Dubrovačka je mrnarica
don patrona i kraljica
od svijeh plavi i od svijeh drijeva,
što po slanoj vodi pliva.
A tko li će ino rijeti,
taj ne misli pravo umrijeti.
Jer je kapetan sveti Vlasi,
po svem svijeti koj se glasi,
pod korunom suha zlata
kojojzi se ne zna plata.
Ter se diči ter se gizda
jak jutrnja zorom zvizda,
proćuzorje kad se spravi,
da bio danak svijetu objavi.
Ter su plavi toli mile
kako utve zlatokrile,
koje se legu ali plode
po jezeru bistre vode.
A što ti su svoji mrnari,
kako mladi tako stari:
toj su vuci, toj su lavi,
koji se hrane po dubravi;
a levente scijene za ništa,
kako pomet od buništa.
Ter s neprijatelji gdje se staju,
za svijet neće da amajnaju,
ner se sijeku svi na peče,
dokli godi jedan teče;
ter se hrabreno svi krvave,
za ne izgubit vječne slave.
To je slava, to je dika
čestitoga Dubrovnika,
od istoka do zapada
u slobodi koj se vlada.
Ter su takoj Dubrovčani
po svem svijetu počtovani,
od svijeh kralja i gospode,
i u slobodi svuda hode;
ter su vječnu stekli slavu,
podržeći vjeru pravu.
Ter po svijeti kud prohode,
blažen život svoj provode,
na sramotu od svijeh ljudi
a najliše od susjedi.
