Skup/Drugi čin
| ←Prvi čin | Skup Писац: Марин Држић Drugi čin |
Treći čin→ |
Prvi prizor
уреди
MUNUO: Služit gospodaru namuranu dvoja je fatiga, er se služi njemu i njegovoj mahnitosti. A rečeno je er nitko ne more dvijema gospodarom služit. Sad mi zapovijeda: "Pođ, doma, oprav, tî i tî posao". Nijesam dobro doma došao, s prješom me zove: "Munuo, hodi, trči, skoči!" Ostavljam posao ki mi je zapovidio - "Munuo!" - "Gospodaru!" - "Čeka' me tu". - Odhodi od mene. Čekam ga, vraća se s prješom, ide, uzdiše, svijet se ori! "Munuo, ja sam ruinan čovjek!" - "Što, zaboga gospodaru? Ajme, je li koje remedijo?" - "Život mi ide, Munuo, kolju me!" - "Zaboga, što je to? Tko te kolje?" - "Ajme! Andrijanu mi grabe, život mi uzimlju! Čuo sam, oni star vrag, otac joj, ište udat ju za njekoga vraga stara, ni zna za koga li, što li". - Desperan odhodi i veli mi: "Pođ', viđ', išti, pitaj, iznađ'! Ne vrati se što ne spijaš štogodi za koga se taj udadba čini, da umijem remedijat". Ja se vrtim kao ubodeni cipo; ni znam kud idem, ni što činim. Služit mahnitosti ne more se bez mahnitosti, ma ako se ja danas ne pomamih, već vazda čitav bih. Imao bih se i ja, ter bih, ah jaoh, uz leut dunižao. Ma ovo mi Grube! Ova djavolica okom strijelja. - Kmecka kćeri, kradosrca i kume ti malone rijeh, koji s njekijem imenom dođoše, rozice.
GRUBA: U tebe je ljepše ime: vjetar dunu, Munuo ga munu.
MUNUO: Rozice, ovaki kakav sam na mi ti jabučicu! Da hoćeš, Munuo tobom se munuo, ako ću ja.
GRUBA: Uzmi zveka za miris:
Sad mi pođi,
paka dođi;
majka neće,
zbogom veće!
Kad bih tvoja mlada moma, ne bih moja bila.
Drugi prizor
уреди
MUNUO: Kud uteče, striljico? - Ava, ja i gospodar sad smo dva. Ja viđu: i mene poče srce boljet. Bogme bih ju uzeo da me hoće. Poslao me je gospodar na posao; pri svomu poslu gospocki se ostavljaju. Gospar sada i djetić - ognjic nas srčani žeže, bogme nazbilj! Vražica ova sva mi je u srcu, brate. Hoću li za njom? Ma ovo mi gospodara. U vraga ti koža, je li me čuo?
KAMILO: Munuo!
MUNUO: Gospodaru!
KAMILO: Trči za mnom.
MUNUO: (Dobro, nije me čuo!)
KAMILO: Ču li što?
MUNUO: Bogme ništa.
KAMILO: Ajme, hodi brzo!
Treći prizor
уреди
SKUP: Veći posao ostavih, manji ne opravih. Srce mi davaše er ću se vratit praznoruk. Ma što ne trčim da vidim što mi se u kući čini? Gdje godi sam, lje sam s misli na zlato koje mi je doma, koje bez vonja veći vonj ima neg svi vonji. Strah me je, njeki ga su obonjali! Ki mi se prije ne javljahu, sad mi se javljaju. Ah, ah, našli su.
Četvrti prizor
уреди
ZLATI KUM: (Ovo mi Skupa!) - Vele ti dobro jutro, Skupe, dobri i stari prijatelju!
SKUP: I tebi dobro jutro i dobar dan. Što zapovijedate? Ubog bogatu malo valja.
ZLATI KUM: Bogat je tko je dobar.
SKUP: (Ugonenuh ja! Ove mi slatke riječi nijesu drage. Došao je...)
ZLATI KUM: Što rekoste?
SKUP: A ja velim: dobar je tko je bogat. Ja, budući ubog, ni sebi nijesam dobar ni drugomu.
ZLATI KUM: Taki kakav si, meni si drag i meni si bogat.
SKUP: (Ava, obonjao je! Vraga da izije! Zlato, u velikoj ti si scijeni!)
ZLATI KUM: Što reče: zlato?
SKUP: Zlato i zlato: ti si zlato i kuća ti je zlato, a ja sam rđa od vetha gvozdja. Uboštvo je najvilija stvar. Rđa s zlatom ne stoji; bogat s ubozijem ne avancava ništa, - što ti ja valjam?
ZLATI KUM: Vele mi valjaš.
SKUP: (Ava, obonjao je er je u mene zlato!)
ZLATI KUM: Što?
SKUP: Zlato što će od rđe? Ja imam mojijeh tuga: kćercu zrjelu u kući, a nije joj prćije.
ZLATI KUM: Jes svega kad je milos Božija.
SKUP: (Za čerto je ovi obonjao u mene zlato!)
ZLATI KUM: Što reče?
SKUP: Zlato je milos Božija! Imam veliku potrjebu doma. Jeda mi što zapovijedate?
ZLATI KUM: Čeka', sada ćeš poći. Od ko'e ti je dobi kći? A neka stoji uboštvo.
SKUP: Zrjela ve je, sva je žena. A zašto me pitate?
ZLATI KUM: Bi li ju udao?
SKUP: Čijem ju ću udat? A ti mi ne ktje nigda ni odgovorit kad ti govorih.
ZLATI KUM: Čijem ju ćeš udat? Bi li ju udao za vrijedna čovjeka, da je sita i odjevena, da ne ima invidije od druge? A što ti onada ne odgovorih, ni sad nije brijeme uteklo.
SKUP: Tko ju pita?
ZLATI KUM: Ja ju pitam, ako si kontent.
SKUP: (Rekoh ja er zja na moje tezoro, da vraga proždre!)
ZLATI KUM: Što veliš?
SKUP: Velim er joj ne imam prćije, i zbogom! (Za tezoro se ovi hoće udat!)
ZLATI KUM: Nebore, čeka'!
SKUP: Ne imam...
ZLATI KUM: Imaš svega, čeka'!
SKUP: Imam, ne imam. (Od tezora ćeš imat pacijenciju!)
ZLATI KUM: Dobro si rekao: imaš, ne imaš! Ferma' se: imaš kćer, a ne imaš joj prćije. Uzet ju ću bez prćije!
SKUP: Bez prćije?! Oh, to se može bez prćije!
ZLATI KUM: Bez prćije!
SKUP: Sve bi dobro, neg ću ja i ti zao par bit: ja ću uza te uš uboga biti ka će ktjet jesti, a ti pritio komu će dodijat.
ZLATI KUM: Ne brini se tezijem! Bog mi je dao da se mogu mnozi uza me hranit, a aparentaćeš s dobrijem ljudmi.
SKUP: Od toga sam kontent, ma nemojte vi scijenit da je u mene kojegodi tezoro.
ZLATI KUM: O tomu ne mislimo. Jesi li kontent?
SKUP: Kontent sam.
ZLATI KUM: Da' mi ruku!
SKUP: Ah, Bože, l' e fatta! Ruinan sam!
ZLATI KUM: Što ti intravenja?
SKUP: Ču li dje nješto zvoknu?
ZLATI KUM: Od toga li se pripade? Njetko gvozdjem kucnu. - Uteče ovi čovjek, a mene ovdi ostavi kako bjestiju. Kad k ubogu dođe bogat s umiljenijem riječmi, scijeni da ga je došao varat, i za ludos većekrat ispuste srjeću, koju pak, kad hoće, ni s plačem ne mogu uhitit.
SKUP: (Ako ti tu jezičinu još ne izmem, da nijesam čovjek!)
ZLATI KUM: Para, Skupe, da sam ja u maloj scijeni prid tobom, a nije razlog to.
SKUP: Zlati Kume, nemo' toj scijenit. Prida mnom si veličak, a ja sam prid tobom ubog i siromah.
ZLATI KUM: Da jesi li kontent da je tvoja kći moja vjerenica?
SKUP: Kontent sam, bez prćije, kako ti sam rekao.
ZLATI KUM: Bez prćije budi.
SKUP: U patu matrimonijalu da se ne dekjarava nijedna stvar, ni da se razumije prćija, ni da se ne razumije, ni da sam ja oblegan veće ništa.
ZLATI KUM: Da nijesi ti oblegan veće ništa.
SKUP: Budi u ime Božije...
ZLATI KUM: ... Oca, Sina i Duha svetoga! Poću ordenat za pir. - Pasimaha, Pasimaha, gdje si? Hod' za mnom.
SKUP: Pođ' u slavu Božiju i hodi tiho i brzo kao ti drago; od moga tezora ti nećeš radovat! Scijeni da je veće njegovo; na to zja, a vjetra će proždrijet. Za ino se nije objesio da ovu parentijeru sklopi neg za munut moje tezoro. A vraga će probavit!
Peti prizor
уреди
SKUP: Gdje si ti, Variva, koja ne pristaješ cancajući s susjedami da sam kćeri obećao prćiju? Znaj i govori, makar se pridri, svakomu, er sam kćer vjerio za Zlatoga Kuma, toga tamo našega susjeda, - uzima je bez prćije!
VARIVA: Brižna, za onu starežinu djevojčicu od šesnaes godišta?!
SKUP: Nut magarice! Da to smo mi stari na odmet?
VARIVA: Da, i ti se oženi kad valjaš.
SKUP: Da sam bogat kao Zlati Kum, bih, žî mi ti. Ma na uboštvo ne daju ženâ. Pođ' reci Andrijani da se lijepo obuče. I spremite kuću i ne da' u kuću nikomu dokle ja ne dođem. Poću kupit što je od potrjebe.
Šesti prizor
уреди
VARIVA: Brižna, bolje bi druge da se rode na ošpedalu er bi ih tkogodi za ljubav Božju udao za koga bi se moglo, i ne bi ih ovako u more metali. Što će ovoj bolje bit u toga starca neg joj je doma s ćaćkom bilo? Sita će i odjevena bit, a doma je ono lačna i gola hodila, - nut nebogo! Ah, Kamilo, gdje si? Kamilo, izgubi tvoju Andrijanu! Ma ovo ga! - Kâmo gospodaru, zli glasi: Andrijanu vjeriše za tvoga dunda Zlatoga Kuma.
KAMILO: Ajme, Variva, ubode me! Ajme!
MUNUO: Gospodaru, zaboga!
VARIVA: Kâmo! Jezus! Čelo mu protri!
KAMILO: Munuo, pomozi me! Variva, ajme, moju Andrijanu za moga dunda! Nije veće remedija!
MUNUO: Gospodaru, kako nije remedija? Jes remedijo; svemu je remedijo neg samoj smrti. Ne desperavaj se!
KAMILO: Munuo dragi, nauči me, pomozi me!
VARIVA: Ah, sveta Gospođe!
MUNUO: Pođ' doma, učin' se nemoćan, - neka je meni! Rijet ću da si namuran na tu djevojku i, kako si čuo da je su ovako vjerili, da se s' ti razbolio i da hoćeš umrit.
KAMILO: A bogme ću umrijet ako se ne remedija!
MUNUO: Ako uzbude još od potrjebe, rijeću da je ona tebi, a ti njoj, vjeru dala i da je od toga svjedočba.
VARIVA: Ja sam, Munuo, svjedok od toga, ja ću svjedočit.
KAMILO: Ah, draga Vare, u Andrijani sve stoji.
VARIVA: Ne brini se, Kâmo; Andrijana će tvoja bit.
KAMILO: Ajme, da to će bit, a nije sad moja?!
VARIVA: Sada je tvoja: meni je rekla er bi prije u more skočila neg bi za inoga neg za tebe pošla.
KAMILO: Ajme, je li koji način da se š njom govori?
VARIVA: Ja ću za tebe š njom govorit. Da te ona sad vidi gdje se za nju tako mučiš, kako mahnita bi strčala doli. Ja znam nje ćud i kako te dobro hoće. Ma, brižna, da ne čuje cijeć časti, er bi se sva oskubla i kako mahnita bi s tobom htjela poć. Ma, sjetna, cijeć svijeta ne valja. Ti je način najbolji što je Munuo rekao, a nju otac na zlu neće moć usilovat.
KAMILO: Ajmo, Munuo, ne gubimo brjemena!
MUNUO: Gospodaru, ne brini se. Majka tvoja vele može uz brata a toga tvoga dunda. A dundo kad čuje da je ta djevojka za tebe vjerena i da ti tako za nju mreš, a ona tebe hoće, i da ste dali vjeru jedan drugomu, stisnut će pleći i imaće pacijenciju, a bit će na naš način.
VARIVA: Bit će, hoće; nemoj mi se brinut.
KAMILO: Vare, Andrijani spovjeđ što za nju patim.
VARIVA: Hoću, Kâmo.
KAMILO: Vare, reci joj: "Andre, sad je brijeme da tvoga Kamila ne umoriš!" Reci joj: "Znaj er bez tebe ne mogu nikako živjet; u tebi stoji život moj i smrt moja!"
VARIVA: Hoću Kâmo. Pođite, da oni zlostar ne bi izišao.
KAMILO: Vare, da ti sam priporučen!
MUNUO: Gospodaru, učini se da veoma zlo stojiš.
KAMILO: A bogme Muno, zlo stojim.
VARIVA: Uh, sjetna! Andrijani je trijeba spovidjet sve kako stvar stoji. Tugâ, zao ti se život žive s zlijem gospodarom.
Sedmi prizor
уреди
PASIMAHA: Gdi je munita, ončas se pratež nađe, i gdi je gospodar kao se valja, tu je služba has sluga i gospodar dva, a valjaju za dvaesti i dva. Gospar mi tisnu tobolac u ruku pun dinara; reče: "Čini da valjaš" Ja potrčah, počeh zvonit u tobolac. Kao svrački na grohotušu skupiše se lupeži komardari, ribari, Piva i Tara. "Što ti je od potrjebe?" Učas nađe se, doleti, stvori se pratež - koju munita vrtu ima! -: kozlići, jaganjci, kopuni - sve što ćeš! A njeki pošlju slugu bez dinara: "Pođ', nađi!", kako da je tko štogodi izgubio da im se nađe. Dinare, dinare, tko hoće pratež! A gospar moj vas se je stavio u njeku, - ah, drago ti mu je! A pomladio se je, koji para tanca kad hodi. - Santo nostro de Cattaro, gdje ovi biše? Ja se ovamo zagovorih. Amo za kapetanom zli ljudi, svijeh ću danaska dobrijem ljudmi učinit. Učinit vas ću da ste u vojsci velici bani: ti bandijeru da nosiš, a to je da ražanj vrtiš; a ti da šikaš u lumbarde, a to da u oganj puhaš, - dobru dušu imaš. A ti da si sergente maggior, da obskačeš s žmulićem ovamo i onamo, da u ordenanci vojska stoji. A ja ću kapetan od vitovalje bit, grašu ću mantenjat. Hodite, osmi sinovi, žene vam devet muža imale, - deveti da sam ja! A ovo mi Grube, po bradu Božiju - Grube, sad, ako igda, uda' se za mene. Nut što sam piru pripravio.
GRUBA: Hoće Pasimaha! Sjetna, dobro ti se hranite.
PASIMAHA: Ukropom - žî mi ja tebi a ti meni! - kako i tvoj gospodar - oni štono drijemlje.
GRUBA: A tvoj s kiticom šeta i djevojke snahodi; a brižan, uh, zločes i š njime.
PASIMAHA: Je li s kiticom, draga cara Grube? Bogme se je pomladio. Je li ti se javio, tako moja bila?
GRUBA: Jes mi, ter jes, mladi hrabro, tako te izgubila!
PASIMAHA: Po svetoga Tripuna, odkle se je vjerio, drugi je deventao.
GRUBA: Brižna, a to se je vjerio? Za koga?
PASIMAHA: Za Skupovu kćer Andrijanu, tako se ja za tebe! Uzmi, to' me, kad je ova pratež.
GRUBA: Brižne djevojke, od ćaćka u ćaćka! Ako mu se provari juha?
PASIMAHA: Da uda' se ti brzo, brzo za mene mlada, da te stari bogme ne dopade.
GRUBA: Mladi hrabro, kad bih htjela, ne bih tebe uzela.
PASIMAHA: Ova me ljepavica zagovori, a rekao mi je gospodar da ga dočekam so ovom prateži doma. Istom će rijet da sam dug na poslu. Za rijet, u Grube bih ručao i kad postim.