Bisernica
Писац: Џоно (Јуније) Палмотић
ČINJEN'JE PETO-SKAZANJE DRUGO




                 SKAZANJE DRUGO

                  SJEVERNIOA S KONJOM KRILATIJEM,
                     BISERNICA, CAPTISLAVA I ISTI

SJEVERNIOA:
 
     Što ste srca tač nemirna,
vedri kralju, što tužite,
ter veselja slavna i pirna,
kako dosle, ne slijedite?
     Evo vaše Bisernice, 2140
ka vas drži nepokojné,
i nje drage slobodnice,
Captislave lijepe i bojne.
     Našla su se brza krila,
ka, za smirit vaše smeće, 2145
lijepu vil su izbavila
silne od ruke i grabeće.
     Hotjela je višnja osuda,
da pravednijem bio dan svane,
a nepravda kleta i huda 2150
tamna i ružna da ostane.
     Pokloni se ćaćku milu,
Bisernice lijepa i znana,
ki bi u gorkom s tebe cvilu
s družim svojijem segaj dana. 2155
 
KRALJ:

     Držim li vas ja za ruku,
ali tašte vi ste sjene,
me diklice obljubjene,
ke mi daste gorku muku?
     Kako, kćeree, zgoda prika {{|2160}}
ne nadane tvoje štete,
ćaćka i braca tvoga smete
i dragoga vjerenika!

BISERNICA:

     Dragi ćaćko, s me nesreće
ja se ne bih toli smela, 2165
kolik što sam vaše smeće
sred me tuge pro vidjela.
     Hvala višnjem kralju od nebi
i razumnoj Sjevernici,
i, koja me vraća tebi, 2170
Captislavi moj sestrici;
     da me ona silne od ruke
nije na vrijeme slobodila,
od bolesti teške i muke
do brzo bih mrtva bila. 2175
     Neka moje slobodnice
spovjede vam, kako mene
otele su od desnice
nemilosne i himbene.

KRALJ:
 
     I prije su od pokoja 2180
bile nami ne nadana
Sjevernica mudra i moja
Captislava izabrana;
     tim nam pomoć dat hotješe
i u današnjem one trudu, 2185
čim mlađahnu tebe oteše
tatarhanu silnu i hudu.

SJEVERNICA:
  
     Nije tatarhan ono bio,
koji učini varku priku,
neg Vilozmaj, koji u sliku 2190
njegovu se pritvorio,
     a to er Tatar zli goreći
u ljubavi s dikle lijepe,
i nepravé pun pohlepe
da ju bude silom steći, 2195
     Vilozmaj se hitri u njega
priobrati i obrnu,
silnom grabšom ter nasrnu
smesti rados dana ovega.
     Ja, videći toj, najbrže 2200
nađoh bojnu Captislavu,
zlobna srca hudu spravu
da razčini i razvrže.
     I za što sam njoj donijela
jučer prsten viloviti, 2205
sva kolika ki na sviti
vilenička smeta djela,
     rijeh joj: slavna zatočnice,
pospješi se, sad je vrieme,
da se budeš služit njime, 2210
a za obranu Bisernice.
     Ter učeći nju, kako će
vileniku bijesnu i kletu
ugrabiti diklu otetu,
i njegove smrsit zloće, 2215
     učinih joj uzjahati
na krilata konja moga,
da gusara nemiloga
s njim po nebu gre tjerati.
     Ko se za njim tad zaleti, 2220
kо li ga je smela i stigla,
i lijepu mu plijenu digla,
ona vam će spovidjeti.
     Ne ckni, lijepa ma gospo
sve po tanko kaži nami, 2225
kо tva kripos vrha dođe
pakljenijema hitrinami.

CAPTISLAVA:

     Ko me vješta Sjevernica
na krilata konja stavi,
brz poda mnom kako ptica 2230
on se u nebo taj čas savi;
     česa ptica, od sjevera
i od munje brži ognjene
vilenika zla zatjera,
i odnese prida nj mene. 2235
     Ja leteći njega okolo
od letuštijeh činih zmaja
ognjenito svrnut kolo
više rijeke od Dunaja.
     Pripasti me on cijeneći 2240
tatarhana bojna slikom,
suproć meni sta leteći
s oholastim prem velikom.
     Vrzi, ja rijeh, zli tamnače,
vrzi obličje tuđa lica, 2245
nesreća te tva potáče,
da te šatre ma desnica.
     I da ne imah miso veću
za slobodu dikle mlade,
silnom gusaru i grabeću 2250
osjekla bih glavu tade.
     Tim hitrinom po nauku
Sjevernice, dike naše,
uzeh lijepu vil za ruku,
da mladjana za me uzjaše, 2255
     pak prstenom vilovitijem
tegoh zloga Vilozmaja,
da s kolima ognjevitijem
pade u rijeku od Dunaja.
     Ne ktjeh uzet život njemu, 2260
videći ga sijeda i stara;
pri očitu zlu svojemu
sam neka se satre i skara.
     Potonuše u dno rijeke
silna kola i strašiva, 2265
a na krajne žale meke
sa zlom dušom on ispliva.

SJEVERNICA:

     Koji posta rug i vika
toj videći, koja slava,
od kraljeva i bojnika, 2270
koji bjehu vrh Dunava.
     Po korabljah trublje slavne
u glas bojni zapjevaše,
svi slaveći čas poglavne
i kraljevske kuće naše. 2275
     Ali kо se tad zasrami
silni Oritrijes na toj djelo,
videć da se hitrinami
njegovijema odoljelo.
     U kakvoj se našo smeći 2280
s tvrđe svoje vilovite,
s bratjom svojom on pazeći
ruge svoje svijem očite.
     Kako huka, kako žali
s čestijem glasim oholima, 2285
kako nebo žeže i pali
ognjenitijem uzdasima!
 
VLADIMIR:
 
     Vele za nas ti učini,
Sjevernice mudra i znana,
i u sjevernoj pokrajini, 2290
i sred našijeh ovijeh strana;
     nu slobodu, ku je imala
po tvom znanju moja vila,
činjenja je tvoja ostala
sva kolika nadvisila. 2295
     S tve dobrote mi živemo,
i uživamo zrak sunčani;
dokle živi uzbudemo
bićemo ti sveđ držani.
  
BISEBNICA:
 
     Zahvaljam ti ja veomi, 2300
o kraljice glasovita,
koja ovako varke slomi
vilenika vuhovita.
     S tve mudrosti sinka moga
Captislava bojna i mlada 2305
jur izbavi zla smrtnoga,
a ćercu mi vrati sada.
     Neizmjerne uživamo
mi po tebi dare i sreće;
upuťmo se, ne krzmamo, 2310
na obilne gozbe veće.
     Jedan od vas, moje dike,
moji drazi vitezovi,
naše goste sve kolike
pođ' na srećni pir dozovi. 2315





Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Џоно (Јуније) Палмотић, умро 1657, пре 367 година.