Pjesni pokorne kralja Davida/Pjesan sedma

Pjesni pokorne kralja Davida
Писац: Иван Гундулић
Pjesan sedma

"Domine exaudi orationem meam". Psal. 141.

    Ah, usliši, Gospodine,
mu molitvu zgar s nebesi,
ki grešniku rekao jesi
podat život, da ne izgine.
    Čuj skrušene molbe moje
u obećanja tvoga istini,
u milosnoj veličini
uslišaj me pravde tvoje!
    Prem na sudu nemoj stati
s tvojom slugom u sej vrime,
jer pred svijetlijem licem tvime
živ duh neće se opravdati.
    Neprijatelj zašto hudi
progonil je dušu moju,
i na zemlji kroz vlas svoju
snizio život moj odsvudi.
    Postavi me u tamnosti,
kako mrtvih još odvika,
jaoh, i duh moj s grijeha prika
nad mnom ciča u žalosti.
    Život boles zlu oćuti,
duša smrtne nepokoje:
a sve tužno srce moje
u meni se smete i smuti.
    Spomenuh se starih dana,
stah razmišljat sva tvâ dila,
tvojijeh ruka tvorstva mila
razbirajuć sa svih strana.
    Prostrijeh ruke moje k tebi,
ah, mâ duša s prijeke zgode
pred tobom je kao bez vode
suha zemlja, Bože od nebi!
    Hrlo usliši me boleće
ove iz srca glase istine,
usliši me, Gospodine,
jaoh, skonča se duh moj veće.
    Ah, lice mi tvoje sveto
i tvu svjetlos ne odvrati,
da ne budem slikovati
tim, ki u blatu shode kleto.
    Čin', da milos tvu veliku
čuti budem, kada pravi
(s novim zrakom) dan se objavi,
zašto u tebe ufah viku.
    Ukaži mi koji sada
put u hodu slidit mogu;
zašto k tebi momu Bogu
dušu uzdigoh, ti ju vlada'.
    Od mojijeh sasma vrlih
nepri'atelja, Bože, otmi me;
Gospodine, di 'e tve ime,
utočište me zagrlih.
    Nauči me, kao tvoriti
vazda budem tvoju volju:
pravedno je, da ovo molju,
jer si ti Bog moj na sviti.
    Duh će uvesti dobri veće
mene u pravu zemlju opeta,
cjeć imena tvoga sveta
tvâ me pravda oživjeće.
    Iz nevolje na veselje
izvadićeš dušu moju
i kroz milos slavnu tvoju
rasut sve me nepri'atelje.
    Pače svijeh, jad i tuga
od kijeh duši môj se stvara,
pogubićeš višnji, zgara;
zašto ja sam tvoja sluga.
    Slava Ocu, Sinu dika,
čâs svetomu Duhu budi,
kô je odprije bilo svudi,
sad i vazda i u vik vika!