Ne umio ljubiti
Od otoka Krka.
Vozila se šajka mala barka,
Puna barka mladih djevojaka;
Barka im je od suhoga zlata,
Jedra su im tanke vezenice,
Vesla su im srebrom posrebrata, 5
A kapitan, Anica djevojka.
Do pol dne im dobro vr'jeme bješe,
Al od pol dne vjetre brodolomče;
Prevrnu se šajka mala barka,
Zaplivalo devet djevojaka, 10
Ne izpliva najljepša djevojka,
Veće viče iz dubine mora:
„Tko bi mene mora izbavio,
„Dala bi mu b'jelo lice moje,
„Nek ga ljubi koliko mu drago." - 15
Ona misli, je da l' itko čuje,
Al to čuo Ivane zlatare;
On se vlači do tanke košulje,
Stisne oči pa u more skoči,
Te izpliva Anicu djevojku. - 20
„„Dušo Anko, što si obećala?""
„Koga sam ti jada obećala?""
„„Sjedi Anko, da ti lice ljubim!"" -
„Ne ljubi se pokraj mora lice,
„Vidjeli bi od broda mornari, 25
„Pa bi mojoj majci kazivali;
„Neg mi podjmo u goru zelenu,
„Ljubi lice, koliko ti drago."
Kad dođoše u goru zelenu:
„„Dušo Anko, što si obećala?"" 30
„Koga sam ti jada obećala?"
„„Sjedni Anko, da ti lice ljubim?""
„Ne ljubi se u poljicu lice,
Neg mi podjmo b'jelom dvoru momu,
„Ljubi lice, koliko ti drago." 35
Kad dođoše b'jelu dvoru svomu,
Ona brže u dvor poletjela,
Al je dvoru vrata zatvorila,
Pa si svoju majku prozivala:
Potkajder mi torbu strunjavicu, 40
Um'jesi mi b'jelu brašenicu,
Neka grli torbu strunjavicu,
Neka ljubi b'jelu brašenicu,
Kad ne umio mene djevojčicu.
((Iz hrvatskoga časopisa "Nevena" broj 1. od godine 1858.)
Датотека:Murat Sipan vinjeta.jpg
