Hekuba/Treći čin
| ◄ Drugi čin | Četvrti čin ► |
Jedini prizor
уреди
TALTIBIJO
Hekuba starica gdi je, žene, zna li ka,
koja bi kraljica od Troje visoka?
KOR
Malo se obrni: kraljica eto ta
na zemlji tuj crni gdi leži prostrta.
TALTIBIJO
O, višnji, što ću rit? Gledaš li sva s nebi?
Ali se ovi svit sam vlada po sebi?
Ter oganj, ter more, razlika tere smrt
neredno tač more pražit nas, topit, strt,
ter se mî tvoju moć, nam gluhu, varamo
zovući nam pomoć, ali je što ne znamo?
Eto ova ka biješe istočna carica,
ka slavom sloviješe vrhu svih kraljica,
sinovmi izvrsnim, bogactvom i vlasti,
kruna ka biše svim ke živu u časti,
slavnoga Prijama dostojna taj druga,
eto plačna i sama robinja i sluga
u prahu leži sad združena s suzami,
visoki a nje grad oboren s crkvami,
sinovi ubjeni, kćeri odvedene,
ostala a njoj nî prilika od žene.
Ja sam star i ktil bih svršiti moje dni
prî neg ka túgâ sih moj pokoj ockvrni.
Nesrećna starice, ustani za mal čas,
podvigni glavice, odkrij taj bili vlas,
u kojoj huda čes čini te viditi
sve tuge, svu boles, i još si živa ti.
HEKUBA
Vaj, tko će bit ovoj ki brani, jaoh, sada
ni zemlja ki pokoj pritužni da ne da?
Ki s' godi, mene sad bolesnu ne vrijeđaj,
razgovor neće jad moj gorki ni moj vaj.
TALTIBIJO
Taltibijo ja sam, sluga vojske ove,
od strane poslan sam Agamenonove.
HEKUBA
O, dragi, o, mili Taltibijo žuđeni,
došao jesi li navijestiti meni
da na grob Akilu i mu krv proliju,
i da mu nemilu tuj žeđu upiju?
Ako si prišao s žuđenim glasom tim,
na brijeme s' došao, ja ino ne želim.
Pođimo, pođimo najbrže, starče moj,
i veće ne cknimo, - mom plaču lik je toj.
TALTIBIJO
Došao sam, starice, da budem tebe zvat
da kćerce djevice dođeš tijelo ukopat.
Kraljevi, brata dva, sinovi Atrida,
i grčka vojska sva k tebi me šlju sada.
HEKUBA
Da li, jaoh, nis' došao da s kćercom i ja umrem,
da svršim život zao i da suze već ne trem?
Da li mi živiti nesrićni sila jes?
Da li, jaoh, umriti ne da mi huda čes?
Da li, jaoh, glasa nî ki bi me utješil,
neg koji, jaoh meni, veći mi dava cvil?
Umrije mi, kćerce, ti, mâ hvalo jedina,
ku ktješe izdriti iz krila majčina!
Ja svasma sirota već ostah pritužna
na svrsi života robinja i sužna.
Ma kako ubiste nesrićnu djevicu?
Ali ju stratiste kakono krvnicu,
ali bi život svoj uzet toj djevici
kako se tolikoj dostoji kraljici?
Starče moj, kaž' meni, dobro da radosti
znam ere čuti nî neg gorke žalosti!
TALTIBIJO
O, ženo, išteš ti da ja plač ponavljam,
a na tve gorkosti da gorkos pristavljam,
da srce sad moje od dviju plač smuti, -
smrt kćerce od tvoje, tvoj uzdah priljuti.
S tolicim suzama bi tva kći žaljena,
u srcu er sama budi plač spomena;
ma ako žudiš tač žalosnu čut nje smrt,
pripravi novi plač, - suze i ja budem trt.
Biješe se skupila od Grkâ vojska sva
na grob silna Akila, kad priđe kćerca tva,
ku Piro uhvati za ruku, i ončas
uzvede na grob tî, a rusag gleda vas.
I kad s njom gori bi, er bîše ublidila,
promisli da ne bi tuj niz grob skočila,
ter so objedvije strane djevici gizdavi
mladiće izbrane na stražu postavi.
Čašu on držaše, kamenjem pridrazim
i zlatom ka sjaše, u ruci, i prid svim
Akilu silnomu mrtvu grob okropi,
svomu ocu dragomu zdravicu tuj napi;
pak nače: "Posluh svim od vojske ličnik da'!"
Iz glasa ja ličim, srjed svih ja stav tada,
navijestih vojsci svoj mučanje, mir, posluh.
Tuj ončas na glas moj umukni svaki duh;
a Piro pušta glas i poče govorit,
na glavi a svim vlas poče se strašno vit:
"Oče moj, svitla čâs ki s' Grkâ bil na svit,
koga će môć i vlas vik živit, vik slovit,
er cvit tve mlađosti družio 'e s vridnosti!
Pelea slavnoga, sinu oca istini,
primi od sina tvoga ovi dar jedini,
koji si žudio, koga si željan bio.
Nemoj se kratiti iz vičnih tih strana
ovdi k nam sad priti, naša slavo izbrana,
da piješ zdravice od krvi djevice,
koju si ljubio, koju si njekada
svim srcem žudio, krvi ke i sada
ja i puk spravljamo da tvoj duh čîtâmo.
Pomoćnik žuđeni molimo da si nam,
ostalo er nam nî ufanje neg ti sam,
da ćemo kada moć na drage stane doć.
Tih vitar da' nam sad, Neptunov pokoli
satrsmo Troju grad protiv nam oholi,
da drage vidimo ke vidit žudimo".
Tako on, a puk vas skrušeno sta molit
umiljen Pira glas da bude čuven bit.
I ončas mač ize svoj iz zlatne nožnice,
a kinu ruke utoj da drže djevice,
od šta Poliksena staviv se oni čas,
da je od svih čuvena ovaki pušta glas:
"O, Grci, ki naš grad satrste svasma prem,
znajte er ja voljno sad i rado na smrt grem,
i od vas jedan sam za milos dar pitam:
da ruke nikoje ticat me ne budu
i dalek da stoje koji me sad bljudu;
dobru je lašnje umrit negoli zlu živit.
Sama ću pod mač ja me grlo postavit,
čistoća da moja shranjena bude bit,
ka meni sama jes ostala za ures.
I meni kratak čas prid smrti hip ovi
dopus'te, molim vas, slobodu sada vi
da umrem djevica kako sve kraljica;
da sramna na on svit među ine kraljice
ne bude duša prit od ove djevice,
sužanstvo er tamno i tamo je sramno".
Tuj vas puk "Budi joj" iz glasa veljaše,
djevici svak lipoj ugodit željaše,
i sam se kralj javi i sam kralj odsudi
djevici gizdavi da bude što žudi.
Oko nje ki stahu mladiće izbrane,
i ki ju čuvahu, poslaše sve s strane.
Kad ona vidi toj, zgar s prsi oni čas
do pupka koret svoj rukama razdri vas;
ukaza tuj mile nje prsi djevica
kakono snig bile i kako ružica.
I sama kleknu, pak k Piru rič obrnu,
u srcu a tuj svak žalosno protrnu;
reče mu: "Mlače, ti u prsi ako me
išteš sad raniti, evo ti prsi me;
ako li hoć' glavu usjeć mi, evo t' vrat,
na volju sada tvu evo ti budem stat".
Na riječi medene Piro se vas smuti,
žalosti skrovene u srcu oćuti;
hoće li, neće li, sta smućen misliti
djevici vrat bili bude li raniti;
misleći i takoj napokon desnicu
podviže, i tuj njoj odsiječe glavicu.
Velja se krv proli, a pade nje tilo
na zemlju, gdi doli vidjet ga bi milo
gdi pokrit nastoji sramežljive strane,
kako čâs dostoji djevice izbrane.
Smrtni mač i kad toj djevici gizdavi
prikrati život svoj, ončas se svak spravi
tko grane zelene poda nju stavljati,
tko zublje ognjene za oganj spravljati.
Mirisi tolici odsvud se nošahu,
svi se toj mladici služiti siljahu;
tuj nitkor oda svih zaludu ne staše,
od skupa tolicih svak se njom brinjaše.
Moreš se pohvalit porodom izvrsnim
i majka djece rit vridnija među svim;
ma, ženo, mogu ja dobro ti sad riti
da si od svih tužnija ke živu na sviti.
KOR
Nesreća gorko t' nas odasvud ucvilja,
gorko t' nas čas po čas svih tuga nadilja!
Njeki gnjiv usioni Prijama i dom svoj
prem svasma progoni, - zgar zvizde hoće toj.
TALTIBIJO
Mramora tvrđi jes, i čovjek nije ti
ki tvoju hudu čes neće sad žaliti.
KOR
Zločes je, tužan je, tužan će i vik bit
tko stavlja ufanje u ovi svit varovit,
koji te priblazi blaženstvom bjegućim,
a pak te porazi nevoljam vječnim svim.
Noć hvali svitli dan, dobra smrt život naš;
čovječe, u ovi stan ufati ne imaš.
HEKUBA
Tolike žalosti mene su obujmil',
mâ kćerce, er dosti nî sam plač, nî sam cvil
za moć se istužit i za moć, kćerce mâ,
tolika zla združit s dostojnim suzama.
Kad počnem plakati na hudu moju čes,
ončas me uhvati druga tuga i boles;
i na tî gorki vaj druge, jaoh, žalosti
pridođu u hip taj i druge gorkosti,
koje mi, kćerce mâ, odahnut ne daju, -
jaoh, svakčas tugama tužice pristaju!
I da se ne bolim tvom smrti sada ja,
ni mogu i ne umim, kćerce draga moja;
također u plač sva da ne idem krozi te,
kripos me uči tva i hvale tvoje te.
Zla zemlja čudo nî kad dobar rod rodi
zgar sunce ku blazni a daž joj ugodi,
ni dobra kad dobar ne bude plod dati
potrebu svoju zgar ka ne more imati.
Ma čovjek koga da narav zla na sviti
ne more nikada negoli zao biti;
tko jednom dobar jes vazda će dobar bit,
ne more prika čes dobru ćud prominit;
ali će, pođ'mo rit, od dobrih života
svitla krv uzrok bit i otâc dobrota,
dobrote ali tîh uzrok je jedini
meštara nauk svih i njih put istini.
Djeteta uzdvignut zakoni svetima
njeki je općen put i dobrim i zlima.
Tko bude zakon znat, i dobar će umjet bit
i umjet će razaznat dobro od zla na saj svit.
Ma kudije tužna je, kamo li puta van
zađe sad svis moja razložeć sve zaman?
Ljuveni starče moj, pođi mi naprid ti,
i grčkoj vojsci toj i kralju navisti
da tegnut ne bude u mu kćer tkogodi, -
u mnoštvu svud hude ćudi se nahodi,
a skupi od ljudi, vladaoca gdi im nî,
silom srću svudi, i dobar tuj bijesni;
u trjeskah i tih zlih tko gore učini
bolji je oda svih, razbora er tuj nî.
Ti, stara služice, malo se sad potrud',
morske mi vodice dones' pun jedan sud. -
Tve čisto tilo toj najprvo suzama
u vodi pak morskoj da umijem, kćerce mâ,
koja neudana udana majci umri,
svoje djevstvo vjenčana udadbom a ne skri.
Pokonji, kćerce, dar tva majka da ti da;
ma odkud? Ku li stvar da nađem ja sada?
Je li gdi kagodi od druga mojih sih
ukrila štogodi od dobar tolicih,
da kćerci djevici uresim tilo toj,
kako se kraljici dostoj tolikoj?
Da li u svih nijedna stvar velika ni mala
tolicih od dobar nî, vajmeh, ostala?
Kad ino, kćerce mâ, ne more t' majka dat,
groznima suzama tebe će darovat.
Gdi su, jaoh, bogactva i dobra tolika
našega kraljevstva, gdi li je moć velika?
Prijame, ki toli sinovi izvrsnim
dostojno se oholi i diči, i ima čim,
i ja s tobom starica, tva žena i drúga,
njekada kraljica, nesrjećna sad sluga,
gdi je naša oholas, veličanstvo i slava?
da li se u mal čas u ničto stvori sva?
Koli smo, jaoh, pali od dobar tolicih,
nesrićni ostali vrhu svih nesrećnih!
Kako, jaoh, nî vire u svitu, kako prem
sve vrime satire i ufat nî u čem!
Svak se u me ogledaj tko slatko veselje
uživa na svit saj ne znav što je dreselje;
er dobra od svita, gospoctvo, slava i čâs
stvar su bremenita i od riči nadmen glas.
Čestit se svak riti i blažen može zvat
bez tuge na sviti ki bude dni trajat!
TALTIBIJO
Ako bi mogla ti, bolje bi da sada
pođemo, er ckniti, starice, nî kada.
HEKUBA
Jaoh, nesrećna! A ja da grem,
pokli je trijeba da idemo;
ma nî snage, - starče, ja mrem!
Jaoh, ni tamo, jaoh, ni sjemo
s mjesta mi se nije moć krenut.
TALTIBIJO
Pomoz'te ju, o, vi žene,
držite ju da ne pade.
HEKUBA
Eto vidiš, starče, mene,
ja ne mogu doći sade:
ti rec' kralju što sam rekla.
KOR
Nebo zgara nam spravljaše
sve nevolje i žalosti,
hitri Pariš kad iđaše,
slidiv volje od mladosti,
da visoko jelje siče;
da korablju brzu zgradi,
da s korabljom brodi more,
da Heleni lipi i mladi
dođe na tej svitle dvore
i Helenu da ugrabi;
ka zanosi svima oči
rajskim cvitom od liposti,
a sunačce od istoči
ne obsiva svom svitlosti
lipšu, dražu ni slavniju.
Jaoh, odovle sve dođoše
gorke tuge ke nas tire,
radosti nas sve ođoše,
suzam našim da nî mire,
da se u nas svak ogleda.
Ufanja nam nî ostalo,
da se naša rados vrati,
jaoh, ni vele, jaoh, ni malo
da se boles naša skrati
i da ikad odahnemo.
Ovo je oganj ki se zgodi
vidjet u san majci tužnoj;
ovo je rasap ki se rodi
svoj visokoj Troji slavnoj
i kraljevstvu od istoka.
A još poče i onada
naših tuga uzrok hudi,
božicami trema kada,
bivši pastir, pravdu odsudi
pravdu s koje poginusmo,
od liposti davši svu čâs
bludnoj majci od ljubavi,
a u rat, u krv i u smrt svih nas
i kraljevstvo svoje stavi,
postavi nas u plač vječni.
Još se neće svi veselit
od protivnih naših hudih,
tkogodi se će i dreselit
tamo u grčkih stranah u tih,
gdi Heurota rika teče.
Još će, to znam, ka mladica,
smrt kunući priku, hudu,
za drazima derat lica,
još nevjeste mnoge budu
cića svojih proplakati;
majke mnoge i starice
za sinovi pridrazima
bit će prsi, grdit lica.
Lakša je tuga svim tužnima
kad imaju druga u tuzi.
INTRAMEDIJA VILE
O, Ekuba, gorske vile
slatkim pjesni utješiti
žele tvoje grozne cvile;
eto k tebi ktismo priti,
tebe tužnu razgovorit,
jeda dijelak tvojijeh tuga
naše pjesni budu odlišit,
pjesni, kojijem mi sred luga
od mladosti u ovi naš cvit
razgovor smo tužnim svijema.
Kako pjesni omekšaju
tvrda srca proć ljubavi,
tako tuge odlagaju;
o, Ekuba, tim pripravi
mjesto u srcu slatkijem pjesni.
Njekad gore uživahu
tvoje gizde i ljeposti
a vile te pripijevahu;
sad su tebe zle gorkosti
sasma u srcu potlačile.
Pjesni slatke dubja vodit
za sobome jur mogoše,
sunce ustavit, kami hodit, -
jeda u pjesnijeh biti može
ki lik tužnu srcu tvomu?
Kraljicom te njekad znamo
u svem dobru sega svita,
sad u tugah svijeh gledamo;
svud li huda čes dohita
ne štedi li svijetlijeh krunu?
O, Ekuba, pokli takoj
naše pjesni utješiti
ne mogoše grozni plač tvoj
ni od srca odložiti
gorke tuge ke te more,
a mi ćemo suze ronit
zajedno s tobom, a cvijetjice
Polišeni ovoj donit,
tijelo mrtve tej djevice
cvijetjem posut, suze plakat!
|
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Марин Држић, умро 1567, пре 457 година.
|