Vjerovan'je
Писац: Мавро Ветрановић


Vjerovan'je


* * *


Vjeruju u boga, uzmožnoga otca,
   gospodina moga, višnjega vladaoca,
stvoritelj koji jes od svakoga ploda,
   od zemlje i od nebes, svijeh mora i voda,
ki vlada nebesi i svijetom i nami
   i nebo uresi bez broja zvijezdami;
dubjem i travami ki zemlju nakiti,
   i slatcijem vodami jošte ju nasiti,
i svojom ljubavi prislavni stvorac taj
   svu zemlju rastavi od vode i smet saj,
da svaka stvar živa i lazi i hodi
   i riba da pliva po moru i vodi;
a ptice ostale učini jošte pak,
   velike i male da lete pod oblak.
Vjeruju u onoga, jak plamen ki gori;
   u stvorca slavnoga, anđele ki stvori,
u višnjoj državi u vrijeme u svako
   da ga taj dvor slavi ljuveno i slatko.
Vjeruju u onoga, ki je sam uzmnožit,
   na svijeti bez koga ne može ništo bit,
bez koga ljubavi sred polja i gore
   jedan list na travi zelen bit ne more.
Vjeruju u onoga, ki vlada vas saj svijet,
   ki je bog svijeh boga, gospodin uzmnožit,
vrhu svijeh nebesa pristol'jem ki stoji
   i naša telesa skončava i goji,
ki suncu da kripos i da mu tuj oblas,
   toplinu i svitlos da kaže vrhu nas,
da s kolom dan bijeli vrhu nas provodi,
   noćni mrak da dijeli i jutrom da ishodi;
da topli i uvrući od časa do časa
   svaki duh živući od zime i mraza,
i kudi prohodi rad svoga narava
   da zemlja plod plodi i zelen sazdava,
u kom je tolika još kripos jedina,
   da človjek človjeka i sunce začina.
Bez sumnje za svu moć u onogaj vjeruju,
   i obnoć i obnoć koga ja klikuju,
da svojom ljubavi i svojom milosti
   tužbe me izbavi i vječne žalosti;
mjesecu nad nami ki je ktil vlas dati,
   morem i vodami da bude vladati,
i svojom kriposti njegova da zraka
   prosjeni svjetlosti tmastu noć od mraka;
meu stvari još ine mjesecu narav da,
   da mnoge živine kraljuje i vlada,
i bil'jem i travom od polja i od gora,
   lijesjem i dubravom i ribom od mora.
Vjeruju u onoga svom silom i moći,
   blaženstvo bez koga dobiti nije moći,
prisvijetlu danicu na nebu ki stvori,
   da čini stražicu putnikom u gori,
da jutrom ishodi i u vrijeme od paše
   da bil dan izvodi, da suncu drum kaže;
da čini danica u polju i u gori,
   razlika travica svoj cvijetak da otvori.
Zvijezdu nam još sazda vladalac višnji taj,
   ka ne ima zapada i vlada vas svijet saj;
meju sva čudesa, koja je satvoril,
   višnja je telesa meu sobom razložil,
da po vas vijek vijekom jakino i kolo
   protivnijem potijekom vrte se okolo,
s istoka k zapadu s zapada u istok,
   da broje u skladu vrjemenu svomu rok,
do konca od svijeta kako su dijeljena
   godišta i ljeta i ostala vrjemena.
Vjeruju u kralja uzmnožna i slavna,
   ki rijeke rastavlja od mora od slana,
da iz mora ishode i teku proz gore
   i opeta pohode u morske ponore,
a more nikako ne može uzrasti,
   ner stoji jednako po božjoj oblasti.
Dobro da oplima, dobro da oseče,
   nu kripos tuj ne ima bezredno da teče,
nit se će proliti, da bude sila taj
   od kopna pokriti granicu i suh kraj.
Vjeruju u onoga, početka ki ne ima,
   u trojstvu jednoga, ki dijeli i prima,
ki kara i cvijeli, sjedeći vrh nebes,
   i milos još dijeli kako mu drago jes;
u prvi čas vijeka ki mimo stvor ini
   samoga človjeka rukami učini,
a ostali vas stvor svoj, koji je bez broja,
   po riječi jedinoj satvori vlas svoja;
zač je on riječ prava, u trojstvu ka stoji,
   sva hvala i slava komu se pristoji,
samoga človjeka zač takoj uresi,
   da je svoja prilika meu svijemi telesi,
i svojom kriposti rebra mu otvori
   ter ženu od kosti tutako satvori,
u družbi da mu je družica verna taj,
   i da š njim kraljuje zemaljski vrt i raj.
Jošte mu svijes sazda za mnogo slavan dar,
   sam sebe da vlada i ostalu svaku stvar,
pod nebom svaka stvar da mu je podložno,
   sve kako gospodar da vlada razložno,
sve ptice i zvijeri na posluh da mu jes,
   i umom da mjeri visine od nebes;
da umom dohita od mora dubine
   i okoliš od svijeta, širine i dljine,
i stvari sve nove, ke stvori višnji bog,
   imenom da zove što je pravda i razlog.
Ostale meu stvari neumrlijem životom
   duh mu svoj nadari i rajskom ljepotom,
ter duša i živine i ostaje svijeh djela
   kada se izvije i svuče iz tijela. -
Vjeruju u onoga, koji je pun vazda
   svakoga razloga, svijem stvorom ki vlada,
ki zraku razmeće od svetoga duha,
   i stvorom svijem kreće i vjetri svijem puha;
ki vrti nebesa od zgara vrhu nas,
   i zemlju protresa pogledom svoja vlas;
gromjeti ki čini i triještat trijeskove
   i u morskoj pučini miješati valove;
ki daždi i rosi, stvoritelj slavni taj,
   i na dlanu nosi i mjeri vas svijet saj,
svijem vrti, svijem kreće, sve vidi, sve čuje,
   životom i smrti na volju kraljuje.
Bez koga nikadar, kako se znat može,
   na svijeti nijedna stvar ganut se ne može;
a sam je stanovit, veće ner sve gore,
   i njega vas saj svit zdržati ne more,
i svud ga puno jes i svud ga dotječe
   i sjede vrh nebes vas saj svijet obtječe;
najmanši vlas s glave bez koga nikada
   ni listak od trave na zemlju ne spada;
po kom se poznava u svakomu stvoru
   sva hvala i slava po kopnu i moru,
u svakoj živini, i u dubju i travi,
   zač je bog istini uzmožni i pravi,
otac i sveti duh, krijepostan i jaki,
   komu je na posluh podložan stvor svaki,
i komu po vas vijek ne može počela
   iskusit živ človik ni svrhe ni čela.
Tko je taj, još ne vijem, istino tko će znat;
   imenom da pravijem pravo ga može zvat;
zašto je vazda bio, ne ima vrjemena.
   Tko mu je ime dio vrhu svijeh imena'?
Človječi nu razlog sam takoj govori,
   da mu je ime bog, svakoja ki stvori,
ki je pun ljubavi, ki je vas razložan,
   ki plove u slavi kripostan i uzmnožan;
komu se godišta i ljeta ne znaju,
   pri komu za ništa sve stvari ostaju.
Stvoren'je sve svoje po riči ki svrši,
   stvoreno sve što je ter dlanom uzdrži
vrh neba ognjena, vrhu svijeh visina,
   gdi je slava blažena od oca i sina
i duha svetoga, ki vlada svakoja
   početak od koga ni svrhe svijes moja
ne može saznati, zač nije dano od boga
   stvar taku iskati pritanka razloga;
zač je on stvorac taj višnjega kraljevstva,
   koji je višnji raj napunio blaženstva.
Vjeruju u onoga, po vas vijek blažena,
   ki može svakoga učinit shranjena,
koji se zgar krili svrh svakoga ploda
   i oganj razdili od zemlje i od voda,
od voda još vode ki takoj rastavi,
   da svoj tijek provode pričudnom naravi.
Vjeruju u onoga, pri kom je čudna vlas,
   od pakla tamnoga ki stvori strmen jaz,
gdi su plačni dvori, gdi trude uživa,
   vječni plam gdje gori i žerava živa;
gdje su plačne pjesni i gdje nije radosti;
   ner velje boljezni i vječne žalosti.
Vjeruju u sina, koga je otac sam
   s nebescijeh visina na zemlju poslao k nam,
Jesusa dragoga, ki je svet i prisvet,
   od duha svetoga ki čudno bi začet;
ki prišad sam na se rad naše ljubavi
   človječju put uze i š njom se sastavi;
pričista utroba koga je nosila
   za mnoštvo od zloba i naša zla djela;
taj slavna djevica rodi ga i sazda,
   uzmnožna kraljica svijem stvorom ka vlada,
milosti sve puna ka doli pod nami
   potlači drakuna i splesa nogami.
Jesuse prislavan, vjeruju u tebe,
   koji [si] pripravan podati sam sebe
grješnikom u ruke, koji ti zadaše
   gorki trud i muke za grijehe za naše;
od otca odluke zač ktješe toj takoj,
   da prijaš sve muke za narod i puk tvoj.
Jesuse prisveti ter se da za posluh
   na križu propeti, gdi prida otcu duh,
gdje se je prolila tvoja krv prisveta,
   koja je izvrila svrh glave do peta,
na križu viseći vas krvav i ranjen,
   spasen'ja želeći, da je grješnik sahranjen;
gdi t' mrtvo tve tijelo u ruho zaviše,
   u čisto i bijelo, i u grob ga staviše.
A po tom treti dan, o slavo prisveta,
   uskrsnu uzmnožan od mrtvijeh opeta,
i slavna tvoja moć, ku otac potvrdi,
   prosvijetli tmastu noć i još smrt pogrdi;
pak s veljom oblasti u nižnje pristupi,
   i vječnoj propasti sva vrata razlupi,
i zrakom prosjeni te tmaste ponore
   i silom poplijeni pakljene te dvore;
od sužan ter mnoštvo izvede na dan bio,
   što bješe u robstvo lucifer porobio.
Ostaviv donji mrak uzvisil pak se jes
   deri tja nad oblak u slavi vrh nebes,
ob desnu ter osta od otca sjedeći,
   uzmnožan za dosta u slavi svijetleći.
Vjeruju u te još, Jesuse moj slatki,
   učini[t] koji mož da je shranjen duh svaki,
koji ćeš slavan prit, Jesuse slavni moj,
   opeta na saj svit u slavi velikoj,
i mrtve i žive na skupu zajedno
   i prave i krive suditi pravedno,
u velikoj slavi prišadši u oblacijeh,
   kako sve kralj pravi od naroda svacijeh,
i u plamu živomu ovi ćeš svijet sudit,
   i tebi samomu vječna će slava bit,
pristol'jem vrhu svijeh na duzi sjedeći
   izbrane oda zlijeh na stranu dijeleći,
i dobrijem rijet ćeš pak: o moji izbrani,
   ovamo pridi svak ob desnu ter stani,
ob desnu stanite, zač vrime prišlo jes,
   da se svi shranite u slavi od nebes,
u nebeskoj slavi, koju vam otac moj
   s početka pripravi, zašto je za vas toj,
gdi ćete pribivat u vječnoj svjetlosti
   i vječne uživat nebeske radosti,
gdi ćete nebeski vječni dvor imati,
   gdi ćete anđelski razgovor prijati.
A po tom zlijem će rijet, pustivši strašan glas:
   padite na on svijet, grješnici, u propas,
padite u propas, padite u ponor,
   zašto je tuj za vas pakljeni kram i dvor;
padite u taj dvor, u vječne nemire,
   gdi pakao i sumpor za miris izvire;
padite u taj jaz od ognjene rijeke,
   gdi vidjet moj obraz nećete u vijeke,
ni obraz ni lice, ni moje svitlosti,
   ner vječne tužice i gorke žalosti.
Pokoli sve moje ufan'je postavljam
   u blaženstvo tvoje i tebi pridavam
i dušu i tijelo, kako sve sluga tvoj,
   da primiš u krilo, o slavni stvorče moj:
ti mi duh sahrani i ti ga sabljudi,
   i ti ga obrani đavla i zlijeh ljudi,
i daj mi dvor blažen, da budem uživat
   po vas vijek i amen gdi bih rad pribivat,
neka se i meni taj rados objavi,
   gdi tvoji blaženi hvale te u slavi.



Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Мавро Ветрановић, умро 1576, пре 448 година.