Naredbeno sveđ vrteći
obraća se sila od nebi;
plamenuje ne svijeteći
veličina ognja u sebi.
5Sada svjetlos, tminu sada
povjetarce ovo slijedi;
sred istoka, sred zapada
u krepčini zemlja sjedi.
9Samo sobom obkruženo
u sebi se more uzdrži,
te u svom kraju zatvoreno
u početku svom se vrši.
13Svijesti moja, tko ova stvori,
poj mu otajstva zlamenita,
krepka vjera ter govori,
što tvâ slabos ne dohita.
17Bez uzroka uzrok jedan,
nerazdiono jedinstvo je,
i početak, komu ni'edan
jur početak vik bio je.
21Prvi oni, ki u sebi
vazda krepak vrti svime;
svrha, kojoj moglo ne bi
naći svrhe ni'edno vrime.
25Oganj koji duh uzdrži
i bez mjesta mjesta ima,
koji sve, što zgara i prži,
resi darim blaženima.
29Dobro, koje neizmerno,
u sve sebe čim razmeće,
sve pričudno, sve zamerno,
sve izvrsno čini odveće.
33Znanje, koga vlas kriposna
sama gleda se, u sebi je,
ter čim sebe ista pozna,
sve u sebi razumije.
37Ljubav, koja sve djeluje,
i sve hrani, ter ljubjena
ljubovnika namiruje
u ljubavi svôj blažena.
41On pristolje svomu stanju
bude u sebi sam staviti;
on u vječnom djelovanju
ima pokoj vjekoviti;
45on nevidjen od slabosti
svijesti umrle kratka zgleda,
skroven svojoj u svitlosti
u djelih se svojih gleda,
49ter nebeskoj u vedrini,
i na zemlji još ovuda
od zabiti i u tmini
svud on svijeti, Bog je on svuda.
53Neizmernim znanjem svime
od sebe se poznan čuje:
kako hoće, pak druzime
na brijeme se objavljuje.
57Ter u vječnoj svôj pameti
sve, što može brijeme odkriti,
pri bremena sve vidjeti
bude i poznat i ljubiti.
61Nu u sebi, zasve er znamo,
da sve gleda, rijeti trijebi:
drugu svitlos, izvan samo
sebe istoga, nejma u sebi.
65On nebesko polje resi
pridrazijem kamenima,
zlatno cvitje s kojijem smiješi,
neka ljepšu sliku ima.
69On koprene tamne noći
svijetlim zracim zvijezdâ veze;
on je sunce, s koga 'e doći
svjetlos suncu, kad izljeze.
73On je, koji dzore mile,
kad najdraža jes ob liti,
zlate prame, prsi bile
sveđ rumenom ružom kiti.
77Od čestitih njegovijeh
ljubovnika ljubav čista,
slatka pjesan blaženijeh,
koji višnja pune mista;
81od obrtnijeh nebes paka
viku plodna obraćanja
tiha, plaha, brza, laka,
bez promjene, bez pristanja;
85i razlici druzi plodi,
koji izhode od naravi,
navještenja jesu odi
njegovojzi mnogoj slavi.
89Svjetlos, koja tmine skraća,
i duh vazda užeženi;
zemlju u nebo on obraća,
smrt u život prežuđeni;
93ter u svoj dvor, svijetao viku
ki od zraka jes blaženih,
na istinu, na veliku
slavu zove razvedrenih.
97Ponosito on na nebi
sam sobom se narešuje,
ter ujedno sam je sebi
stan, i u stanu ki stanuje.
101On razgleda lipos svoju,
kô je svitlos svih liposti,
tere sja vas u pokoju
od ljuvenih požudnosti,
105(privišnjega sred istoka
od ljuvenih slacijeh čuda
drazi uzroci bez uzrokâ
i požude bez požudâ.)
109Tako sebe sam uživa,
i u sili svôj ognjeni
vječna ljubav sam pribiva
i ljubovnik i ljubljeni.
113Ovdi, svijesti priklonita,
tvoj zaveži jezik sade,
ter mučeći toj počita',
što ni'e rijeti moć nikade.
117Zašto ono, kô ti svijeti
dobro u tminah priveliko,
ter ga ne mož razumjeti,
ono Bog je svekoliko:
121on je ono, što zaman je
iskat, da se vik izrijeće,
tere slabo ljudcko znanje
zna, da ne zna, znav najveće.
