Sanjin (prevod Đ. P. Đorđevića) 0
AUTOBIOGRAFIJA PIŠČEVA[1]
Poštovani gospodine Villarde! Vi me molite, da Vas upoznam sa svojim životom.
Priznajem, Vaša me molba dovodi u izvjesnu zabunu. Biografija u pravom smislu riječi je, kao što vidim, jedna teška i složena stvar. Za ljude, koji u dovoljnoj mjeri imaju samoprecjenjivanja, to je lako; svaka sitnica u njihovom životu izgleda im važan događaj. Ja nemam tu osobinu hvalisanja; zato Vas, prije nego što odgovorim Vašoj molbi, u napred molim za izvinjenje. Malo riječi, koje Vam mogu saopćiti o sebi, skučene su i suhe. Ograničiću se na uobičajenu šablonu.
Rođen sam godine 1878. u jednoj maloj varoši južne Rusije. Po poreklu i imenu sam Tatarin, ali ne pravi, jer u mojim žilama teče ruska francuska, poljska i georgijska krv. U ostalom, među svojim precima imam jednoga, s kojim sam zadovoljan: to je poznati vođa poljskih ustanika Koszinsko, moj pradjed po materi. Otac mi je bio dovoljno imućan posjednik i oficir; majka mi je umrla od sušice, kad mi je bilo tri godine, i u nasleđe mi ostavila tuberkulozu. Ozbiljno sam obolio tek prije dvije godine, ali i ranije mi tuberkuloza nije davala mira, ispoljavajući se u raznim formama bolesti. Sada živim na Krimu i liječim se bez naročite nade na ozdravljenje.
Polazio sam jednu pokrajinsku gimnaziju; ali kako sam od djetinjstva sanjao o slikarstvu, napustim je u šesnaestoj godini i upišem se u jednu slikarsku školu. Tu mi je vrlo rđavo išlo; morao sam stanovati po prljavim kutevima i gladovati, i, što je najglavnije: nedostajao mi je novac za ono što mi je najpotrebnije bilo - za boje i platno. Slikar da postanem, nije mi bilo suđeno; morao sam, da bih štogod zaradio, crtati karikature i pisati manje članke i humoristične priče za razne časopise.
Godine 1901. sasvim slučajno sam napisao svoju prvu priču Paša Tumanov. Na ovu me je temu naveo jedan faktički slučaj i moja lična mržnja prema zastareloj gimnaziji. Vi Nemci, ne možete da zamislite, šta je to ruska gimnazija! Beskrajan niz đačkih samoubistava, koja ni do današnjeg dana ne prestaju, dokaz je o njenom odgojnom značaju za rusku mladež. Paša Tumanov je bio primljen za štampu od jednog najviđenijeg ruskog časopisa, ali se nije mogao pojaviti, pošto je tadanja cenzura kategorički zabranjivala sve napise, koji su, ne u ružičastim bojama, iznosili život školskih zavoda. Tako je bilo nemoguće za pripovijetku, da na vrijeme ugleda svijeta, te se tek poslije nekoliko godina pojavi, i to u zasebnoj knjizi. To je u ostalom, kao što ćete vidjeti, sudbina mnogih mojih stvari. Pa ipak, ova pripovijetka nije ostala bez povoljnog uticaja na mene; ona obrati pažnju te redakcije na me i potakne me na dalji rad. Ja se odrekoh svojih snova, da postanem slikar, i sasvim se predadoh literaturi. To mi je bilo vrlo teško; još i danas ne mogu slike da posmatram bez unutrašnjeg uzbuđenja; ja volim boje više nego riječi.
Za Pašom Tumanovom došle su još dvije ili tri pripovijetke, koje su zainteresovale izdavača jednog malog časopisa, nekog Miroljubova. Od njega vode poreklo moje veze s literarnim krugovima. Dotle nikad nisam bio u redakciji, već sam svoje pripovijetke uvijek preko pošte slao. To je bilo zato, što sam najviše u literaturi gledao u hramu redakcije. Sad su u Rusiji druga vremena i drugi običaji; reklame i koterije dominiraju u literarnom svijetu. Ali Miroljubovljevo ime ipak će zauzeti svoje mjesto u istoriji ruske književnosti, mada on sam nije bio književnik. On je bio posljednji Mohikanac stare, idejama prožete, požrtvovne literature, koja je danas i kod nas, kao na zapadu, pretvorena u trgovinu. Njegov mali časopis, koji je svega rublju na godinu stajao, postao je njegovom energijom, pameću, njegovom dirljivom ljubavlju prema svome poslu i očaravajućim osobinama njegove ličnosti jedan od njauglednijih časopisa, a svojim uticajem na književnost nadvisivao je tada sve ostale skupe i velike časopise. Najznatniji predstavnici naše moderne beletristike - Maksim Gorki, Leonid Andrejev, Kuprin i dr. - davali su svoje priloge Časopisu za sve. Sad je on prestao da izlazi, on je morao ustupiti pred reakcijom, pošto Miroljubov nije htjeo ni u danima najžalosnijeg raspadanja revolucije da spusti ton, kao što su to svi ostali učinili. Zato je najzad, pred gonjenjima od strane vlade, i sam morao da se skloni iza granice.
Za mene lično imalo je poznanstvo sa Miroljubovom najvećeg značaja; njemu imam kao pisac mnogo da zahvalim za svoj razvitak; on mi je i na taj način prokrčio put, što me je načinio drugim urednikom svoga časopisa, mada sam tada bio potpuno nepoznat i još vrlo mlad. Miroljubov je bio rođen urednik, pa je i mene učio da volim taj posao. Na tome poslu sam se zadržao i po prestanku njegovog lista uređujući čas ovaj, čas onaj časopis. Ja slobodno za sebe smijem reći, da sam otvorio put mnogim našim mladim piscima, koji su danas poznati.
U ovo vrijeme, t. j. godine 1903., napisao sam Sanjina. Ovaj fakt bio je od ruske kritike namjerno prešućen; čak šta više publici je doturano, da je Sanjin izraz reakcije godine 1907. i da sam ja išao za tendencijama mode savremene ruske književnosti. U stvari, pak, roman je bio još 1903. godine od dviju redakcija i od priznatih pisaca pročitan. Što se on tada nije pojavio, imam opet da zahvalim cenzuri i strahu izdavača. Interesantan je fakt, da je roman zbog svojih ideja bio odbijen od istog časopisa (Savremioni mir), koji ga je, nekoliko godina poslije, ponova tražio od mene. Tako je Sanjin zadocnio za punih pet godina. Ali za njega još jedna nezgoda: u doba, kad se Sanjin pojavio, naša je književnost bila poplavljena čitavom bujicom pornografskih pa čak i homoseksualnih prljavih knjiga, te je ovo blato prskalo i moje djelo.
Omladina je primila roman sa ogromnim interesovanjem, kritika je, naprotiv, raznovrsno protestovala. Donekle bi se to moglo objasniti samim razvojem ideja u romanu; ali jednu veliku ulogu igrala je sigurno i ta okolnost, što sam ja štitio naš književni podmladak, a sam se držao daleko od "komandujućih generala literature", tako da sam postepeno prešao u opoziciju prema svim uplivnim književnim književnim krugovima. Ja sam uvjeren realist, pristalica škole Toljstojeve i Dostojevskove; međutim u Rusiji su u to doba vodili prvu riječ tako zvani dekadenti, koji su mi ne samo duboko tuđi već i odvratni.
Posle Sanjina, ali prije njegove pojave, t. g. godine 1904., napisao sam jedan niz pripovijedaka, kao Zastavnik Gogolobov, Luda, Žena, Smrt Ivana Lande. Posljednja novela mi je dovela ono, što nazivaju slavom.
Godine 1905. otpočela je krvava revolucija i odvojila me za duže vrijeme od onoga, što sam za "svoje" držao - od propovijedi anarhističkog individualizma. Tada sam napisao jedan niz stvari, koje tretiraju psihologiju i tipove revolucije. Najmilije od njih su mi Jutarnje sjene i Mrlja krvi.
Moram primijetiti, da sam u Pričama iz Revolucije izrazio ono, što sam smatrao za svoju vjeru, i da sam s toga sa sviju strana bio napadnut: dok su me s jedne strane crne čete ubrajale u duhovne podstrekače Revolucije, a jedna me čak i na smrt osudila, dotle me je s druge strane napala progresivna štampa, jer nisam htjeo priznati ni jednu, po stranci stavljenu granicu, i u revolucionarnim političarima nikakve idole da gledam. Docniji događaji pokazali su, da sam imao puno razloga, što sam i pored sve oduševljenosti svoje za stvar slobode ipak nisam smatrao za nužno, da u svima vođama pokreta vidim svece i da vjerujem u revolucionarnu gotovost naroda.
U ovo doba konfiskovane su mnoge od mojih stvari, koje su bile napisane u cilju agitacije, ja sam, pak, bio sam stavljen pod sud, ali privremeni uspjeh Revolucije krajem 1905. spase me od kazne.
Tada se ugasi Revolucija. Društvo se baci na literaturu, koja kvantitativno, ako ne kvalitativno, dožive jedan dotle nikad nedostignut polet. Redakcija časopisa, koja je moj roman jednom bila već odbila, sjeti ga se i donese Sanjina. On je kod nas izazvao jednu gotovo bezprimernu buru u društvu, koja podsjeća na Turgenevljevu pripovijetku Ocevi i djeca: jedni su hvalili roman daleko više nego što on zaslužuje, a drugi su bukali o klevetanju omladine. Ali ja bez pretjerivanja smijem reći, da se u Rusiji nitko nije potrudio, da pravilno shvati ideje romana. Hvaljenja, kao i pokude, bila su jednostrana.
Ako Vas interesuje šta ja mislim o Sanjinu, mogu Vam reći, da ga ja ne smatram ni za etički roman (Sittenroman), niti pak za pogrdni spis (Schmähschrift) protiv omladine. Sanjin je apologija individualizma; junak romana je - jedan tip. U svojoj čistoj formi ovaj tip je još nov i rijedak, ali njegov duh živi u svakom svježem, drskom i jakom prestavniku nove Rusije. Čitava masa podražavaoca, koji nisu shvatili moje ideje, žure se, da uspjeh Sanjinov za svoje ciljeve iskoriste; oni su mi mnogo naškodili, jer su preplavili književnost pornografskim, namjerno bludnim knjigama i u očima čitaoca trivijalizirali ono, što sam ja htjeo da izrazim u Sanjinu.
Kritika me je tvrdoglavo uvršćivala u gomilu "malih", koji su se priljepili uz Sanjina, i koji su "potražujući robu" u svoj razgolićenosti i odvratnosti njenoj iznosili na trg. I tek u posljednje vrijeme, kad je Sanjin prešao granice Rusije i pojavio se preveden u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Engleskoj, Češkoj, Bugarskoj, Ugarskoj, Danskoj i Japanu, odjeknuše u kritici novi tonovi. Vječito rusko trčanje za inostranstvom!
Šta još?
Da. Na moj duhovni razvoj jako je uticao Tolstoj, mada nikad nisam mogao primiti njegov princip "da se zlu ne treba protiviti". On me je osvajao samo kao umjetnik, i bilo mi je teško, da se oslobodim njegovog uticaja na formu moga djela. Gotovo istu ulogu igrali su za mene Dostojevski, a donekle i Čehov. Viktor Hugo i Goethe takođe su mi bili uvijek pred očima. Ova pet imena su imena mojih učitelja i literarnih majstora.
Kod nas je mnogo o tome govoreno da stojim pod uticajem Ničeovom. To mi je čudnovato, iz prostog razloga, što Ničea nisam ni čitao. Ovaj briljantni mislilac mi je i po svojim idejama i po oholoj (hochtrabenden) formi svoga djela tuđ i ja u njegovim knjigama nikada nisam otišao dalje od početka. Mnogo bliži i razumljiviji mi je Maks Stirner.
To je sve, što Vam o sebi mogu reći. Oprostite mi, ako je to malo. Ali jedna prava autobiografija je čitava knjiga, a zato sada još nije vrijeme. Intimne, pak, pojedinačne momente moga života prosto jedan za drugim ređati, nemam ni volje ni vremena.
Lijepo Vas molim, da mi javite, da li ste se mogli poslužiti ovim nabacajem, kao i mojom slikom. Interesuje me jako: mi Rusi smo po prirodi svojoj ljubopitljivi!
Stežem vam ruku
M. Arcybašev.
- ↑ Ova kratka autobiografija, koju je pisac napisao umoljen od uglednog njemačkog kritičara André Villard-a, izašla je u drugom izdanju Arcibaševljevih novela "Revolutionsgeschichten".