Arijadna/Činjen'je treće
| ←Činjen'je drugo | Arijadna Писац: Иван Гундулић Činjen'je treće |
Činjen'je četvrto→ |
Skazan'je prvo
уреди
ARIJADNA:
Zasve da me vjera mnoga
tvrdi90 i ljubav privelika
od svijetloga kralja moga,
od dragoga vjerenika,
ištom u sni i u javi 780
sred srdačca (jaoh) sumnjiva
mrazan njeki strah boravi,
ki vas život obujmiva.
Da nî ovo môj mladosti
jadni glasnik i tužbeni
(jaoh) od muke i žalosti,
koja doći ima meni,
kî smućenoj duši mojoj
zlu bojazan nosi sada
u strahoći zloj njekojoj
kâ me huđe sveđ pripada!
SKUP:
Često, gdi ima šteta prijeka
doć po uredbi višnjoj hrla,
čini otajna pripas njeka,
da goneta svijes umrla,
proročica od zla svoga.
ARIJADNA:
Jaoh, još svjetlos dzorna mila
zrak ne slaše s neba zgara,
kad, buduć se probudila,
iskah moga gospodara.
Po pernici bijeloj mani91
stokrat prostrijeh ruhe oboje,
jeda tužna u kôj strani
nađem pokoj duše moje.
KORALJKA:
Kćerce mila, razlog nije,
da se lipos tvoja smeta
drag razgovor uzmi opeta:
kralj vjerenik blizu ti je.
Istino je pošô k žalim,
za prigledat plavi svoje,
i za vidjet mirno kô je
sinje more s tisim93 valim,
i ako veće drazi i sladci
sred blagoće i tišine
za vaš put se čuti čine
pomoćnici dzorni hladci.
ARIJADNA:
Ali posred noćne sjeni,
(jaoh) što mi se muče94 ukrade,
što me ostavlja samu sade,
što ne vraća još se k meni?
KORALJKA:
Od ljeposti poman tvoje
tihim stupom95 on se odili,
da ne smete sanak mili
i ugodne tve pokoje,
misleć, netom jedra stavi,
hrlo opeta po te doći,
neka brodit bude moći,
kî čas stupiš ti na plavi.
ARIJADNA:
Sve 'e tako istino, kô veli riječ tvoja„
i da (jaoh) nî ino, vjerovat hoću ja.
Ako kadgod s tve ljeposti
u srdačcu strah je ovomu,
vjereniče dragi, prosti
gorućemu ognju momu.
SKUP:
Vazda ufa, sveđ se boji
mlados kâ je zatravljena;
nu htjej danas vlas ljuvena
da bojazan tašta broji,
a ufan'je istino se.96
KORALJKA:
Nu ako podat uzaznaju
glase istine tvojoj želji
ribari oni prijatelji,
koji ovdi pribivaju?
Ah! tako vam sveđ kazale
zvijezde čestit zrak veseli:
prije dzore vidjeste li
koga ovuda sît97 na žale?
SKUP:
Pripravila prem se biše
dzora gonit tmine od noći,
a ovdi se ustaviše
dva viteza čudne moći,
odovle se odijeliše;
tom98 se vidje k njim pridoći
jedan bojnik, i kô riješe,
uprav luke put uzeše.99
KORALJKA:
Da čuste li vi po sreći
bližnje žale gdi zamniti
na trubalja glas aliti
na kî ini vapaj veći?
SKUP:
Ni u bukah, ni u glasih
muklih trubalj bojna bijesa
sklad se smete pjesni drazih,
ni tišina noćna uresa;
na svjetlosti zvijezda blazih,
pod vedrinom od nebesa
proveli smo mirne čase
družeć pokoj drag uza se.
KORALJKA:
Ah, što veće sada tebi,
draga kćerce, sumnju uzroči?
Razveseli lijepe oči!
Zamišljena još si u sebi?
Jeda ne znaš, u zamnjen'ju
i u kojoj buci stane
nebo i zemlja svake strane,
kad je vojska na dijeljen'ju?
ARIJADNA:
Slatko ufan'je, s kîm boravi
(ah jaoh) želja moja sama,
od srdačca ti si mâma
i drag vjetric od ljubavi.
Ljubko ti me (jaoh) i milo
odsvud blazniš i njeguješ:
neka sa mnom sveđ stanuješ,
hodi, hodi u me krilo!
Hodi ufan'je, hodi raju,
hod' blaženstvo me veliko!
Trudne prsi, ah, koliko
dobrovoljno stan ti daju.
To nebesa milostiva
našla svaka želja tvoja,
povedi me, draga moja,
gdi sunačce moje siva.
Povedi me, gdi od moga
srdačca je dio draži:
ukaži mi (jaoh) ukaži
vjerenika ljubljenoga.
Jaoh, od želje duša poje:
povedi me veće sada,
gdi ću pokoj naći mlada,
gdi ću vidjet dobro moje.
KORALJKA:
Mirno srce, vedro lice
veće objavi, ter upravi
k moru stupaj tvoj gizdavi,
o kraljevska djevojčice!
ARIJADNA:
Prijateljska družbo, zbogom!
Veseo večer, jutro milo
da bi vami dohodilo
s čestitostim vazda mnogom!
SKUP:
Zbogom i ti pođ' čestita!
Ljubav dvorna, draga i mila
tvom srdačcu samirila
dni smetene, trudna lita
vječnom, dragom svôm radosti!
Skazan'je drugo
уреди
BISERKO:
Da dâ višnje vlas desnice,
da od sreće danas hude
prorok srce me ne bude,
(ah nevoljna djevojčice!)
PELINKO:
Nu koja te stvar pripada100?
Što ti žestok trud uzroči?
Što k nebesom dižeš oči,
pak uzdišeš kô pun jada?
BISERKO:
Ja se bojim s mudrim svitom
zasjedami i privaram,
u pameti koje stvaram
mlađahnijem onim litom.
Cić tolike (jaoh) ljeposti
one svijetle svîm gospoje
od bolesti i od milosti
skončava se srce moje.
PELINKO:
Ah Biserko, odkli izhodi
ta bojazan, kâ te jada,
toj odkriti nami odi
ne budi ti mučno sada.
Nu pogleda', gdi se boji
svak i uzdiše (jaoh) u smeći,
na istoku još čim stoji
bijela dzora noć goneći.
BISERKO:
Ah, viteza vi onoga
dočuste li svi veljen'je,
koji s mnogo sad razloga
podspiješaše odjeljen'je?
Još na pamet staviste li
čine, ke mu drugi ukaza:
gorku žalos, jad dreseli,
i uzrok svoga vas poraza?
PELINKO:
Vidjeh sve, i kako razumijeh svijesti môm,
pridobit onako među snom i trudom,
stavljam se od toga, sve mi se učini,
prî dana biloga da onako u tmini
s mogućijeh besjeda žalosno ucviljen
dijelit se ureda jedan bi usiljen.
BISERKO:
Da jeste li pak vidili,
kî u trudu jadovitu
skončavaše strah nemili
gospođu onu plemenitu?
Ne čuste li s uzdasima
nje govore plačne svima?
SKUP:
Jaoh, što kažeš ti nam sada?
(Ah jaoh) što nam spomenivaš?
O mladice puna jada,
u nevolji kâ pribivaš,
sad bojazan tvâ žestoka,
poznam, da nî bez uzroka.
PELINKO:
S besjede moguće usiljen na to bit:
uzdisat goruće i s tijem se svîm dijelit101;
jaoh, noćno se odijeliti
u žalosti i u vaju;
na ovakom pustu kraju
ljepos dragu ostaviti -
n'je bez svjeta102 toj nikada,
o nevjerni svijete sada.
BISERKO:
Ah, ke srce, višnji Bože,
toliko je bez milosti,
da ovolike (jaoh) ljeposti
ostaviti sada može
na otoku pustu ovomu?
SKUP:
Ljepota se tuj ne scijeni,
milos blaga nejma silâ,
bez luka je i bez strila
u nescijeni bog ljuveni,
gdi ohola hlepnja od časti
srca gori svojom vlasti.
SKUP:
Srećni ti smo mi vrh svijeh
ljudi, kojih sunce obtječe,
vijek vodeći nadaleče
od gradova oholijeh.
Zabave su naše općene
mirno vodit krotka stada,
gdi sred travnih vru livada
vode bistre i studene;
ili u morsko metat krilo
u tišini, čim ne raste,
vrše uresne, mreže okaste
nijemom jatu hitro i milo.
Nam sred mirnih srca viku104
ne umje se ustaviti
žalos, ni trud jadoviti
kroz nerednu misô priku;
ni vik ovdi smesti može
žestok zakon hude sile
od ljuvene slasti mile
drage pokoje i razkoše.
Svijeh nas Ljubav vodi i vlada,
i što od nje mi imamo
naručeno, ono samo
naš je zakon i drum sada.
Jedan sladak posmijeh nami
želju svaku samiriva;
nejma zrake kojom siva
za nas zlato ni drag kami105.
Ah, a koja ikad blaga
veća i ljepša svit ukaza
od jednoga rusa vlasa,
od jednoga lica draga?
Nam su od carstva svitlih slave
tamne vidjet i čemerne,
ugodne smo sluge i verne
od ljeposti prigizdave.
Nu ti ponosni i oholi,
koji s naših kraja poći
sad ukradom priko noći
spravio si skrovno toli,
tamo, gdi greš stolovati
u privedroj velikosti,
bržek još ćeš pun žalosti
misao hudu proklinati,
i zapleten pomnjam pricim
slatko gorjen'je od onoga,
(jaoh) pogleda prilijepoga
s uzdasima zvat velicim.