GOVOR TRETI
Šatori.
Abram, Sara, koja iz šatora začula je naredbe Abramove, i izlazi na vrata.
ABRAM:
Nu pođi ti Sara, ter dones' maher moj;
tuj visi odzgara o sosi4 o štropnoj.
Sara donosi maher, Abram ga ogleda i slijedi:
Što ovo bit more? odkle li je kupjen, 55
do sada nije gore prije bio istupjen;
ne valja jedan kus, ištećen jur je vas.
Dodaj to, Sare, brus, neka ga jedan čas
daj malo nabričim, da se njim kadgodi
u vrijeme podičim, kad mi se prigodi. 60
SARA iz šatora:
Vajmeh si menije, što ću ja za Boga!
nigdjer ga brižna nije, kud ću sad neboga?
ABRAM:
Vaj, ko ga zavrže? viđ sjemo i tamo,
nađi ga najbrže i dones' ovamo;
jučer je tuj ostao u košu nad vrati; 65
tko ga je zavrgao? oh, da mu Bog plati.
SARA donosi brus:
Vas sam stan obašla, tako me Bog shrani!
jedva ga sam našla pod strjehom na plani.
ABRAM oštreći obreza se:
Vazmite oštrilo, osprem'te ga tamo,
a nađ'te ognjilo i dajte ga ovamo. 70
SARA stavi se u sumnju:
Kudje sad misliš poć? kudjer se odpravljaš?
vidiš li mrklu noć? komu dom ostavljaš?
Nije prije niko god od našijeh nikada
putovô priko noć prije dzore do sada.
Er nije ni časno, negli je s prikora 75
po noći poć kasno iz muškoga dvora.
To li te stiskuje ki razlog i sili
da se prije putuje neg svane dan bili,
molim te, učini, kako ti ja pravim6,
do dzore počini, čim brašno7 pripravim; 80
a pak se odijeli, ter s božjom ljubavi,
kom dzora zabijeli, na tvoj se put spravi.
ABRAM:
Molim te za ljubav, sedlo mi daj, Sara,
i uzmi i oglav, da sedlam tovara;
sam ga ću sedlati, a vi svi zajedno 85
počnite spravljati primotu naredno,
brašance najliše, što u putu trebuje,
da ništor ne lipše, dočim se putuje.
Ti Sare gospoje, molim te Boga rad,
podobno ako je, sliši me malo sad. 90
Ne mari, er je noć, bit nam će u družbi
višnji Bog na pomoć, komu smo na službi;
i ako je poć kasno, sja mjesec kako dan,
nebo je sve jasno, a put je kako dlan;
i od nas je svaki vješ, ali dan ali noć, 95
na konju ali pješ, tim putom vazda proć;
i put je ravan vas, zajti se ne more,
od glave što bi vlas, do samo kraj gore;
naćemo još družbe, gdje putem prohodi;
tim sumnje i tužbe sasma se slobodi. 100
Er da bi ti znala, na što grem ja sada,
sasma bi ostala vesela i rada.
Velmi se lje bolju, zašto me ne spravljaš
neg me tač priz volju putovat ustavljaš.
Nu te sad molim ja, ničijem se ne brini, 105
svu sumnju vrzi tja, ter gojno počini,
i vladaj dvor i dom, kako znaš, naredno,
sjutra ću bit s tobom prije podne zajedno.
SARA:
Učini to za me, rec' pravo za milos,
koja te, Abrame, primaga usilos 110
s tolikom naglosti putovat po mraku,
a od dzore svjetlosti neć' čekat ni zdraku?
Taj mi tvoj čini put, da vajmeh takmeno
propada stril priljut me8 srce kameno.
Misleći u sebi sad ne umijem što ću reć, 115
gdi nije moć pri tebi toliku milos steć,
da mi bit ne more, da mi se smiluješ,
da čekaš do dzore, da s dnevi putuješ.
Kad bih ja mogla steć pri tebi tolik dar,
pravo bih mogla reć: stekla sam slavnu stvar, 120
Prošen'je a moje, što Sara tva prosi,
od preše tej tvoje sve vihar raznosi;
taj tvoja odprava nebogoj ter meni
velik trud zadava i nemir pakljeni.
Abrame dragi moj, tim stani vrh sebe, 125
kako ja i dom tvoj ostaje bez tebe.
Gdi je kletva i vjera? i razlog gdi je pravi
i prva namjera od vjerne ljubavi?
Od moje mladosti s tobom sam zajedno
do stare starosti živjela pravedno, 130
nijesam se štedjela vrh svega vrh toga
dušu dat iz tijela za tebe dragoga;
i u svem si ti meni na volju pogodio,
jak otac ljuveni odkle me s' posvojio.
A milos, ku t' prosim, što mi sad zabrani 135
za ljubav, ku t' nosim, Abrame srčani?
ter molbu sad moju po ništo neć' čuti
ni odluku tu tvoju na milos prignuti;
a sad me ne čuješ, družicu nebogu,
neg s mrakom putuješ protiva razlogu. 140
ABRAM:
Vazda sam poslušan višnjemu bio Bogu,
i što mu sam dužan, poreć se ne mogu;
i u vrijeme u svako nijesam se uzmaknuo
vratit mu tutako što sam se držan čuo.
Sad ne smijem čekati danice ni dzore, 145
ni mraka gledati ni straha od gore.
Tijem sada putuju i poć se ne kratim,
što mu se kriv čuju, da mu toj povratim;
ter hrlim i prešim, Sare ma družice,
da s grla odriješim zavjetne uzice, 150
da miran u goju život moj provodim,
dušicu kad moju od duga slobodim.
A Izak putuje sa mnome jednaga,
da vidi i čuje, družice pridraga,
skrušeno gdje toli s goruštom ljubavi 155
višnji se Bog moli i hvali i slavi.
Čujući svaki duh ter se će snebiti
videći za posluh što će se zgoditi
noćaska prije dzore u slavnoj dubravi
na vrhu od gore, gdje mi se Bog javi. 160
Zato te ja molju, počni nas odpravljat,
nemoj me priz volju uzdržat ni ustavljat.
Božja je volja toj i božje odluke,
komu se život moj pridava u ruke.
SARA:
Pokli je toj takoj, da s mrakom sad prešiš, 165
zavjetni uzao tvoj da s grla odriješiš,
digni ga i odriješi, a za me nebogu
dušicu ne griješi, u svem bud' prav Bogu;
ter putuj, ter hodi, kud godi misliš poć,
da te Bog provodi i da ti dobru noć. 170
A ja ću neboga u trudu ostati
i u ruke od Boga moj život pridati,
neka me on vlada, stvoritelj izbrani,
i sada i vazda oda zla sahrani.
Ti ć' noćas putovat, a u svem je poznati 175
da ću ja tugovat i sjetno ostati;
prije zvijezde danice ti ć' Boga moliti,
a ja ću sve lice suzami politi;
na gori visokoj ti ć' Boga proslavit,
a trudan život moj s tijelom ćeš rastavit. 180
Zač10 mi srce dava da neće dobro bit,
ter me trud skončava, ki me će oznobit.
Još te ću moliti, vazmi dva junaka11,
a nemoj voditi sobome Izaka;
neka je kod mene moj sinak ljuveni, 185
er srce me čezne, kad ga nî pri meni;
kada ga ne vidim kod mene za mao čas,
sva venem i blidim i stinem kako mraz.
Er bo je to meni djetečce pridrago
razgovor ljuveni i moje sve blago; 190
toj je me uzglavje, toj su sve radosti,
vesel'je i zdravl'je mojojzi starosti;
to je naša, kako znaš, od oči zenica
i podpor i štap naš i ruka desnica;
to ti je naša čas, koja će po svijeti 195
vjekušti slavan glas leteći pronijeti;
naša je to kruna i vjenčac gizdavi,
vrijednosti sve puna i božje ljubavi;
naša je to dika i krasno gizdan'je,
kraljevska šibika, plemensko ufan'je; 200
i s voljom od Boga ima steć tolik dar,
od plemena svoga stanovit da je stabar;
ter će bit porod svoj, govoru ja tebi,
kakono zvijezda broj, koje su na nebi.
Sad se š njim odpravljaš po tamnoj mrklosti, 205
ter me tač ostavljaš s velikom žalosti;
je li pravo toj, da me tač ostavljaš,
pri roka život moj da s tijelom rastavljaš?
A neka Bog sudi, ki hoće vajmeh tač
da život moj trudi slijedeći grozni plač. 210
ABRAM:
Sare, ma družice, gdi se tač skončavaš,
velje mi tužice s bolesti zadavaš.
Nemoj se kobiti, ni na zlo poricat,
ni sebe znobiti, ni u srce me ticat;
naredba od Boga tjera me i prati, 215
od puta ovoga da ne imam ostati,
nit mislim ustupit, od glave što bi vlas,
da bih znô izgubit životom narok vas.
Bog, ki je stvorio nebesa i saj svijet,
što je sa mnom govorio, brani mi druzim rijet. 220
Zač svoje božanstvo što misli stvoriti,
toj skrovno otajstvo ne da mi odkriti;
ter kom bi ti proglasio prije roka ovu stvar,
sud bi me porazio višnjega Boga zgar,
anđel bi obratio svrh glave moje mač, 225
ter bi me rastavio na pola svega tač.
Tijem sumnje ostavi, nemoj me vrijediti,
negli me svijem spravi božji put slijediti,
gdi samo mislim doć, da u tojzi dubravi
ova se sveta noć blaženstvom proslavi. 230
A s božjom milosti rano će svijet znati,
kojom će svjetlosti ova noć prosjati.
A ovi dar od Boga, pravo ti mogu rijet,
da je sazdan prije toga negli je stvoren svijet.
Tijem, Sare gospoje, molim te za milos, 235
na molbe tej tvoje ne čini usilos;
er za božje djelo, na kô sam spravan poć,
moj život i tijelo ne marim tako oć14.
SARA:
Trudno je i mučno proždrijeti stvar taku,
nije dijete naučno putovat po mraku; 240
tijem je trijeba pit tu gorku zdravicu,
ka me će oznobit nebogu staricu.
Tijem trpjet ne mogu, što ga neć' ostavit
mogući sve Bogu bez njega opravit.
Ne zna li vajmeh svak, Abrame dragi moj, 245
za djecu da nije mrak razmi dan i pokoj?
A on je naplašit i tanke naravi:
može ga pristrašit jedan lis na travi:
sjen malu kad vidi, po mraku najliše,
povene i blidi i od straha uzdiše, 250
također trepti vas moj sinak ljuveni
i ostine kako mraz i mosur ledeni;
ter me boli duša, ter velmi tugujem,
gdje kako grmuša strepti prid kragujem.
Nu u ovu nevolju pokli me neć' čuti, 255
vodi ga na volju, i š njim se uputi;
čuvaj ga i bljudi, molim te sa svu moć,
ne daj mu nikudi od tebe dalek poć,
da mi se ne stravi, da se ne pripade,
u pustoj dubravi ako mi gdje zajde. 260
Srce mi lje dava, da neće dobro bit,
ter me trud skončava i čemer jadovit.
ABRAM:
Nemoj se kobiti, Sare, živ' ti glava!
gdje može zlo biti, gdje sam Bog zadava?
Gdi je vjera i duša, gdje li je strašni sud? 265
tko Boga ne sluša, znaš, ki ga čeka trud.
Vijem, tva nî zloba, što te sad poriče,
neg sama hudoba tanće te i tiče,
da z Bogom omrazi i mene i tebe;
zato se opazi, stojeći vrh sebe. 270
Ne dajmo uzroka rad božje ljubavi,
da nas smrt prigorka životom rastavi.
Ne znaš li ti sama, o gospoje Sara,
kako Bog Adama i Evu pokara,
po himbi od žene kad Adam prosuzi, 275
s jabuke zelene kom voća okusi?
i potom zgriješiše po voću varani,
oba dva ter biše iz raja prognani,
ter tako ubozi i trudni ostaše,
i goli i bosi sve zledi poznaše; 280
i za taj neposluh osto je napokon
živući svaki duh od smrti pod zakon,
ter čovjek kada mre, s tilom duh razdruži,
a duša tamo gre, gdje kako zasluži;
i ko se sad rađa, rađa se pun zloba, 285
i pokoja strađa po sve dni15 do groba.
Promisli malo toj, ter ti će svijes tvoja
zadat mir i pokoj, da živeš u goju.
A što se sad spravljam, prije dzore ter hodim
i tebe ostavljam i sinka povodim, 290
ne gleda' ti toga, er se ću dijeliti,
zapovijed od Boga trebuje slijediti.
SARA:
Razlog me tvoj veže i prava istina,
a k sebi poteže prijazan od sina;
i od toga razloga tko bi se poreko, 295
i vjere i Boga taj bi se odreko;
i temu razlogu tko bi se protivio,
pravo ti rijet mogu, sasma bi mamjen bio.
Nu narav što dava, Abrame dragi moj,
muka je krvava oprijet se sili toj; 300
lje čovjek razložan, ki želi s Bogom bit,
ne da se podložan naravi pridobit.
Tim pravo rijet mogu, da nijesam ja rada
ni tebi ni Bogu sagriješit nikada;
i prije bih voljela da me smrt porazi, 305
ner taka u djela z Bogom bit u omrazi.
A toj zna Bog pravi, ki u višnjih pribiva,
ki svojom ljubavi pravednih dariva.
Nu ako se što bolim, ćuteći nepokoj,
željno te ja molim, zazrijet mi ti nemoj. 310
Ti si moj gospodar od Boga dan meni,
a ja sam tvoja stvar i zavez ljuveni;
ja ti sam na posluh, kako Bog znat more,
u tijelu momu duh dokle živ kopore.
Nu ako što ludo rih16, budući bolesna, 315
nije zloba ni moj grih, neg slabos telesna,
koja me primaga, da noćas ne hodiš,
Izaka pridraga da sobom ne vodiš.
Nu odkle sad hodiš, da tamo vrh gore
Bogu se pokloniš noćaska prije dzore, 320
ne boj se ti za me, odkle si ti spravan
čekati, Abrame, danicu ni bijel dan,
namiri srce tve i dušu slobodi,
sad će bit spravno sve, ter, kako znaš, hodi.
Nu ako t' je smjet rijeti, ova će meni noć 325
prije činit umrijeti, neg budeš tamo doć;
tej tvoje odluke sad me će priklati,
ter ću moj u ruke duh Bogu pridati.
Nu odkli ta silos zavjetna od gore
na ljubav i milos svrnut se ne more, 330
ti se sad uputi, a Bog zna na nebi,
što srce me17 ćuti i trpi u sebi.
Budi ti na volju, kako hoć', stvar svaka,
željno te lje molju, čuvaj mi Izaka.
Dobra vas čes prati s anđelom u družbi, 335
lje ću ja ostati svijem stanom u tužbi,
i znaće sva sela po šastvu18 sad tvomu
koliko ću dresela ostati na domu,
i trudom i tužbom, Abrame dragi moj,
dokli se svom družbom povratiš na stan tvoj. 340
ABRAM:
Pomuči nebore, nije li ti dano znat
da ništa nije gore neg mnogo riječi dat?
ne znaš li što veli razumni muški sud,
tko mnogo dedeli, da je lud i prilud?
Tim Sare gospoje, čin' da me ne uzdrže 345
besjede tej tvoje, spravi nas najbrže.
Sad vrijeme utiče i hrlo bježi tja,
a rok se primiče, uvjetan što sam ja
živomu dat Bogu skrušeno vrh gore
najbrže što mogu noćaska prije dzore. 350
Sve misli nezgodne tijem metni na stranu,
sjutra smo prije podne svi opet na stanu.
SARA:
Pokoli toj sili odoljet nije moć,
Bog da vas pomili i da vam dobru noć.
Plat' Bogu sve19 duge, Abrame, na rok svoj, 355
a jade ni tuge ne gledaj ni trud moj.
Sad dokli na svijeti ja živem neboga,
spravna sam podnijeti sve trude za Boga.
Sudac je on pravi, da pravo govorim,
s kolikom ljubavi služim ga i dvorim.360
