Pjevanje XX
Car s vezjerom hrlo udari
U lijepo Drenopolje 15550
S dubrovačkijem poklisari
Da se smirit bude bolje.
Stare doma da otpravi
Da Dubrovnik na te glase
Strah vaskolik svoj ostavi 15555
I da naprijed ne smeta se.
Oni bjehu po ulaku
U slobodu jur stavljeni
Bivši bili tamnu u mraku
Osam mjesec zatvoreni, 15560
Gdje podnoseć zla nedraga
U nemiru sveđ predaše
Ki zli čauš Oruč-aga
Smetaše ih i strašaše.
Ali videć iznenadi 15565
Gdje im sreća ta priskoči
Ka ih ote ljutijem jadi
I nemiloj zloj žestoči,
U srcu se bjehu svomu
Veomi drago samirili 15570
Ter u biću čestitomu
Uživahu pokoj mili.
Izgledajuć puni mira
S mnogom željom i milinom
Poklisara Jakimira 15575
Iz Filibe s svom družinom,
Da razaznat prije budu
Ko se s Turcim vladali su,
Po komu li umu i trudu
Ljute vaje smirili su. 15580
Što li se je učinilo
Od prošenijeh trista vreća,
Je li se u čem pogodilo,
Ko li prista vrla smeća.
Jakimir se dugo vrijeme 15585
Ne učini njim željeti
Er za carem otmanskijeme
Ne dojaha, neg doleti.
U dan isti dođe k njima
S družbom svojom na dvorove
Da u dvornijem načinima 15590
Želje ispuni sve njihove.
Ko će ovdi sad izriti
Kako dragoj u milosti
Plemići se glasoviti 15595
Izgrliše slatko dosti,
Ko srčano, milo i blago
Za zdravlje se raspitaše,
I kako se skladno i drago
Sa svijem srcem milovaše. 15600
Želja i ljubav draga rodi
Među njima sve pokoje
Čim se vide u slobodi
I sred svijetle sreće svoje.
Tijem nikako ne mogahu 15605
Svršit svoje razgovore
Neg veselo besjedahu
Od večera tja do zore.
Jakimir im svekolike
Spovijedaše zgode i sreće 15610
I nevolje ljute i prike
Kijeh podniješe gorko odveće
Kako ih su zatvorili
I prijetili prem nemilo,
I ko nijesu ništa dali 15615
Neg se iznenad sve smirilo.
A oni hvale Višnjem s nebi
Podavahu čudeći se
Er bez blaga tako u sebi
Strašna smutnja izbistri se. 15620
Vjerovati mogli nijesu
Da ovo može proć ovako,
Zato u hudu temu udesu
Izgledali zlo su svako.
Ali sada sve videći 15625
Da 'e smireno i čestito
U takoj se svijetloj sreći
Veseljahu osobito
Ter u smijehu i u radosti
Spominjahu na zla prika 15630
Ka trpješe svom kreposti
Cijeć rodnoga Dubrovnika.
Videć da su stavnom svijesti
S ustrpljenja krepka svoga
Uzrok bili dobre česti 15635
Svoga grada ljubljenoga.
I hitrinom sve pameti
Da umješe djelovati
Da se smire Turci kleti
I njih zloba da se skrati. 15640
Nu čim oni u ovem skladu
Milo vrijeme slatko traju
I u srcu mirnu i radu
Srećna dobra uživaju,
[...]