OVU PJESAN IZE IZ MOSKA, STAROGA SPJEVAOCA GRČKOGA JEZIKA.

OVU PJESAN IZE IZ MOSKA, STAROGA SPJEVAOCA GRČKOGA JEZIKA.
Писац: Динко Рањина
159. pesma Pjesni razlike


OVU PJESAN IZE IZ MOSKA, STAROGA SPJEVAOCA GRČKOGA JEZIKA.




   Jednom se prigodi, onaj vil, ku pjena
na svitu porodi od mora studena,
   sve čedo ljuveno sgubila da biše,
rad koga svršeno u srcu cviliše.
   I videć, na sviti da mira nije njoj,
umrlim praviti tuj vaze ovakoj:
   od sina ako glas bude mi tko dati,
od mene taj će čas lip celov prijati;
   toli ga tko bude dovesti meni, znaj,
za svoje sve trude, ke uzme on tadaj,
   ne samo prijat celov njegova boće čes,
nu drugi, znaj, darov, ki vredniji mnogo jes.
   Ter tkogod bude poć njega tuj iskati,
biljezih on će moć po ovih ga poznati:
   čedo je mlado toj zamirne prilike,
na svit saj u kojoj čudne su sve dike;
   rudokos i oči žestocih odveće,
iz kojih gdi skoči, svud plamen vruć meće.
   Puti on ni bile, nu plamu takmene,
u koj su sve sile od ognja skrovene.
   Slatku rič svim čini, besjedu kad tvori,
nu u srcu to mu ni, što ustim govori.
   U njemu čudna moć na svitu sve živi,
utažit ni ga moć, kada se razgnjivi.
   Kadgod stvar ku stvara, djeluje ter čini,
vuhveno sve vara i laže i hini.
   S malima rukami, nu njima daleče
meće, kteć da nami ka god se zled steče,
   i njim stril' ognjene tač bitro poteza,
da i strane pakljene kad godi doseza.
   Go hodi strelami, kao ptica leteći,
u srcu vilami i ljudem stojeći
   Malahat luk ima i na njem malu stril,
s kom se mnokrat prima, i nebu da da cvil.
   S trkačom zlatime, gdi se strile brane,
nalipom ke zlime sve su zlo trovane;
   ke buduć ognjene, njimi se tač brani,
da mnokrat i mene, svu mater, izrani.
   Sva je š njim nemilos, ter mnokrat zlim dili
i svoju on mlados žestoko ucvili.
   Plam nosi u ruci, kim čini, sunač plan
da pati u muci žestoku boljezan.
   Ako moć ka znana uhiti čedo toj,
meni ga svezana dovesti kti takoj;
   i ako bi cviliti stat vazel s tej strani,
nemoj se smiliti, ere te privari;
   toli bi smijeh tvorit tuj vazel s tej strani,
ne daj smijeh privarit da tebe tuj bude.
   Ako bi još hotil celov dat on tebi,
za moći uteć cvil pripravan tuj sebi,
   ne daj se kroz taj blud celivat tva sila,
er celov otrov hud na srce posila.
   To li bi po sreći, himbeno čim cvili,
ktil ti tuj još reći: moj dragi i mili,
   evo t' sad bez sile darivam na sviti
plamen, luk i strile, a kti' me pustiti,
   ne uzmi toj nigdar, za hudo er dilo
ta je vas ognjem dar ograđen nemilo.




Iz prve Moshove idile, prema latinskom prijevodu.


Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Динко Рањина, умро 1607, пре 417 година.