višnjemu bude prit,
nu dahti i plače i grozno još cvijeli,
od višnje polače zašto ju svijet dijeli,
ter nije moć ispliti iz tmaste dubine,
ni duha pojmiti, da malo počine,
da mi se dušica izbavi, jaoh, sada
oda svijeh tužica i čemernih jada,
zatoj ću onuj zvat gospoju od gospoj,
ka može milos dat, da shrani život moj
i život i dušu po svojoj milosti,
da veće ne tužu u ovoj mrklosti,
da ljubav i milos bude mi tužnu dat,
sunčana da svitlos bude me obasjat,
zač bez nje milosti po vijek vas na svijeti
te višnje svitlosti neću moć vidjeti,
zač sama kaže put i oni drum pravi,
po kom se gre u skut od vječne ljubavi,
ka milos ne brani tko želi prit gori,
da duh svoj sahrani, gdi su višnji dvori,
gdi je taj livada od trave zelene,
gdi cvijetak nikada ni blijedi ni vene,
gdi nije čut žalosti ni tuge s boljezni,
ner s rajskom sladosti, vječni goj i pjesni,
gdi je višnje kraljevstvo i gdi se ne umira,
ner li se blaženstvo vjekušte razbira,
gdi tmastu nije noć, ni zimi ni ljeti,
i tmaste gdi nije moć magline vidjeti.
