Vijem bože, da zna svak i svak je stanovit,
da je velmi rok kratak i konac vrjemenit;
i vrime s nebesi u vike i sada
našijemi telesi kraljuje i vlada,
i vrime brže jes, ner vihar i vila,
i kolo od nebes, ner ptica i strila;
ter nebo od zgara, s vrjemenom gdje hrli,
i hini i vara naš narav umrli.
A tužni vaj človjek ne scijeni za ništa,
koli je kratak vijek od svojijeh godišta.
Kud vrime prihodi, još ne vijem kako slijep,
kud li ga zavodi u mao čas i u mao hip;
i čijem ga još plaća i čijem ga nadijeli,
i kud ga obraća, kad ga smrt rascvili.
Nu vrijeme što priješi i hrli leteći,
nitkor ga ne griješi, krivi sud čineći;
zač vrijeme nije uzrok ni svoja grjehota,
ako je kratak rok našega života.
Krade se dan po dan, a vrijeme nas hini,
a človjek nije spoznan ter himbu ne scijeni,
što vrijeme nas vara himbeno i dvoji,
ter mlada i stara u jedan broj broji.
Zašto je naredno, da vrijeme s nebesi
krade nas bezredno i sobom zanosi;
i višnji hoće bog, svakoja ki vlada,
da vrijeme na jedan stog sve smeće i sklada.
Steže nas noć i dan, i opet se vraćamo
okli smo prišli van, kada se rađamo.
I želi svak zaman dug život od svijeta,
zašto je čas jedan koliko sto ljeta!
Jaoh a mi stojimo kako sve u bludu,
ter ljeta brojimo i dnevi za ludu!
A što je pobrajat vrjemena noć i dan,
pokli je prišlo spat pod zemljom vječni san?
Aj bože, je li toj slijepački razlog vaš
vrjemenu stavit broj, ko hitro vara vas?
I što prije stupamo granici mi hrlo,
to veće ufamo u vrijeme umrlo!
A tko tuj prihodi, gdi je stavljen marginj taj,
opeta ne ishodi životom na svijet saj;
ar tamo ostavi dušicu napokon,
zač ga smrt postavi vrjemenu pod zakon.
Človječe a za toj čin' česte spomene,
da je kratak život tvoj, kako cvijet ki vene;
a ti tuj ne imaš vlas, da budeš poznati
ki te će smrtni čas u zemlju poslati;
zašto se smrt vlada himbeno kradući,
ter nas svijeh podkrada, u zemlju kladući.
Človjek je lje slavan bez konca po vijek vas,
ki je vazda pripravan, čekati smrtni čas.