PJESAN 139
Tko komu lis piše, drag cviete gizdavi,
vazda ga najviše u lisku pozdravi;
ako ja tebe sad pozdravit' ne budu,
uzrok je ljuven jad, s koga mrem u trudu.
Za što mi, moj druže, živjeti dodija, 5
stojeći bez duše, kako znaš ti i ja.
Tko da mi svjedoči, neg ako sama ti,
da sklopim me oči, za moć'te gledati?
tko da mi vjeruje, kad s tobom govorim,
da nitkor ne čuje, ni usta otvorim? 10
Vas dragi dan hodim, ali se, kruno ma,
kon tebe nahodim ne krenu stupaja.
Ja želim po svak čas vidjeti tvoj ures,
a rajski tvoj obraz prida mnom vazda jes;
daleko ja podju, a nigda ne hodim, 15
i gdi smrt nahodju, tuj život nahodim.
Razgovor moj je vas sred srca sred moga,
a nemir po svak čas mori me neboga;
sve ćutim ovo ja o tebi misleći,
s ke prijam veselja, jadovno cvileći. 20
Nu misli sad malo, kakav je život moj,
jedina ma hvalo, kroz rajski ures tvoj;
ki mi je udiljen, ter nebog dan i noć
ja stojim ucviljen, želeći k tebi doć'.
Ino ti neću riet', po kli znaš sama ti, 25
da mi nie na saj sviet bez tebe živjeti.
