Tužiti tko neće i ćutit velik vaj,
nemoj se odveće naslanjat na svijet saj;
razuman zač svaki istino toj kaže,
da je štapak nejaki u svijetu, ki laže.
Protivnom naravi tijem človjek da more,
da u jedno sastavi od svijeta sve gore,
ter hoće naslonit bez sumnje život svoj,
vijem da nije stanovit prijat mir ni pokoj.
Tijem se svak ukine, ko se na nj podpire,
i u njem nije istine, ufan'ja ni vjere;
zač se sve krmiža i s božjom odlukom
nami se svijet miješa, jak gnjilom jabukom.
Bogate i uboge, do cara do kralja,
sve pleše pod noge i u klupko sce valja;
vazima i dava, vazima i njeguje,
i u kratko sva slava njegova minuje.
Svijet nami privraća napokon na službu,
svu rados obraća u žalos i tužbu;
i u vrijeme u svako, i u jutro i u večer,
sve medno i slatko stvara nam u čemer,
svu rados u mao čas ter od nas rastavi,
najmanši kako vlas da otrgne na glavi,
ali cvijet travice, ki zorom procafti
ter lijepos na nice k večeru obrati;
do sunca zapada koji cvijet gizdavi
goj i se i vlada cafteći naravi,
prije sunce ner zajde ter lijepos prikrati,
ter svene i spade i u prah se obrati.
Svu rados tijem vidim, koju svijet sazdava,
jak maglu ali dim kad vjetar skončava.
Tuga je još veća u svijet se ufati,
zač što nam obeća, neće nam toj dati.
Hitro nas još vodi po cvijetju razliku,
po kom nas izvodi u tužbu razliku;
a k višnjoj polači tko hoće pak priti,
po trnu i drači trjebi je iziti.
Pokoli svijet laže i hini i vori,
ufan'je što naše služi ga i dvori?
Još da nam daruje sve blago na svijeti,
što nam toj trjebuje, pokli je umrijeti?
Što želi na svijeti živ človjek, moj bože,
što mrtav ponijeti u zemlju ne može?
Dim blago svjetovno, gdi misal svu stavi,
koje se jadovno napokon probavi!
