Mejdani i ženitba Ahmet bega iz Varada



Mejdani i ženitba Ahmet bega iz Varada

(M. Š.)

Vino pije beže Ahmed beže.
U Varadu gradu kamenomu,
Š njim ga pije trideset deliah,
Sve delie sile po hodaji,
Beg Ahmet beg sio kraj pendžera 5
Pa na pendžer saruk naslonio
A kroz pendžer ruku promolio,
Pak sve beže pali iz pušakah.
Besidi mu Ibrahim ćehaja:
„Ahmed beže, dragi gospodaru! 10
Ti se beže, puškaranja projdi,
Jer si beže, gospodskog kolina;
Evo vezir nad svim vezirima,
Mani su ti paše i veziri,
Hoće na te ferman dobaviti 15
Vas će t’ dirluk u beglug otići.“
Zato beže haje i nehaje
Sve to bolje pali iz pušakah.
Opet veli Ibrahim ćehaja:
„Tog se beže, puškaranja projdi, 20
Ako rupi tvoja stara majka
Sviuh će nas rezil učiniti.“
Istom oni tako govorili,
A hodaji vrata poklekoše,
Al ti eto ostarile majke, 25
Pa na njihu ćehru učinila:
„Što to radiš, moj sine jedini?
Više nejmam već tebe jednoga,
Da Bog dade, ni tebe jednoga!“
A beže joj govorio riči: 30
„Što me kuneš, moja stara nene.“
„Kako tebe, proklinjati neću,
Ti si sine, vezirsko kolino!
Ako čuju paše i veziri,
Na te hoće ferman dobaviti, 35
Pa će tebe surgun učiniti
Vas ti dirluk u begluk otići!
Ako ti se meram oženiti?
Ev’ u našem tverdomu Varadu
Tridest begah, tridest alaj-begah 40
Sve mi sine, veliko kolino —
Gdi god sine, zaprosiš divojku,
Dat će ti ju, jedva dočekati;
Al’ ako ćeš mene poslušati,
Nećeš uzet li druge divojke, 45
Osim našeg bega Bećir bega:
U njeg ima keršna jedinica,
Jedinica, na glasu divojka,
Lipa Hanka bega Bećir bega,
Eno sine, za tebe divojke, 50
Eno sine, za me priatelja.“
Onda sinak neni besidio:
„Stani nene, da ti pravo kažem;
Jednoč skoro rano podranio,
U pivnicu, da s’ napijem vina, 55
Kraj avlie bega Bećir bega
Džamor stoji, na avlii nene,
Kroz mazgal sam oko probacio,
I ugleda čudo na avlii:
Na avlii sofa načinjena, 60
A po sofi prosterta jalia,
Na njoj sidi kićena divojka
Lipa Hanka bega Bećir bega,
I dvore ju četiri robinje
Što mi idu uz mladu divojku, 65
Skute nose, da se neizrose,
A rukave, da se neotrune;
Vidio sam kićenu divojku:
Tanka pasa, a dugačka vrata,
Oštra nosa, a cerljenih kosah, 70
Dugih perstah, zaoštrenih petah
Taman žuta, kao kučka ljuta;
Nije majko, tu zame divojke,
Nit’ velika za te razgovora.
Već ako ćeš mene oženiti, 75
Čuo jesam, a vidio nisam,
Tamo gori u keršnoj Kaniži,
Lipu Melku bega Mustaj bega
Po imenu Šestokrilovića;
Eto nene, za mene divojke, 80
Eno zate keršna priatelja.“
A nena mu govorila riči:
„I ja znadem za mladu divojku,
Ama Melka manali divojka:
85 Tko god sine, zaprosi divojku 85
Svakomu je iznosila manu,
Nećeš ni ti brez mane ostati?
Nju ti prose četiri vezira,
Peto prosi paša Fazli pasa,
I svakom je manu iznosila, 90
A tog sine, nebi ni gledala —
Paša ti je rođeni daidža
Sramota ti na njeg namećat se.“
Onda beže poletio neni:
95 „Dajmi izun, babine delie 95
Iz podruma babina dorata
I daj meni babina ćehaju
I daj meni babino hodilo,
Da ja iđem u grad u Kanižu,
Da ja vidim kićenu divojku 100
Jel onaka, kako ljudi kažu?“
Onda nene na noge skočila
Pak svog sina uzima za ruku:
Hajde sine, da t’ opremi nena!
Pa ti vidi Melkanu divojku.“ 105
Kad to čuo beže, Ahmed beže,
Težko beže toga dočekao,
Odmah skoči na noge lagane
A ćehaju uzima za ruku
Pa zavika sve svoje delie: 110
„Oh delie! konje opremajte.“
Pa zavika obadva seiza:
„Opremite doru u podrumu,
Dobra doru, babina kerhata,
A drugoga Ibrahim ćehaji.“ 115
Tako reče, pak s nanom u kulu,
Kad izajde u visoku kulu,
Stara sinu besidila riči:
Svlači sine, sa sebe hodilo,
To mi svlači, babino oblači." 120
Beg je majku hitro poslušao.
Ona vadi gaće i košulju,
Pak izvadi dvi ječerme svitle
S obe strane toke i ilike,
Pak mu daje kerk čoe čakšire, 125
Na kojim su kopče đumišlie,
Verlo sitne, daleko se svitle,
Sve iz kopčah srebreni sindžiri,
Na sindžirim na toku cekini,
Pa mu baci dvi tkanice zlatne, 130
Na njima su dvi zlatne bernjice,
Na bernjicam dva mavi kamena,
Iz njih biju dva mavi plamena;
Pa se begu vidi putovati
I u noći konje podkovati, 135
U po noći na prelo otići
U po noći kano i u podne.
Pa mu dade zelen koparana,
Na njemu je trideset putacah
Svako jesti trideset žutacah, 140
Zatim daje zelenu dolamu
Sve uz skute od zlata kolači,
A uz nidra od zlata dugmeta,
A što su mu do dva pod ger’ocemj
Svakomu se na burmu odvija 145
Svako fata po dvi litre piva,
Kad putuje na burmu zavije,
Kada pije š njim nazdravlja pivo.
A na glavu kapu i čelenku,
Oko glave sedam čelenakah, 150
Osma faklja, a krilo deveto,
Uz to direk od suhoga zlata,
Krilo mu se na direku lila,
Neka znade, koi vitar puše.
Pak s’ uteže pasom mukademom 155
Od bedarah do vitkih rebarah
Uz njeg meće dva čifta pušakah,
Dvi breškinje a dva venedika,
Svaki ždere litru tučenika.
Među njihu palu okovanu, 160
Svi u čistu sermu zavijenu,
Pa nateže čizme i kalične.
Kako godi sebe opremio,
Onako je i svoga ćehaju.
A kad ga je stara promotrila 165
Ona sveza hiljadu dukatah,
Pak dodade svom Ibri ćehaji:
„Eto sine, tebi za hašluka,
Ako bude vama do obraza,
Troši blago, a obraza čuvaj." 170
Odtlen beže na noge skočio,
Pa na bedru ćordu nabacio,
Ode beže pravo na avliu.
A delie konje opremile,
Svaki derži konja za dizgune; 175
Dva kerhata seizi izveli,
Ja, da vidiŠ begova dorata!
Čiftom bije a zubima grize,
Neda doro sebi dohodati.
Sam se beže k njemu prikučuje, 180
Pak mu metnu ruku na jabuku,
Ter poverši pehlivan dorina,
Pak zavuče ruke u džepove,
I darova četiri seiza,
Svakom dade po tridest dukatah, 185
A delie konje poklopile,
Varadu se otvori kapia
Svi odoše iz Varada bila:
A starica u visoku kulu,
Pa uzela durbin od biljura, 190
I na demir durbin naslonila,
A na oko sebi nagodila,
Prati majka bega i delie,
Polje prešli u goru zamakli,
Više nena nehti ni gledati, 195
Već je sama sebi govorila:
„Ej sahtile! moje dite drago.“ —
Ode beže pravo uz planinu
Litnje bratjo! prigrijalo sunce,
Konji tovni, a junaci bisni: 200
Pod njima se konji poznojili
A na njima oni požednili:
Besidio beže, Ahmet beže:
„Nezna l’ tkogod vodu jal livadu?
Da mi svoje konje odmorimo 205
I hladne se vode napijemo.“
Na to reče Ibrahim ćehaja:
„Davno jesam ovda prohodio
Vidio sam vodu i livadu.“
Pa nehtide putom pravenikom 210
Već otišće putom stranjenikom.
Dobra ga je srića susritnula:
Najde Ibro vodu i livadu,
I kod vode sofa ograđjenaj
Obslonjena kumašli jastucim, 215
Ograđena mavi trabozanim,
Nadkrivena čohom venedičkom,
A na sridi prosterta jalia,
Na njoj sidi stara gospojica,
A dvori ju trideset robinjah; 220
Ružu beru do tri pavunice.
A kad beže, sofu opazio,
Onda dori pokupi kajase,
Prikuči mu čizmu i mamuzu.
Bože dragi! što mu doro radi, 225
Sve po polju zečki poigrava,
U napridak odapinja vučki,
A1 ga zabsti beže Ahmet beže,
Na njemu je žvalje razvalio,
Sve iz usta bili klobukovi, 230
Pinu baca na trećega druga,
Sve po polju golubove gradi.
Pak joj beže turski selam viknu.
Stara nena selam prifatila.
Njoj je beže govorio riči: 235
„Čija voda, čija li livada?
Čija li je sofa ograđena?
Čije li je trideset robinjah?
Ćije li su do tri pavunice?
Čija li si stara gospojice?“ 240
A stara mu na to odgovara:
„Kad me pitaš, pravo ću ti kazat;
Ovo voda a ovo livada,
Iz Kaniže Šestokrilovića
Po imenu bega Mustaj bega, 245
A ovo su njegove robinje,
A ja jesam begova ljubovca.
A vidiš li do tri pavunice,
Štono beru cvitje svakojako,
Štono od nas najperva divojka? 250
Ono kćerca našega Đonlage,
A druga je našega Ajana,
A najkrajna, to je moja kćerca.
Mlada Melka moja mizinica.“
A kad beže smotrio divojku, 255
Gospoji je tiho besidio:
„Ah! gospojo, obadva ti svita,
I lipoga po svitu gledanja,
Kaži pravo tako bila zdravo!
Kada s begom legneš u dušeku, 260
I prosto se s njime razgovaraš,
Kome hoće pokloniti Melku?“
Onda stara besidi gospoja:
„Ja bora ti neznana delio!
Kada s begom u dušeku legnem, 265
Ja sam od mog bega razumila,
Da će našu pokloniti Melku
Od Varada, mlad’ Veziroviću,
Po imenu begu Ahmet begu,
I ja nebi stara ni hajala, 270
Da sam ikad okom ga vidila?
A kad beže te razumi riči,
Namah ondi sa dorata ferci,
Pa izajde na sofu gospoji,
Ter je njojzi besidio riči: 275
„Ako bega ti nisi vidila,
Sad ga vidi, ja bo jesam glavom.“
A kad stara riči razabrala,
Onda begu jesti besidila:
„Kuda hoćeš, beže Ahmed beže?“ 280
Idem pravo tvomu dvoru bilom
Porad Melke, tvoje mizinice;
Ah! gospojo, tako zdravo bila,
Ako ćeš mi pokloniti Meiku,
285 Da ja jašim pravo u Kanižu? 285
Akol mi je pokloniti nećeš
Da se odmah ka Varadu vratim?
Da netrudim konjah ni junakah.“
Odgovara stara gospojica:
Jaši sine, pravo u Kanižu; 290
Kad se gradu ti blizu prikučiš,
Spazit će te četiri Vezira,
Koji prose rnoju mizinicu,
A i peti paša Fazli paša,
Svaki će te na konak pozovnut, 295
A ti nemoj na konak ni jednom,
Već protiraj konje kroz čaršiu,
Goni pravo ka novome hanu,
Pa u hanu pani na tenahu,
300 Ni ja beže, baš kasniti neću; 300
Kad ti moje ugledaš kočie,
Pod kočiam vrane bedevie,
Uz kočie trideset robinjah,
Sve robinje begove divojke.
Izlazit će mloge pašalie, 305
Pašalie fatati divojke,
Ti uzjaši sa svojim deliam
Pak ti kuči pravo ka kočiam,
Nek delie gone pašalie,
A ti pravo dojdi do kočiah, 310
Njima će se kapak otvoriti,
Iz koćiah ruka promoliti
I u ruci kita fesliđena,
Poletit će trideset robinjah,
Svaka dati po kitu ružice, 315
Moja Melka, kitu fesliđena,
Neka znade serhad i krajina,
Da je Melka tvoja zaručnica.“
Kad to čule četiri robinje,
Poletile na muštuluk Melki. 320
Dok doleti najperva robinja:
„Daj muštuluk, kićena divojko!
Eno bega od grada Varada
Po imenu vezirova sina,
Teb’ je majka njemu poklonila; 325
Da ga vidiš, moja Melko draga!
Blago majci, koja ga rodila,
I divojci, kojoj suđen bude,
A danas je tebi on nasuđen."
Melka fati rukom u džepove, 330
Ter joj dade stotinu dukatah.
U to doba druga doletila,
I njoj dade pedeset dukatah.
Trećoj dade trideset dukatah.
Četverta se troma dogodila, 335
Ufati joj na glavi čakiu:
Daj muštuluk, kićena divojko!
Ja bi rada, da sam berža bila,
Eno t’ bega na sofi s materom,
Da ga vidiš, moja Melko lipa! 340
Zdrava bi ga u čaši popila,
Bolna bi ga na rane privila,
Kamol nebi mlada prigerlila!“
Njoj govori Melkana divojka:
Pričekaj me, moja robinjice! 345
Dok ja đojdem svome bilom dvoru,
Jer se tome ja nadala nisam,
Pak sam ti se zurđut dogodila,
A dok dojdem u babine dvore,
Što god vidiš ruha na menika 350
Svega ću ga tebi pokloniti.“
Troma bila muški zadobila,
Fesić kapu i na njoj čakiu
Sama ona pet stotin dukatah.
Onda one sve tri poletile, 355
Najperva je Melka doletila;
Ali sidi beže Ahmed beže,
Gospoja mu kavu navalila,
Tutundžie čibuk raspalile,
Peškirdžie peškir pribacile. 360
Tutun pije, cernu kavu serče,
A odbija dime na topove.
Kavu poju, u findžan ubaci
Cilih brate tridest madžariah.
A kad vidi ostarila majka, 365
Ona svojoj kćerci govorila:
Eto Melko bega od Varada,
Teb’ je babo njemu poklonio.“
Kad razabra Melka mizinica,
I vidio beže Ahmed beže 370
On se maši sebi u nidarca,
I izvadi burme suha zlata,
Pak jih dade kićenoj divojci,
Ona po njem vezen jagluk baci;
Na jagluku trista sitnih granah, 375
Svaka grana od cekina zlatna.
Odtlen beže na noge skočio,
A delie podmakle kerhata,
Pa delie konje zajašile,
Ode pravo uz polje Kanižko. 380
A kad bili na pogled Kaniži
Izašla su četiri vezira,
Pa razpeli bile čadorove,
A i peto paša Fazli paša,
Svaki pram njim šalje konakčiu, 385
l svaki ga k sebi pozovnuo;
On nehtide ni jednom veziru,
Već odtira pravo kroz ćaršiu,
Pa u hanu pade na tenahu,
Tu delie konje razjašile. 390
Dok se konji malo odmorili,
A1 eto ti varakli kočiah,
Ugledaše mlade pašalie
Pašalie konje uzjabale,
Pravo lete k varakli kočiam 395
Pašalie fataju robinje.
To ugleda beže Ahmed beže:
Berž’ delie, konje uzjahajle,
Da idemo pravo do kočiah.
Delie se na noge skočile, 400
O svoje se konje pojagmile.
Beg Ahmed beg uzjaši kerhata.
A kad bili k varakli kočiam,
Pa delie gone pašalie,
Beg Ahmed beg pravo do kočiah: 405
Kočiam se kapak otvorio,
Iz kočiah ruka izmolila
I u ruci kita fesliđena;
Poletilo trijest divojakah,
Divojakah, begovih robinjah, 410
Svaka njemu po kitu ružice.
Tad vidiše četiri vezira,
A i peti paša Fazli paša,
Ašićare begova divojka.
Uz kočie beže do Kaniže, 415
Odtlen ode ka novomu hanu,
Pa u hanu pada na konaku.
Dok se beže malo odmorio,
Al eto ti jedne robinjice,
Kako dojde, begu poletila, 420
Na krilu mu knjigu ostavila,
Knjigu baci, pak se natrag vrati.
Kada beže knjigu proučio,
Plesnuo se rukom po kolinu.
Pita njega Ihrahim ćehaja. 425
„Što je beže ako boga znadeš?“
Nepitaj me Ibrahim ćehaja!
Evo knjige od moje punice,
Od punice Mustaj-begovice,
Da ja gledam gospodsku većeru: 430
Na večeru četiri vezira,
I njihove listom pašalie,
A i petog pašu Fazli pašu,
I njegovu cilu tevabiu,
Svakom podaj i jila i pila, 435
A vezirim po jedeka konja,
Fazli paši doru stamboliu,
Pod svim ratom i kesmom carevom.“
Onda beže stade jadikovat:
Pusta smerti, kud si zabasala, 440
Bože mili primi moju dušu!
Ja se tomu nisam danas nado,
Tere sam se zurđut dogodio;
Nije šala! četiri vezira
A i peti paša Fazli paša, 445
Svakom dati po konja jedaka
A Fazlii doru prigoriti!"
Istom beže tako jadikuje,
A eto ti i druge robinje,
Dok uniđe, begu poletila 450
Pred njeg baci pun jagluk cekinah.
Kad se beže mahla dobavio,
Sve podili po svojim deliam,
Ponajviše svom Ibri ćeliaji:
O ćehaja, moja virna slugo! 455
Gledaj slugo, gospodsku večeru,
Troši blago, a obraza čuvaj.“
Kad se Ihro mahla dobavio,
Saruk kapu na rafu turio,
A uz ruku zagernu rukave; 460
Po čaršii udriše delie,
Pripravljaju gospodsku večeru. —
Na večaru četiri vezira
I njihova listom tevabia
Evo peto paša Fazli paša 465
I njegove listom pašalie. —
Svakom dosta i jila i pila,
Svakom dade po konja jedeka,
Fazli paši doru stamboliu.
A kad vidi Fazli paša stari, 470
Žao momku prigorit dorata,
Doru mu je natrag povratio
A veziri odveli jedeke. —
Tude beže u hanu biaše
Brez promine za nedilju danah. 475
Kad nedilja danah izlazila,
Molila se Mustaj begovica:
„Digni zeta iz novoga hana,
Privedi ga u tvoje konake
A delie k tvojim deliama." 480
Gospoja se bega umolila,
Punac s begom u dvoru stanova,
Brez promine tri ravne nedilje;
Kad četverta nastala nedilja,
Jedno jutro rano uranio 485
Uranio beže Ahmeđ beže,
A1 eto ti Useina sluge,
Kako dođe, k ruci poletio,
Na kolinu knjigu ostavio.
Kada beže knjigu prifatio, 490
I vidio, što mu knjiga kaže,
A1 to knjiga bega Mustajbega:
„Ahmed beže od Turskog Varada!
Al neznadeš, al verlo nemariš,
Da sam moga oženio sina? 495
I sad mi se u svatove spremaj:
U svatove četiri vezira,
A i š njima paša Fazli paša,
I njihova listom tevabia,
O svom harču i o svom hašluku. 500
Kad dovedem sebi nevisticu
Onda ću ti pokioniti kćercu.“
Kada beže knjigu proučio,
Opet tužan stade jadikovat:
„Smerti pusta, kud si zabasala; 505
Zašto na me nisi nabasala?
Mili bože, mene primi' k sebi!“
Besidi mu Ibrahim ćehaja:
„Što je tebi, dragi gospodaru!
Koja ti je tugovat nevolja 510
Odgovava beže Ahmed beže:
Nepitaj me moja slugo virna!
Moja slugo, moja desna ruko!
A kako ti neću jadikovat?
Evo knjiga moga punca starog. 515
(Sve mu kaže, što je i kakoje)
A ja sam se zurđut dogodio,
Već neimadem pare ni dinara.“
Dokle beže tako jadikuje,
A1 eto ti mlada haznadara, 520
Tridest kesah položi mu mahla.
Beg razdili po svojim deliam.
Zatim malo vrime počasilo,
Razviše se svileni barjaci,
Udariše zile i borie! 525
Na tri mista dabulana triska.
Kaniži se odvališe vrata,
Poverviše svati na alaje.
Dok su bili na pervom konaku,
Sastala se četiri vezira 530
Pa kainu knjigu nakitili,
A na ruke od Janoka banu:
„Pobratime, od Janoka bane!
Jesil ono upamtio vrime,
Kad tvoj ćaća pod Varad izajde, 535
A izajde paša od Varada,
Na viri ti ćaću pogubio?
Evom’ sada u svatovim sina,
Svima nam je mozgom zavertio;
Ako jesi sdrca junačkoga, 540
I tvog želiš babu okajati?
Ti pokupi jednu četu silnu,
Nemoj manje od deset hiljadah,
Jer je u njeg tri hiljade svatah,
Krajišnikah a sve nabodicah, 545
Pet stotinah pišacah sejmenah,
A ti zajdi Dravi i brodovim;
Kad izajdu kićeni svatovi,
Nebil’ gledaj, njega pogubio?
Ni mi bane, uzkratit nećemo." 550
Kad su sitnu knjigu nakitili,
Odtiskoše ka Janoku gradu,
A svatovi Šestokrilovića
Odtidoše pravo ka Požegi
Ka Požegi po mladu divojku. 555
Tu su bili nedilju danakah,
Dok je majka spremila divojku.
Jedno jutro rano uraniii,
Podvikuje čauš do čauša:
„Hazur bratjo, na konje junaci! 560
Koje pišac, priteži opanke,
A konjici na toku kolane,
Kasno nam je, a daleko nam je,
Kratki danci, a dugi konaci,
Namah dajde na konja divojkii.“ 565
Tad rupiše dari na svatove:
Na junake bile boščaluke
Na barjake od zlata jabuke,
Pa digoše na konja divojku.
Fazlipaša svatski starešina, 570
On posiplje na konju divojku,
Posiplje ju žutim madžariam.
Sterpale se kitjene divojke
I fataju zlatne madžarie,
Primeće se jedna priko druge, 575
Sve sivaju gaće sačmalie,
Ahmed beže grohotom se smije.
Pa odtolen svati uzjašili,
Putujući i dnevu i noći.
A kad bili Dravi i lugovim. 580
A1 eto li jednog pišenika:
Momče nosi knjigu u procipu,
Zavijenu u merku kadifu,
Izun išće k Fazli paši doći,
Jer je paša svatski starešina. 585
Oblast dali, k paši dohodio,
I knjigu mu dade iz procipa.
A kad paša knjigu proučio:
A1 izašo od Janoka bane,
I izveo deset hiljad vojske, 590
Ahmed begu, bane knjigu piše:
„Ti si moga otca pogubio!
A na viri Turskoj i cesarskoj;
Već ako si serca junačkoga,
Izajdi mi na mejdan junački? 595
Ja ću moga babu okajati,
Ja li i ja glavu usijati.“
Kad to vidi Fazli paša dajo,
On zavika mlade barjaktare:
Barjaktari, savijte barjake, 600
A čauši, ustavite bubnje,
Da vraćamo mi u rod divojku,
Da neginu sivi sokolovi,
Izme jedne kićene divojke?“
605 Sve to šuti, nitko negovori; 605
Ahmed beže stade besiditi:
„Dragi dajo, Fazlipaša stari!
Kakva ti je muka i potriba?
Nevraća se mertvac od grobnice,
Nit divojka u rod iz svatovah! 610
Tad mu paša knjigu pokučio.
Kad vidio mladjan Ahmed beže,
Šta se njemu u toj knjizi piše:
Kerko beže riči progovara:
Jašte konje, kićeni svatovi! 615
Ja ću njemu na mejdan izaći,
I š njime ću muški utverditi:
Ak bi mene, bane pogubio
Nek svatovim već zaprike nejma.
Ako li bi bana pogubio, 620
Nek mu vojsci zavala nejmade.“
Odtle ode hitri knjigonoša,
Ode pravo, banu ka lugovim;
Doka dojde, pred bana izajde,
Pa mu baci sitnu knjigu bilu, 625
Knjigu gleda bane pod čadorom:
Dok je bane knjigu progledao,
Od dragosti na noge skočio,
Pak do svoga doletio vranca,
I poteže na toku kolane, 630
Pa poverši vranca od mejdana,
Pred svatove bane izlazio.
Dok su bana svati ugledali,
Svi su svoje konje zastavili.
A zavika Fazli paša stari: 635
„Beg Ahmed beg, moje dite drago!
Vidiš bana na polju zelenom,
Smiš li njemu na mejdan izaći?“
„Smidem paša, vira ti je tverda!
Kad mu paša u čelo pogleda 640
I opazi iskre iz očiuh,
Obimam ga rukam zagerlio,
U čelo ga muško poljubio:
„Hajde beže, u sto dobrih časah!“
Njemu beže, milo progovara: 645
Nebrini se Fazli paša dragi!“
Pa odtira doru priko polja,
A čeka ga bane na mejdanu.
Besidi mu beže Ahmed beže:
„Kako ćemo mejdan podiliti? 650
A ban njemu besidio riči:
„Lahko ćemo mejdan podiliti:
Jal se derži, jal ti meni biži.“
A1 besidi beže Ahmed beže:
655 Tvoje zvanje, moje potiranje.“ 655
Doka bane te učuo riči,
Pobiže mu namah na mejdanu,
A goni ga beže na doratu;
Pa se za njim bojnim kopjem baci.
Stade zverka kopja i temreta; 660
Vranac konjic vištjak na mejdanu:
Kleče vranac na kolina perva,
Po njemu se bane položio,
Bojno ga je kopje preletilo,
Pak se zadi u travu rudinu, 665
Ferci vranac na noge lagane.
Bane viknu, ko da jelin riknu:
„Biž Turčine! da ti zajam vratim.“
Pobiže mu beže na doratu,
A1 ga goni bane na vrančiću, 670
Pa se za njim svojim kopjem baci.
A kad beže kopje oćutio,
Beže pruži desnu bilu ruku,
Ufati mu kopje na leteći,
Kopje slomi, pak u travu baci, 675
Pak povernu pelivan dorata,
A poteže šiša zelenoga.
A kad bane šiša ugiedao,
Vernu vranca, i pobiže bane,
Ode bane ka svojim topovim. 680
Beg zamače za njim u hordiu,
A zavik Fazli paša stari:
„Uč’te dovu, Turci sokolovi!
Pogibe nam mlađan Ahmedbeže.“
Dok za dovu Turci prionuli, 685
Triput beže promišao vojsku,
Gonajuć se s Banom od Janoka;
Doka Turci dovu proučili,
Uz polje se konjik pomolio,
I pred njime pišac priklapuje. 690
Bože mio, tko bi ono bio?
A1 to glavom beže od Varada,
Bana goni, a vranca mu vodi.
Kada paša bega poznavao,
Sve je pram njim listom poletilo. 695
Ćordu terže stari Fazli paša,
Da pogubi bana od Janoka,
Nedade ga beže bogubiti,
Već je muški bana učinio,
Za gotovo barilo cekinah. 700
Zenđil vlašče, pribavi dukate,
Blago dade, glavu odkupio.
Bana vrati, odvede divojku.
Svati došli u grad u Kanižu,
I doveli Požežku divojku, 705
Pir činiše svate počastiše,
Svak se vrati svojem bilom dvoru.
Beže osto u gradu Kaniži,
Brez promine, tri pune nedilje,
Kad četverta nastala nedilja 710
Jedno jutro rano uranio,
Uranio beže Ahmed beže,
Pa besidi Mustaj begovici:
„Gospojice, obadva ti svita!
Ako ćeš mi pokloniti Melku, 715
Da ju vodim ka Varadu gradu
Akol mi je pokloniti nećeš,
Ja i tako idem ka Varadu.“
Al besidi Mustaj begovica:
Beg Ahmedbeg od turskog Varada! 720
Da sam znala, da si strašivica,
Nebi tebi svoje kćerce dala,
A da bi se nikad neudala?
Nije Melka kradena kobila
Da ti ide mlada brez svatovah! 725
Veće hajde ka Varadu gradu.
Pak pokupi svate po Varadu,
Sa svatovim odvest ćeš divojku.“
A kad čuo beže od Varada;
Uz obraz mu plamen poletio, 730
A od jida na noge skočio,
Pa zavika Ibrahim ćehaju:
„Spremaj mi se Ibrahim ćehaja!“
A zavika trideset deliah:
„Oj delie! konje opremajte.“ 735
Delie su na noge skočile,
Dobre svoje konje zujašile,
A pred njima beže i ćehaja.
Pa zavika beže Ahmed beže:
„Oslaj s Bogom Mustaj begovice! 740
Odoh pravo ka Varadu gradu,
Kad me vidiš, onda mi se nadaj;
A evo ti tverdu viru dajem,
Ako dadeš za drugog divojku,
Ja o moju, ja o tvoju glavu.“ 745
Odtlen ode beže Ahmed beže
Putujući ka Varadu dojde.
Starica ga ugledala majka,
Pa pram svojim sinom izhodila:
Dite moje, dragi Ahmed beže! 750
Jes’ vidio Kanižku divojku?“
A beže joj odgovara riči:
„Jesam nene, viru ti zadajem,
I vidio, i izprosio je;
Već što ćemo, moja nene draga! 755
Punica mi obraz zapalila,
Neda majka voditi divojke,
Brez nićaha, i brez dobrih svatah?“
A kad čula ostarila nena,
Sinu svomu tiho besidila: 760
„Odmori se, dite moje drago!
Nena će ti svate pokupiti.“
Dobavi se divit i artie,
Pa ti piši sitnu knjigu bilu,
A na ruke, pravo ka Stambolu 765
A na ime Muhur-Sahibii,
Eto knjiga Muhur-Sahibia,
Ti si rođak bega Ahmed bega
Ja sam beli oženila sina,
Pa te sada zovem u svatove, 770
Povedi mi Kazan janjičarah
Pravo vodi k mom dvoru bilomu."
Pa ti piši drugu knjigu bilu
A na ruke buljukbaši Rami:
„Eto knjiga buljukbaša Ramo, 775
I ja tebe zovem u svatove,
Povedi mi miriu sejmenah."
Kad starica knjige napisala
Onda knjigam knjigonoše najde.
Ode knjiga ka Stambulu gradu, 780
Knjigu uze Muhur-Sahibia,
Pak na glas je knjigu proučio.
Sve se čude lale i veziri,
Kakve nene svate pokupila,
Taman svatah dvanaest hiljad ravnih, 785
U carskoga Muhur-Sahibie,
A u Rame hiljadu sejmenah.
Ja da vidiš baš vezirovice?
I to joj se malo učinilo!
Veće zove po gradu Varadu. 790
Sve mi listom bege, alaj-bege,
I ajane i još kapetane;
I još joj se malo učinilo,
U svatove četiri vezira,
I pred njima Fazli pašu starog. 795
Dan po dan, vrime po vrimenu
Prolazila tri ravna miseca,
Doka stiže Muhur-Sahibia,
I dok stiže buljukbaša Ramo
I Za Ramom careva miria. 800
Svi se svati sbili ka Varadu,
Kod Varada petnaest danah bili,
Dok se silni svati odmorili.
Jedno jutro rano uranili,
Udariše zile i borie, 805
Podvikuje čauš do čauša:
Hazur-ola kićeni svatovi!
Tko je pišac priteži opanke,
A konjici tokmali kolane,
Kasno nam je, a daleko nam je, 810
Kratki danci, a dugi konaci.
Poverviše kićeni svatovi,
Odtiskoše ka Kaniži gradu.
A kad bili Dravi i brodovim,
Onda paša Ramu ustavio, 815
Da mu čuva vode i lugovah,
Da ga opet neprivari bane.
A on ode pravo u Kanižu,
A kad bio na pogled Kaniži,
Uz polje se svati pomolili, 820
Glas dopade Šestokriloviću:
Zloga sio, zlo vino popio
Eto svatah od grada Varada,
Tvoga zeta, bega Ahmed bega,
Ni su svati, neg je vojska steća! 825
Onda beže na noge skočio
Pa poleti na avliu bilu,
Susrite ga ljuba na avlii,
Pa besidi Šestokriloviću:
„Šta je tebi, beže Mustajbeže! 830
Te si tako čehru prominuo,
A u svomu lišcu poblidio?"
A beže joj riči govorio:
„Kujetino, šta ćeš sada radit?
Nedaš vodit kićene divojke, 835
Brez nićaha i brez keršnih svatah!
Eto tebi bega od Varada,
Kakve ti je svate pokupio,
Tko će njima dževap učiniti?
Nije šala Muhur-Sahibia, 840
I njegovih kazan Jenjičarah!
Ni su šala četiri vezira,
I njihova butun tevabia!
Peto jesti paša Fazli paša
I njegove listom pašalie 845
I š njime je beg Daut beg mladi
Sin jedini Fazli paše starog;
Iz Varada tridest begah mladih,
Ponositih s rodom i s hodilom,
I ajani i još kapetani, 850
I ostale age i spahie,
Tko će tomu svemu nadostati!?"
Pak ju trisnu rukom po obrazu,
Iz nosa joj mlasci poletili
Dva joj kutnja pokrutio zuba. 855
„Hej! moj beže, usahla ti ruka,
Božia te udarila munja!“
Kada beže te očuo riči
On za britku ćordu prifatio
A kad ljuba golo gvozdje smotri 860
Iz avlie pobiže u kulu,
A za njome beže Mustaj beže,
Pria ljuba ćemer ufatila,
I zatvori od ćemera vrata.
Dok on doli na avliu sajde 865
Al eto ti begovih svatovah,
I svatovi ušli u Kanižu,
U Kaniži pali po konacim,
A u bega Muhur-Sahibia,
I u bega četiri vezira, 870
A i peto paša Fazli paša,
I vezirska butun tevabia,
I pašine listom pašalie. —
U svatove i zvirad su pošla
Tu je medvid s vukom i s lisicom 875
Vitorogi jelin i košuta,
I na nji su javte razrezane.
Gospodska jim izlazi večera;
Medvid s juncem na konak otide
A vuka su pritvorili s jarcom, 880
Liju u ćumez kokam na ziaret,
Jelen s košom u zelenu bašću.
Tude jesu noćcu prenoćili,
Uranila Mustaj begovica,
Pak se moli begu Ahmed begu: 885
„Diži beže, svate iz Kaniže.“
Serdito joj beže odgovara:
Gospojice Mustaj begovice!
Spomeni se onizih besidah:
„Nije Melka kradena kobila, 890
Da je vodiš s trideset deliah,
Veće hajde ti pravo k Varadu,
Pa dovedi kićene svatove.“
Nek nejde Melka brez svatovah,
Evo sam ti svate dovodio. 895
Opet beže danak predanio,
Dan danio, dvi noći noćio.
Kada drugo jutro osvanulo,
Opet rani Mustaj begovica,
Poletila begu Ahmed begu: 900
„Ahmed beže, ako bora znadeš
Diži svate iz naše Kaniže.“
Opet beže njojzi besidio:
„Nije Melka kradena kobila,
Nek se majka nagleda svatovah. 905
Opet beže danak predanio,
I opet je noćcu prenoćio.
Kad je novo ogranilo sunce,
Uranio beže Mustaj beže,
Pa se moli begu od Varada: 910
„Beže dragi! ti diži svatove,
Što sam imo već sam poharčio,
Ja me sici, ja diži svatove.“
I beže se bega namolio.
Podviknuše po gradu čauši: 915
Hazur brajto, na konje junaci,
Tko je pišac priteži opanke,
A konjici na toku kolane,
Kasno nam je, a daleko nam je;
Dajte nama na adet divojku. 920
Al eto ti na svatove dara:
Na junake bile boščaiuke,
Na barjake od zlata jabuke,
Pa ni zvirad mohrum neostala:
Medvidu su saruk zamotali, 925
Vuku kalpak na čelo natukli,
U jelina rozi pozlaćeni,
Košuta se s kadifom ponosi,
A lisica s gaćam sačmaliam.
Nečudim se vuku pod kalpakom, 930
Ni medvidu, što je u saruku,
Ni jelinu roguh pozlaćenih,
Ni košuti, što je ogernuta,
Već lisici, vragu malenomu,
Kud se vere, kako neizdere? 935
Pak na konja digoše divojku,
K njoj dolazi paša Fazli paša,
Posiplje ju suhim madžariam.
Sterpale se Kanižke divojke,
One jagme suhe madžarie, 940
Sijaju se gaće sačmalie,
Sve se paša avazile smije.
Pa odtolen svati polazili,
Kad su bili na polje široko.
A na pogled lugu zelenomu. 945
A1 eto se pišac pomolio,
Potavnio kako glavnja cerna,
Poznaju ga, poznat nemogahu!
A1 to glavom buljukbaša Ramo,
Doka dojde, pred pašu izajde: 950
„Paša dragi natrag svate vrati,
En izašo od Janoka bane,
Sve je moje izginulo družtvo,
A i jasam ranah dopadnuo.“
Tomu reče pade po ledini, 955
Mlide paša, da se prinemože,
Al se Ramo razdilio s dušom.
Pak se drugi pišac pomolio
Bilu nosi knjigu u procipu
Zamotanu u merku kadifu; 960
Izun išće k Fazli paši doći,
Izun dali, k Fazli paši dojde,
Pak mu pruža knjigu iz procipa,
Knjigu paša bilu razmotrio,
Ali knjiga, mlad Janočkog bana; 965
Šta mu bane u toj knjigi piše?
„Eto knjiga, Fazli paša stari,
Kam ti sestrić, beže Ahmedbeže?
Skoro me je beže privario,
Nek mi sada na mejdan izajde, 970
Sada ćemo mejdan podieliti,
Ne o blagu, već o mertvu glavu."
Kad to vidi Fazli paša stari,
Onda viknu iza svega glasa:
„Barjaktari, savijte barjake, 975
A čauši, ustavite bubnje,
Da vratimo u rod Kanižkinju,
En izašo od Janoka bane,
I izveo dvanest hiljad vojske.
Izvuko mi dvanaest topovah, 980
Svi ćemo ti bratjo izginuti;
Jere valja na vatru udriti;
I još bega na mejdan pozivlje,
A beže je u majke jedinak."
A kad čuo beže Ahmedbeže, 985
Vas se beže upalio biše,
Fazli paši govorio riči:
„Mol se Boga, gdi si mi daiđža,
Sad bi s tebe glava odletila!
Nevraća se mertvac od grobnice, 990
Ni divojka između svatovah?
Ja ću banu na mejdan izaći.“
A kad čuo Fazli paša stari,
Onda bega rukom zagerlio,
I u čelo bega poljubio: 995
„Bre aferim, moje dite drago,
Kad se Vlaha poplašio nisi,
Hajde sine, u sto dobrih časah!“
Knjigonošu na trag povratili,
Beg mu dade dvanest madžariah 1000
Nek mu nije zalud poputbina.
Knjigonoša do čadora dojde,
A ban pije cerveniku vino.
Kad razabra, što mu knjiga kaže,
Odmah bane na noge skočio, 1005
Pak on dođe do vrančića svoga,
Ter zauzđa, a kolan poteže,
Iz ledine kopje izvadio,
Pa je dobra vranca poveršio,
Iztira ga na polje zeleno. 1010
Al eto ti bega i svatovah;
Evo bane pred svatove dođe,
Podvikuje svatskog starešinu:
„Kam ti paša, sestrić Ahmedbeže?
Hoće l' meni na mejdan izaći, 1015
Da iznova sriću okušamo?“
Paša glednu na svog Ahmedbega.
Nama beže protira dorata,
A paši je beže govorio:
„Dragi dajo! ustavi svatove, 1020
Dok ja s banom igru neizigram.“
Beže ode, svatovi zastali;
A kad bio ka Janočkom banu,
Po adetu Boga nafalio,
A ban njemu Boga odazivlje. 1025
Onda bane mejdan utvdrdio:
U daljinu pet stotin aršinah,
U Širinu dvista i pedeset;
I ban jesti begu govorio:
„Čuješ li me beže, Ahmedbeže! 1030
Koi godir nas pogazi biga
Eh, reć ćemo, da je ženska glava
A da nije junak od mejdana.
Biži beže, eto mene na te.“
A beže je govorio banu: 1035
Tvoje zvanje, moje potiranje.
Pobiže mu od Janoka bane,
Za njim beže doru zaigrava,
Iz desnice kopje odtisnuo,
Stade zverka kopja ubodice. 1040
Dok mu vranac kopje oćutio,
Namah kleče vranac na kolina,
Po njemu se bane položio,
Priko njega kopje priletilo,
Pa se zadi u travu rudinu. 1045
Doka vranac kopje ugledao
Odmah ferci na hitra kopita,
A zavika bane od Janoka:
Biž’ Ahmedbeg, da ti zajam vratim,
Pobiže mu, nehti reći riči. 1050
Za njim bane vranca zaigrava.
Kada beže kopje oćutio,
On desnicu bilu pruža ruku,
Ufati mu kopje na leteći,
Pak ga slomi, i u travu baci. 1055
Namah beže povrati dorata,
Jedan drugom konja okrenuo,
Pa su britke povadili ćorde.
Sritoše se na keršnu mejdanu,
Jedan drugog ćordom ošibuje, 1060
Sve iz njihu vatra poletila,
Jer na njima oklop od čelika, %
U sagriu ćorde povratiše.
Beg prifati nadžak od čelika,
Ban poteže perna buzdovana. 1065
Ja kako se lahko udaraju,
Buzdovanu sve odliće perje,
Iz nadžaka živa vatra siva.
Onda beže nadžak pobacio,
A poteže šiša zelenoga. 1070
Doka bane šiša ugledao
Odmah vernu vranca ka taberu,
I nehtide popaziti biga.
Za njim heže leti na kerhatu,
Berz je dore, a berži je vranac, 1075
Pravo oni lete ka laboru
Od Turakah nitko nepoleti,
Van poleti Uso na alatu,
A topčie leže kod topovah;
Pak gotovi topi napunjeni, 1080
A nemogu topov opaliti,
Jer je bane bega zaslonio.
Istom pukli banovi topovi,
Pribaciše i bega i bana,
Raznesoše Usu i alata. 1085
Beg zamače u vlašku hordiu,
A zavika Fazli paša stari:
„Uč’te dovu, kićeni svatovi;
Pogibe nam beže Ahmedbeže,
Da jedino bratjo udarimo.“ 1090
Evo pašu svati poslušali,
Pa jedino namah udarili,
I na vlašku vatru nagaziii.
Zapucaii banovi topovi,
I zapuca mušket i šicarka, 1095
Kod luga se duman učinio;
Pade magla kraj zelena luga
Hitra praha, a berza olova;
Ni brat brata poznavat nemore,
Kamo li će Turčin kaurina! 1100
Tu se siku po zelenu lugu
Brez promine do šest satih ravnih.
Nigdi nikog kod divojke nejma
Osim brate, Fazli paša stari,
I s pašom su četiri vezira. 1105
Dovu uči Fazli paša stari,
I na konju kićena đivojka,
Da im Bog da, da im vitar pune,
Pa raztira maglu po bogazim,
Kad se magla diže iz klanacah, 1110
Ugledaše s’ banovi topovi,
Nigdi nikog kod topovah nejma,
Van lešovah i š njim mertvih glavah.
Onda paša poleti topovim,
Paša gleda sina Dautbega, 1115
Jal sestrića mladog Ahmedbega.
Kad topovim paša doletio,
Leže mertvi bezi alaj bezi,
I još leže mladi barjaktari,
Gleda paša sina Dautbega, 1120
Jal sestrića svoga Ahmedbega,
Nigdi tude Dautbega nejma,
Ni sestrića mlada Ahmedbega.
Onda paša ode na dolinu,
Kada dojde na jednu dolinu, 1125
Al dolina puna jenjičarah
Izranjenih i brez rusih glavah.
Tuda paša preverće lešove,
Paša traži sina Dautbega,
Nigdi nejma Dautbega sina, 1130
Ni sestrića mlada Ahmedbega.
A kad bio na drugu dolinu,
Al dolina puna pašaliah
Izranjenih i brez rusih glavah;
Paša traži sina Dautbega 1135
I sestrića mlada Ahmedbega,
Niti ima sina Dautbega
Ni sestrića mlada Ahmedbega.
A kad bio na treću dolinu,
Al dolina puna Varadanah, 1140
On preverće leše po dolini,
Pa on traži sina Dautbega,
I sestrića mlada Ahmedbega,
Tude nejma bega Ahmedbega,
A on nađe sina Dautbega, 1145
Ranjen beže leži u dolini,
Viče njega Fazlipaša babo:
„Drago dite, beže Dautbeže!
Možeš sine rane preboliti?“
U njeg beže oko otvorio: 1150
„Jeda babo, igdi Ahmedbega?“
A paša mu riči govorio:
„Bože zdravje, tvojoj glavi rusoj!
Nigdi nejma našeg Ahmedbega.“
Kada čuo mladi Dautbeže, 1155
Onda jeknu, sva dolina zveknu,
Kako jeknu, s dušom se raz’dili.
Paša skide cervenu mavlutu,
Pa pokriva sina Dautbega,
Pa se namah ka vezirim vrati, 1160
Težko paša plače, jadikuje:
„Beg Daut beg, sve moje žalosti!
Ahmed beže, rane nepribolne!“
Istom paša tako jadikuje,
Uz polje se pišac pomolio, 1165
Potavnio, kako glavnja cerna,
Bože mio, tko bi ono bio?
A1 to glavom begov tutundžia,
Doka dojde, paši selam dade,
A paša mu riči govorio: 1170
„Jeda sine, igdi Ahmed bega?“
Besidi mu mladi tutundžia:
„Vidio sam bega Ahrnedbega,
Pogibe mu dorat na mejdanu,
Ja mu svoga podkučio vranca, 1175
Pak odtira janočkoga bana,
Meni dalje već nebiše puta.“
Istom oni tako govorili,
Al se drugi pišac pomolio,
Pocernio, kako glavnja cerna, 1180
Hitra praha, a berza olova;
Bože mio, tko bi ono bio?
Al to glavom begov kavedžia,
Doka dojde, paši selam daje;
A paša mu riči govorio: 1185
„Jeda sine, igdi Ahmedbega?
Kavedžia njemu odgovara:
„Vidio sam paša, Ahmedbega,
Pogibe mu vranac od mejdana;
Ja mu svoga podkuči đogata, 1190
Pak odtira bana od Janoka,
Meni dalje već nebiše puta.“
Istom oni u riči bijahu,
A1 se treći pišac pomolio,
I on ti je gerdno potamnio; 1195
Bože mili, tko bi ono bio,
A1 to glavom begov peškirdžia,
Salam dade paši i vezirim,
A pita ga paša Fazli paša:
„Jeda sine, igdi Ahmedbega?“ 1200
Peškirdžia paši odgovara:
„Vidio sam paša Ahmedbega,
Pogibe mu đogo od mejdana,
Ja mu svoga podkuči kulaša,
Pa odtira bana ka Janoku 1205
Meni dalje već nejmade puta.“
Istom oni tako govorili,
Četvćrti se pišac izmolio,
Pocernio kako glavnja cerna,
Hitra praha, a berza olova, 1210
To je glavom Ibrahim ćehaja,
Doka dojde, Turcim selam daje.
Pita njega Fazli paša stari:
„Jeda igdi, sine, Ahmedbega?“
Odgovara Ibrahim ćehaja: 1215
„Vidio sam bega Ahmedbega,
Pogibe mu gulaš od mejdana,
Kod ćuprie ćorave Marie,
Ja mu moga podkuči goluba.“
Istom oni tako govorili, 1220
Uz polje se junak pomolio,
I pred njime pišac priklapljuje,
A za njim se dobar vranac vodi.
Bože mio, tko bi i to bio?
A1 to glavom beže Ahmed beže, 1225
Bana goni, a vranca mu vodi.
Doka dojde, paši selam daje,
I vezirim, carevim većilim.
Beg Ahmed beg paši govorio:
„Babo dragi, paša Fazli paša. 1230
Jeda igdi bega Daut bega?“
A paša je suzam oborio:
„Bože zdravje, tvojoj rusoj glavi,
Daut beg je sviet prominuo.“
Onda beže ljuto procvilio: 1235
„Ej, Dautbeg, sve moje žalosti!"
Pak poteže od bedrice ćordu
I podviknu, što mu gerlo daje:
Da sve daješ na arabe blago
Kaurine, od Janoka bane! 1240
Žive glave odkupiti nećeš."
Ćordom mahnu, odsječe mu glavu.
Podaleko glava odletila,
A još dalje šajka kapa s glave,
A iz kape knjiga izletila, 1245
Ufati je beže Ahmedbeže.
Kad šarenu knjigu proučio,
Al kaima četiri vezira.
Sve murtati cara čestitoga,
Rad divojke, begovi dušmani. 1250
Beg poteže iz sagrie ćordu,
Pa ti viknu, što mu gerlo daje:
„Murtatini, murtatski sinovi!“
Okrenu se i desno i livo —
Sva četiri pogubi vezira. 1255
Zapomaga Fazli paša stari:
„Ajme sine, beže Ahmedbeže,
Najpri ’zgibe careva miria,
I pred njima carski buljukbaša,
Pak pogibe Muhur-Sahibia, 1260
Pak poginu Kazan jenjičarah,
Izginuše mnogi Varadani,
Izgiboše bezi, alajbezi,
I vezirske listom pašalie,
Ti posiče četiri vezira, 1265
Tko će caru dževap učiniti?“
Ahmed beže govorio riči;
„Ja izsiko, ja ću odgovarat.“
Fazli paši podkuči kaimu,
Paša bega u čelo poijubi, — 1270
Onda paša po razboju pojde,
I za njime silen Ahmed beže,
Iz lužine svati izterkuju,
Više tude ranjenih junakah,
Nego ti je zdravieh svatovah, 1275
Najpre iđu begu Daut begu,
Daut bega ukopaše lipo,
I careva Muhur-Sahibiu,
Pokopaše bega alaj bega,
A ostalim rahmet pridavahu; 1280
Ranjenicim sale pogradili.
Pa pojdoše svati i divojka,
Napred sale, a za njim svatovi
Pak je brate ružno i viditi.
I odoše pravo ka Varadu. 1285
A kad bili na pogled Varada.
Kod Varada kola pofatana,
Sve nevistah divojakah mladih.
Glas dopade staroj gospojici,
Da su listom svati izginuli, 1290
Odmah nena kola razkiduje,
Stoji cika ostarila nene,
Ruse kose svoje pogulila,
Kose guli, bilo lišce gerdi,
A proklinje bega Ahmed bega 1295
Ahmedbeže, jedini u majke,
Jesam li ti govorila sine?
Da se projdeš manali divojke,
Ti se nehti te divojke proći,
Već se na tvog nametnu daidžu; 1300
Tko nesluša svoga stariega,
Nepoznaje Boga jedinoga!
Tko će caru dževap učiniti?
Sad će na te katal ferman doći,
Iz devleta cara čestitoga, 1305
Dirluk će ti u begluk otići,
I tebe ću jednog izgubiti.“
U tom svati do Varada došli,
A do kule mladog Ahmedbega.
1310 Pa kad čuo, šta mu mati tuži 1310
Svojoj majci progovara riči:
„Neciči mi, moja stara neno,
Ja ću s tizim lahko upraviti,
Ja izsiko, ja ću dževapiti.“
Onda nena poletila sinu: 1315
„Bre aferim, moje dite drago! —
Pir činiše, šenluk provodiše,
Svate tude počastiše lipo,
Počastiše i još darovaše;
Svak je svomu otišao domu. — 1320
Zatim malo prolazilo vrime,
Prolazila dva ravna miseca.
Beže liči svoje ranjenike,
A1 eto ti na čatal tatara,
Iz Stambola, cara čestitoga, 1325
Plaho terče, a plahie viče:
Ahmedbeže, otvori mi vrata,
Evo na te careva fermana."
Dočeka ga Fazli paša stari,
1330 I tatara paša zaklinjao 1330
„Pričekajte carevi tatari,
Dok se svane, a ograne sunce,
Spremit ću vam bega Ahmed bega,
Neka idje svama ka Stambolu."
A tatari za Boga znadoše, 1335
Pričekaše, đok ogranu sunce.
Spremi paša mladog Ahmedbega,
Na golubu svog dragog ćehaje,
A ćehaja na banovu vrancu,
I odoše pravo ka Stambolu. 1340
Danak po dan oni putujući,
Blizu došli ka Stambolu gradu,
Kad se bili blizu prikučili,
Svituju ga carevi tatari:
„Ahmed beže mlad Veziroviću! 1345
Kad bude te k carevu divanu,
Onda dobra odsidni goluba,
Tiho vodi, a gledaj preda se,
Poklon čini Ialam i vezirim;
Nebi li se lale smilovale, 1350
Pa se za te caru zamolile,
Nebil’ t’ care poklonio glavu.“
Zato beže haje i nehaje,
Već kad bio k carevu divanu,
Redom stale lale i veziri 1355
Redom stale odže i hadžie
Redom stale paše i kadie,
Redom stali bezi, alaj bezi,
Redom stoje mlade Stambolie,
Što s’ na njima pamuk anterie. 1360
Glas dopade Murat Sulejmanu:
„Eto tebi bega od Varada,
Padišahu, svetčevo kolino!
S kakvim ga ćeš mukam umoriti?“
Kad se beže prikučio blizu, 1365
On golubu pokupi kajase,
Prikuči mu čizmu i mamuzu,
Čizmu žutu, a mamuzu ljulu.
Bože dragi, što mu golub radi!
Sve preskače čerge i čadore 1370
A razgoni čiftom pašalie,
A od sebe pinu odtiskuje
Na četvertog prebacuje druga.
Plahnuše se lale i veziri,
1375 Na divanu herpu načiniše 1375
Bižeć oni i desno i livo.
Doka beže kroz divane projde,
Doka dojde do talita careva,
Tridest taman, što pogazi lalah,
1380 Hotijahu, da k caru nedojde. 1380
Kad ga care takog opazio,
On nesmide sidit na divanu,
Već od zemlje na noge skočio,
Na nogam je bega dočekao.
Beg ti dobra odside goluba, 1385
Pokloni se caru na divanu,
Poljubi mu ruku i aliu,
I pod njime svetčevu serdžadu,
Pa se vrati, stade podviv ruke
A car njemu besidio riči: 1390
„Ja asio, beže od Varada!
Kam asio, Muhur-Sahibia?
Kam asio, Kazan jenjičarah?
Kam asio, buljukbaša Ramo?
Kam asio, careva miria? 1395
Kam asio, bezi alajbezi?
Po Varadu age i spahie?
Kam asio, mladi kapetani?
Od Varada varadski ajani?
Kam asio, četiri vezira? 1400
I njihova listom tevabia?"
Onda stade beže govoriti:
„Padišahu, svetčevo kolino!
Poginuo Muhur-Sahibia,
Vas izginu Kazan jenjičarah, 1405
Pak poginu buljukbaša Ramo,
Izginula careva miria,
Izginuli bezi alaj bezi,
I vezirska butum tevabia,
Ja posiko četiri vezira.“ 1410
A kad čuo care na divanu,
On zavika berzoga đželata,
Da mu skine glavu sa ramena.
A kad vidi beže Ahmed beže,
Da će ludo izgubiti glavu, 1415
On se maši rukom u nidarca,
Pak izvadi vezirsku kaimu,
Na serdžadu knjigu je metnuo.
A kad care knjigu ugledao,
On zastavi berzoga dželata, 1420
Dok prouči knjigu na divanu.
A1 kaima četiri vezira,
Sve murtati cara čestitoga,
A katili bega Ahmed bega,
Rad divojke mlade Kanižkinje. 1425
Onda care na noge skočio,
Bega desnom rukom prigerlio,
Muhurli ga ćurkom ogernuo,
Pod muhurom ćordu pripasuje,
Kraj sebe ga taman posadio. 1430
Spored cara side na divanu.
Kavu pije, čibuk zapalio,
Tude bio za tri bila dana.
Onda stade care besiditi:
„Drago dite beže od Varada. 1435
Kojim ću te darom darovati?
Ili voliš Bosnu ponositu,
Brez promine za trideset godinah?
Neišćem ti pare ni dinara.
Ili voliš Budim na krajini 1440
Tebi Budim, dok ti je kolina?“
On nehtide Bosne pašaluka
Niti htide Budim na krajini,
Već zaiska i surtuč i kulu,
Da s’ neboji paše u Budimu. 1445
Car mu dade, nehti reći riči.
Pokloniv se beg caru zafali,
Išće izun, da on iđe dvoru
A car mu je besidio riči
„Hajde sine, u sto dobrih časah! 1450
Cara slušaj, neboj se dušmanah;
Tvoj je babo bio carski lala,
Carski lala na tridest vezirah,
A ti vezir nad svima vezirim.“
Beg Ahmed beg poklopi goluba, 1455
A ćehaja vranca od mejdana.
Čudile se lale i veziri,
A i carska butun tevabia,
Čudile se mlade Stambolie,
Gdi mu care neodsiče glave! 1460
Već muhurli ćurkom zaogćrne,
I pod muhrom ćordu pripasao,
Koja triput na ćabu hodila.
Ode beže pravo ka Varadu,
Putujući svojoj kuli dođe. 1465
U Varadu pašu nahodio
Pram njim paša na noge skočio,
Obimam ga rukam zagerlio,
Pa niz obraz grozne suze liva.
A beže mu riči govorio: 1470
„Dragi dajo, paša Fazli paša.
Deh, neroni suzah niz obraze,
Ev’ na misto sina Daut bega,
Steko jesi sina Ahmedbega,
Neće tebi pomanjkat kolino 1475
Dok je tvoga bega Ahmed bega.“
A kad čuo FazIipaŠa stari:
Suze roni, grohotom se smije,
„Šućur bogu i na tomu daru
Kad je opet takog’ steko sina, 1480
I nevistu, koju sam prosio.“
Davno bilo sad se spominjalo. [1]

Датотека:Murat Sipan vinjeta.jpg



Референце уреди

  1. Piesma ova najdulja je od sviuh dosad poznatih narodnih piesamah; prepisana je od pievača Petra Raničića drugčie Džole prozvanog, koi stanuje na Kuprisu; ovo je danas na glasu pievač uz gusle, od kog još niekoliko prepisanih piesamah imadem; a još bi se moglo mnogo od njega prepisati, što se nadamo od kakvog rodoljuba, koi tamo njemu izbliže stoji, nego li ja.

Извор уреди

Bosanski prijatelj, saderžavajući potriebite koristne i zabavne stvari. Urednik: I. F. Jukić Banjalučanin. Svezak II, Troškom Dra. Ljudevita Gaja, u Zagrebu, Berzotiskom narodne tiskarnice dra. Ljudevita Gaja, 1851., str. 105-149.