O višnji moj bože, pogledaj na me zgar,
ako se steć može milosti tvoje dar;
daj kripos, daj mi vlas, da s tvojom ljubavi
moj jezik i moj glas ovuj noć proslavi.
Zašto se priklada, da ovaj noć blažena
i sada i vazda od svijeh je slavljena.
Nu blijedim i venu, čijem prije duh spravim,
da ovuj noć blaženu dostojno proslavim,
najliše u pjesni, o višnji moj bože,
s najvećom ljuvezni koja se rijet može.
Tijem kako glavnu stvar željno te ja molju,
početak daj dobar a svrhu još bolju,
neka se može reć, kako se i pravi,
da grješnik mogoh steć dar tvoje ljubavi.
Tijem oče blaženi, učini usilos,
grešniku da meni dopustiš tuj milos,
da s puta ne šenu, ni javi ni speći,
ovuj noć blaženu u pjesan slaveći,
kako je podobno, kako se pristoji,
da je tebi ugodno i slavnoj gospoji.
Zatoj me namiri ter sred srca moga
iskricu upiri od duha svetoga,
da tebi samomu nad vas stvor ostali
na daru ovomu moj život zahvali,
kad milos tuj stečem i darov tolik tvoj,
pojući da rečem: nebeski oče moj,
ovo j' noć blažena, s kojom se prigodi,
djevica i žena da sinka porodi;
ter s veljom krijeposti sinuše po svijeti
tolike svjetlosti, ke nije moć izrijeti.
Višnjega oca vlas er nebo ognjeno
otvori vrhu nas u brijeme blaženo,
ter novom svjetlosti sunčani istočaj
u tamnoj mrklosti obasja vas svijet saj;
ter toli slavan plod svijetu se objavi,
ki svoj puk i narod sužanstva izbavi,
po njemu da se tač stara zled prikrati,
i Adamov trud i plač u rados obrati.
A u limbu ki stahu, u mrkloj tamnosti,
ovuj noć čekahu s velikom radosti,
pravedne dušice ter u tmi gdje stahu,
od čiste djevice poroda čekahu;
er im se svaka noć činjaše sto ljeta,
čijem bude prije doć spasen'je od svijeta,
da pakal poplijeni i đavla da oznobi,
neka puk nevjerni ne tone u zlobi.
U limbu ter takoj gdje vrijeme trajahu,
tihi mir i pokoj i svjetlos čekahu
strpjenom krijeposti, kad svoj trud prikrate,
u rajske svjetlosti neka se povrate.
Nu slavni moj bože, je li gdje živa stvar,
procijenit da može toliko slavan dar,
s nebescijeh visina gdje tvoja milos taj
jedinoga sina posla nam na svijet saj!
Ter sinak tvoj pridrag svijetu se objavi,
nejaki, go i nag, u jasleh na travi.
Tvoj sinak ter takoj odjeven u puti
najprvi nepokoj od zime oćuti,
ter trudan procvijeli i od velje tužice
svoj obraz pribijeli opraše suzice;
er trude viđaše, koje će na svijeti
za grijehe za naše od židov podnijeti.
I ozebal gdi bješe, zamjerna bješe stvar,
gdje nad njim dahtješe sam volak i tovar;
ter gdi ga viđahu ozebla grozeći,
nad njime dihahu stoplit ga hoteći;
i njim se bojahu s velikom ljubavi,
očito er znahu, mesija da je pravi.
Živina ter takoj pozna, svijet [t]ko stvori,
a narod i puk svoj progna ga i umori.
A od truda predaše zemlja lijes i kami,
gdi naga viđaše Jesusa na slami,
gdje zebe i stine kako prut trepteći,
među dvije živine pokoja želeći;
a polaču slavnu sin božji ne imaše,
ner pojatu slamnu, dobitak gdi staše.
Nu što ti mišljaše, o kruno svijeh gospoj,
gdi ozebal pihaše jedini sinak tvoj?
I gdi tač pihaše tvoj sinak toli mio,
a zibku ne imaše, gdi bi se pritoplio?
Ni od perja ložnicu, da kako kralj pravi
blaženu glavicu na meko postavi!
A pismo govori, da svuda kud hodi
zvijeren'je po gori, svudi stan nahodi;
napokon i ptice letušte imaju
gnijezda i ložnice, gdje život svoj traju!
K tomuj se život moj misleći snebiva,
gdje otajno djelo toj u sebi priživa,
što toli za rana tvoj sinak u puti,
o dijevo izbrana, tolik trud oćuti?
Bivši kralj i česar i slavan vojvoda
i vječni gospodar oda svijeh naroda,
a sada da takoj, po tom se porodi,
toliki nepokoj i trude provodi,
gdje tuđer u tijeli, po tom se objavi,
grozeći procvijeli u jasleh u travi,
u jasleh ter takoj truđahan pihaše
djetece nejako a jedva sisaše;
o dijevo, ter takoj ležeći na slami
anđelski obraz svoj opra se suzami,
jak da je grešnik taj ki tuđer u tijeli,
kom pride na svijet saj, dahteći procvijeli.
O čista djevice, o kruno svijeh žena,
o anđelska kraljice na vijeke blažena:
mnim, da bi mogla rijet, da oca od svoga
poslan bi na saj svijet iz krama rajskoga,
moj sinak da bude s boljezni na svijeti
sve muke i trude za narod podnijeti,
sve trude i muke neka tač iskusi
rad gorke jabuke, s koje svijet prosuzi.
Ter su svi narodi po tmasti hodili,
dočim se porodi sin božji u tili,
i svijet se napuni razlike žalosti,
a smrt se okruni s velikom jakosti,
ter kosom, ku nosi, trudan svit rvući,
sebe žnje i kosi svaki stvor živući.
Potrebno ter bješe ponovit zakone,
svijet koji tonješe, da veće ne tone;
tijem milos, pravda i goj zagrli ugođaj,
Jesusa ter takoj poslaše na svijet saj,
da svoja prijeka smrt s tolikom blagosti
posil'je bude strt pakljenoj jakosti,
toli poražene da duše ne tonu,
ner da su spasene po novom zakonu,
kad sinak Davidov sam se da na svijeti
u rukah od Židov za narod umrijeti,
neka svi narodi, najliše krstjane,
po krvi i vodi spasu se i shrane.
A meni majci tač gorčije od jada
srdačce bridak mač i dušu propada,
gdje trudim misleći, kolik će nepokoj
na križu viseći podnijeti sinak moj;
ter se duh moj muti i srce me plače,
smišljaje priljuti vijenačac od drače,
ki mu će svu glavu okolo svijeh strana
učinit krvavu do samijeh moždana;
a noge i ruke k drijevu će pribiti,
svršeno sve muke da bude primiti;
ter će tač na volju dragu krv proliti,
usilos đavolju kojom će slomiti.
A kamo radosti, koje se čujahu,
gdje rajskom sladosti anđeli pojahu;
pjesancu pojahu gdje svijetli u zraci
kako plam gorahu nad svijemi oblaci.
Pojahu anđeli u toli meden glas,
da se svijet veseli i nebo svrhu nas;
i tuj se ču[d]jaše svaki stvor živući,
gdje takoj čujaše anđele pojući:
hvala se i slava, o bože, sva tebi
na zemlji sazdava i u višnjijeh na nebi;
a život pokojni da u miru provode,
ljudi dobrovoljni po zemlji ki hode.
Tuj pjesan čujahu, kad se raj otvori,
pastiri ki stahu pri stadu u gori;
i gdi taj vidjahu čudesa i slave,
u bijeg se spravljahu, a stada da ostave,
misleći za svu moć, jak da su sebe van,
što je ova svitlja noć ner zora i bil dan?
I odkli je bog stvoril človjeka i svijet saj,
nije se prije otvoril ovako višnji raj
s tolikom svjetlosti, što nitkor na svijeti
bez božje milosti ne može izrijeti!
K čemu se priklada, što li ovoj bit more,
gdje kako plam sada svijetle se sve gore?
A ovce i koze, goveda i krave
gojno se ponose i mirno borave,
ter tiho planduju, slišaje vrhu nas
anđeli gdje poju u toli meden glas;
a od pasa stražnika pri stadu gdje bdimo
zlamen'ja velika očito vidimo,
gdje neće da laju nakazni videći,
ner ovuj noć traju u bludu ležeći;
ufan'je ner naše ter nadu gubimo,
od pasa bez straže pri stadu gdje bdimo,
a ovakaj nakazan ni od satir ni od vila
ni javi ni u san nije se prije vidila.
U bijeg se tijem spravmo, er ovoj nije mani,
a stado ostavmo, neka ga bog shrani.
U sumnji i strahu nu takoj stojeći
ni sami ne znahu, kamo će uteći,
za toli divnu stvar i čudno toj djelo,
što se prije nikadar ne bješe vidjelo.
Ter se tač čuđaše svaki stvor živući,
gdje svjetlos taj sjaše kako plam gorući;
najveće treptjehu videći čudo toj
pastiri, ki bjehu u gori zelenoj;
erbo taj čudesa strah bješe vidjeti,
što se zgar s nebesa prikaza po svijeti.
Nu se anđel objavi ter tiho za dosti
pastire pozdravi s velikom blagosti:
pastiri, mir s vami od božje ljubavi,
kako je meu nami u rajskoj državi!
Što ste se pripali ter ste tač misleći
sebe van ostali, novu stvar videći?
A ja sam poslan zgar, pastiri ljuveni,
da vam se slavan dar objavi po meni.
Ohajte strah sada i stada parjajte,
put Betlema grada ter se svi odpravte.
Ja vam ću bit straža, ja vas ću provodit,
i stada sva vaša od zvijeri slobodit;
ter nađte otroka u jasleh vrh sijena,
pravoga proroka i božjega sina,
povojem gdi je povit, a od zgara nad nami
kraljuje vas saj svijet i nebo zvijezdami.
Tuj je majka š njim svoja, Marija djevica,
od svijeta gospoja i anđelska kraljica;
volak i tovarac još mu je na službi,
i Josef sam starac pri njem je u družbi.
I kad ga vidite, strašit se nemojte,
ner zemlji padite ter mu se poklonte;
pribitak er je taj, višnjega oca sin,
zgar poslan na svijet saj s nebesa iz visin,
uzmnožit i slavni, ter blažen otrok taj
podrži na dlani nebesa i svijet saj.
Pastirom rekši toj, jakino živi plam,
k visini nebeskoj zamče se u svoj kram.
Pastiri na taj glas parjavši sva stada
pojdoše u taj čas put Betlema grada.
Nu kom se dvigoše dubravom hodeći,
iz glasa klikoše danicu moleći:
o zvijezdo danice, o istočna svjetlosti,
pastirska stražice, jutrnja lijeposti,
podrani prije zore, ter svijetla danice
od polja i od gore probudi sve ptice,
o zvijezdo pridraga, neka se sve sprave,
da s nami jednaga ovuj noć proslave;
vahtari najliše kad puste rajski glas,
da gora uzdiše gdje se taj čuje slas.
A zvijeri razlike po gustoj dubravi
od slasti tolike vesel'je zatravi,
ter kako manene po grmu biješnjahu,
pjesance medene gdje gorom slišahu,
pastiri gdje tako u dipli zvonjahu,
ljuveno i slatko ter pjesni pojahu,
da jel'je i borje samo se snebiva;
gora i zagorje gdje pjesan odpijeva;
pastiri gdje slave ovuj noć blaženu,
proz guste dubrave hodeći k Betlemu.
Još veća bješe slas, ner je sat medeni,
pastirski čuti glas po gori zeleni,
k Betlemu gdje tako veseli hođahu,
stvoren'je ter svako pojući moljahu,
svu silu i snagu svaki stvor da spravi,
ovuj noć priblagu da š njimi proslavi;
neka se raduje živući svaki stvor,
spasen'je kad čuje da je s neba prišlo zgor;
neka se raduju rasputja i puti,
kad slavu začuju koja se sad ćuti.
Veseli i zdravi ter takoj dojdoše,
gdi s božjom ljubavi pojatu najdoše,
i u jasleh na slami gdje leži otrok taj,
ki nebo zvijezdami stvoril je i svit saj;
i pri njem gdje staše gospoja svijeh gospoj
ter prsmi dojaše blaženi porod svoj;
zašto je prilično i toj se pristoji,
da mlijeko djevično taj rajski plod doji.
I očima sve tako pastijeri vidješe,
po riječi anđelskoj rečeno što bješe:
A blažene one oči,
ke vidješe i poznaše
novo sunce od istoči,
u Betlemu koje sjaše.
I blažen bi bil od boga,
tko bi mogal dar prijati,
u Betlemu sunca toga
s pastiri se nagledati.
Gdje po tom mladjenca Jesusa najdoše,
tutako na nica po zemlji padoše;
i kad mu pridaše svoj poklon priprosti,
blagoslov prijaše od svoje milosti.
A toli slavan dar procijenit ne more
živuća nijedna stvar, u čem duh kopore:
gdi pastiri raj dobiše,
kad se toli poniženi
prid Jesusom pokloniše,
da su š njime uzvišeni.
A blažen je sluga pravi,
tko u srcu i u duši
gospodina svoga slavi
i takoj mu vjerno služi.
A družba ta sveta, vidivši tu slavu,
vrati se opeta u svoju dubravu;
ter tamo kraj gore veseli dojdoše,
gdje stada i obore u goju najdoše.
Nu tko je stekal moć, da pravo procijeni
kako se ovaj noć u svjetlos promijeni?
A svjetlos tolika nije se prije nikada
vidjela od vijeka u noći do sada,
i odkli je svijet stvoren, nije prije nitkore
vidil raj otvoren i nebeske dvore,
ni anđelske čuo pjesni, gdi u rajskoj državi
tolikom ljuvezni višnji se bog slavi.
Nu bi svak mogal rijet: stvoritelj to je htil,
ki je nebo i saj svit po riječi satvoril,
u ovuj istu noć ki bješe odlučen
na zemlju s neba doć u tijelu obučen;
u brijeme sadanje i u ovu istu noć
riječ božja na manje da ne bi mogla doć.
Ezaija najliše što u libru u svomu
svjedoči i piše po duhu svetomu:
dijeva će začeti, a slavan svoj porod
zvat će se prisveti spasitelj od narod.
Ter se taj riječ zgodi od duha svetoga,
da dijeva porodi človjeka i boga;
ter nečisti dusi, ki su svijet rvali,
nijemi su i glusi i slijepi ostali
u ovuj istu noć, koja bi sazdana,
da je đavlja vlas i moć pod zemlju prognana;
rukotvorni bozi ter po tleh padahu,
narodi nebozi kojijem se klanjahu. -
K tomuj se još niko zlamen'je objavi,
čudno i veliko, protiva naravi,
svjetlušta na nebi gdje zvijezda isteče,
po božjoj naredbi u istoku daleče.
Taj zvijezda svjetlušta i čudna taj zraka
s neba se zgar spušta do samijeh oblaka.
I takoj gdje sjaše hodeći nad oblak,
većma se svijetljaše, nego li sunčan zrak;
taj svjetlos od zrake ter gdje se viđaše,
tri kralje arabske za sobom vođaše,
toliko uzmnožan da najdu porod taj,
komu je podložan s nebesi vas svijet saj,
bogate poklone noseći i dare,
da mu se poklone i da ga nadare.
A mira i tamjan i arabsko zlato:
toj bješe dar slavan, blago obilato.
Od zvijezde po tragu nu k mjestu dojdoše,
gdje majku pridragu Mariju najdoše,
i otroka vidješe povojem povita,
stvoritelj ki bješe od nebes i svijeta.
A čista djevica, gdje, u klijeti sjeđaše,
Jesusa mladjenca na kriocu držaše;
a slavnu djevicu obujmi stid i sram,
ter joj se na licu prikaza rumen plam,
u zlatu gdje sjahu kraljevi s krunami
ter joj se klanjahu sa svijemi slugami,
a nigdar prije toga ne bješe taj djela
od postanka svoga ni u sanak vidjela;
er bješe obikla u domu gdje staše
život od ponikla, s kijem dijevstvo gojaše;
i o sebi gdje staše s goruštom ljubavi,
u željah željaše da joj bog objavi,
koja će dijeva bit, koja će slavnoga
Jesusa porodit mesiju pravoga.
Nu kako sebe van kraljevi tuj stahu,
gdje toli ubog stan i pripros viđahu,
u kom se gojaše blaženi otrok taj,
koga se bojaše i pakal i svijet saj.
A Betlem gradac mao, ki bješe ponižen,
blažen je sad ostao i velmi uzvišen.
Nu kralji svom družbom Jesusa poznaše,
priklonstvom i službom ter mu se pridaše;
pridaše i svoj dar, plemenit i gizdav,
kako sve dragu stvar da primi za ljubav;
i krune dvignuše ter svi gologlavi
k zemlji se prignuše s goruštom ljubavi.
Ter gdje tač klecahu, toliko priprosti,
blagoslov čekahu od svoje milosti.
Nu im Jesus dopusti, gdi prid njim klečahu,
blagoslov vjekušti koji steć željahu;
ter togaj blaženstva kad čisti svi biše,
u istočna kraljevstva opet se vratiše;
veseli i zdravi ter putem hođahu
i s veljom ljubavi Jesusa slavljahu,
er bjehu stekli dar, koji se na svijeti
ne može nikadar jezikom izrijeti,
odavna prije toga er bjehu željeli
mesiju pravoga da vide u tijeli,
koga je rodila nebeska kraljica
i mlijekom dojila pričista djevica,
ter svoja moć i vlas kraljuje nebesa,
također i svijet vas i naša telesa;
ter mu se klanjaju anđeli blaženi
i prid njim predaju svi dusi pakljeni,
i trepte kako prut toli poraženo,
er im je trudno čut toj ime blaženo;
najliše kad čuju da krstjane pravi
toj ime mjentuju kojim se svit slavi.
Nu anđel prisveti kraljevom objavi,
da Irud prokleti svu pomnju postavi,
kako bi himbeno kraljeve privaril
i dijete blaženo životom rastavil.
Nu po tom odkriše tuj himbu priljutu,
opet se vratiše po drugomu putu,
ter puni blaženstva Jesusa slavljahu
i u svoja kraljevstva zdravo se vraćahu,
i svaki na svoj stan vrati se k radosti,
a Irud žalostan najde se za dosti.
Nu tko bi pripisal od kralja Iruda
zlosrdje, zlu misal i djela prihuda,
za ispunit zlu volju gdje posla junake
da svudje pokolju mladjence nejake,
zlohitro misleći da Jesus prisveti
neće moć uteći taj poraz prokleti;
nego li kad svoj mač u rasap obrati,
Jesusa da će tač u mnoštvu zaklati.
Lje kralju Irudu, odlučio što bješe,
sve misli za ludu maglom se stvoriše;
er nebog ne znaše skrovito otajstvo,
u kom se tajaše istino božanstvo,
ter đavlju ne može ustegnut oholas,
koja ga primože da slijedi taj poraz,
Jesusa ter htješe životom razdvojit,
kraljevstvo er mniješe da mu će posvojit.
A otac ki stvori nebesa i svijet saj,
ne da mu da umori prije roka porod taj,
da pismo ne lipše od starijeh proroka,
jamačno što piše od togaj otroka.
Nu Irud ne skrati zlosrdje ni gniv svoj,
ter čini poklati mladjenac tolik broj,
ter se glas čujaše svudi po sve strane,
gdje Rahel plakaše sinove zaklane,
skladaje grozni plač, što se Irud razgnijeva,
po zemlji da se tač prava krv prolijeva.
Svak sada čini sud, rad božje ljuvezni
kolik taj bješe trud i gorke boljezni,
pri prseh od majke gdje mači koljahu
mladjence nejake, ki grijeha ne znahu!
A ne vijem tko je taj pod nebom na svijeti,
toliko plačan vaj da može izrijeti,
tolik trud gdi staše, da puca živ kami, i
gdje se krv miješaše na pola suzami!
A toj su žalosti i gorke boljezni
jadovne za dosti pripijevat u pjesni!
Er tuj zled ne tvori zlosrdom narav i
zvijeren'je u gori u pustoj dubravi,
zač je stvar bezredna, razlogu protiva,
da se krv pravedna po zemlji prolijeva;
djetinska najliše ter gdi je prolita,
pred bogom uzdiše i osvetu pita.
Lje kad krv proliše, za vječnu spomenu
vijenačce dobiše ki nigdar ne venu,
ter s vijenci na glavi tamo se raduju,
u nebeskoj slavi gdje truda ne čuju,
s Jesusom gdje takoj zajedno se sastaše,
rad koga život svoj u krvi opraše,
da taj trud krvavi aliti smrt prika
Jesusa proslavi po vas vijek do vijeka.
I toj se prigodi, da Jesusa slavnoga
svi od svijeta narodi poznaju za boga,
da je bog i človik i mesija pravi
koji će po vas vik kraljevat u slavi;
napokon ki će doć u strašnoj svjetlosti,
da ukaže vlas i moć od svoje krijeposti,
da toli naredno i prave i krive
prosudi pravedno i mrtve i žive;
ter tako bog isti do'ti će prislavan,
da plamom očisti od zloba svijet taman.
Tijem vjerni krstjane, molim vas za svu moć,
svudi po sve strane slavite ovuj noć,
srcem ju slavite svak čas bez pristanka,
i jezikom hvalite do smrtnoga danka;
er se š njom objavi plod vjere krstjanske,
ki u rasap postavi sve boge poganske.
Svaki grad i selo, izvodeći tance,
slavi ju veselo pojući pjesance,
neka je vesela, er s božjom milosti
saj svijet je izvela iz tmaste mrklosti.
Lugovi, dubrave, kladenci i rijeke
dajte joj sve slave i hvale velike;
er s božjom ljubavi tuj svjetlos pokaza
ter se svijet izbavi vječnoga poraza.
Planine i gore, prodol'ja i polja,
i slano sve more i otoci do školja,
sve ribe plovuće u moru i u vodi,
i svako živuće što plježe i hodi,
s goruštom ljubavi veselo za dosti
ovuj noć proslavi s velikom radosti;
erbo ju duh boži po svojoj milosti
takmeno umnoži vjekuštom svjetlosti,
neka se svak takoj ovuj noć veseli,
tko želi da duh svoj u višnjijeh naseli.
Sva od ptica razlikos letušte naravi
za ljubav i milos ovuj noć proslavi,
vahtari najliše da po svem zagorju
rajski glas biljiše po jel'ju i borju,
po glasu od ptica neka zna vas narod,
er nam je djevica rodila blažen plod;
ter po tom sinuše nebeske svjetlosti,
u rasap grinuše pakljene krijeposti,
er Jesus priblažen po tom se porodi,
svoj narod poražen sužanstva slobodi;
zač po tleh potlači sve boge i obali,
što bjehu kovači rukami kovali,
ter đavlje krijeposti u raspu ostaše
prid novom svjetlosti, u ovuj noć ka sjaše.
Slavi ju proljetje u polju i u gori,
razliko kad cvijetje zelenca otvori,
u zoru najliše gdje u ravnoj livadi
rajski cvijet miriše da se duh nasladi;
zašto se priklada i razlog je pravi,
da i ravna livada ovuj noć proslavi,
i da cvijet na travi i listak zeleni
od dijeve proslavi pribitak blaženi;
er se je cvijetak taj u ovuj noć objavil,
koji je vas svijet saj mirisom rasladil,
s tolikom sladosti cafteći, da takoj
sve od svijeta žalosti obrati u pokoj.
Tijem ovuj svetu noć od časa do časa
svak slavi za svu moć s vapajem iz glasa,
da višnji dvor čuje s kolikom ljubavi
ovaj se noć čtuje i hvali i slavi.
Jeseni i ljeta, i vi se spravite,
do konca od svijeta da ovuj noć slavite;
zima, led, snijeg i mraz, daž, rosa i slana,
ovuj noć po vijek vas slavite svijeh dana.
Slavte ju topline i sunčani zraci,
slavte ju magline i sinji oblaci.
Slavte ju gromovi i mun'je svjetlušte,
dajte joj trijeskovi sve hvale vjekušte.
Slavi ju po vijek vas zemlja lijes i kami
i nebo vrhu nas sa svijemi zvijezdami.
Na zemlji svaki stvor hvali ju i slavi
i u višnjijeh rajski dvor s goruštom ljubavi;
er toli slavan plod dijeva nam porodi,
da svoj puk i narod od raspa slobodi,
ter svoje milosti ni ljubav ne skrati,
da tmaste mrklosti u svjetlos obrati.
Toj ti je svjetlušta blažena noć ovaj,
s kom zraka vjekušta obasja vas svijet saj;
er dijeva porodi človjeka i boga,
da narod izvodi iz mraka tmastoga;
i sin je Davidov i carom svijem je car,
i od narod i od židov vjekušti gospodar;
i čisti jaganjac i vazda po vijek vas
posrjednik i parac od oca ter do nas,
svet, prisvet i blažen, gdje u rajskoj državi
po vas vijek i amen višnji ga dvor slavi.
Djevična mladosti, i vi se spravite,
da s veljom radosti ovuj noć slavite,
zašto se priklada, da s veljom ljubavi
ovaj se noć sada po divstvu proslavi:
i dijevu združite ter vazda do groba
vjerno ju služite kako se podoba,
neka vas pomaga u trudu i tužbi
djevica pridraga, kojoj ste na službi,
neka vas obrani od svake žalosti
i u dijevstvu sahrani pri svojoj blagosti.
Tijem djevu počtujte s najvećom radosti
a Jesusu darujte cvijet vaše mladosti,
neka vas on takoj blaženstvom daruje
u slavi nebeskoj, gdje s ocem kraljuje.
Mladjence još molju s velikom ljubavi,
da spletu u polju vijenačac gizdavi,
od poljske ljubice s bosilkom najliše,
i od drobne ružice, ka rajski miriše,
da Jesusu mladjencu kako stvar najdražu
tuj lijepos u vijencu i u jasleh ukažu,
neka se zabavi u jasleh ležeći,
tač venčac gizdavi na glavi noseći.
A pak se svi spravte ter s veljom ljuvezni
Jesusa proslavte pojući u pjesni,
neka se za svu moć i po vas proslavi
bog, ki se u ovuj noć u tijelu objavi,
tere nam noć ovaj, ka se tač proglasi,
otvori višnji raj, a pakal porazi;
pričista djevica ter što nam poradi,
od vječnijeh tamnica krstjanstvo slobodi;
i u tmasti taman svijet gdje bješe oblak skril,
sada se može rijet, da se je izvedril
po novoj svitlosti, u ovuj noć ka sjaše
ter stare mrklosti pod zemlju gonjaše,
da svjetlji dan svane po božjoj milosti,
ner su sve sunčane s vedrinom svjetlosti.
A otajstva ostala, koja se zgodiše,
ne može svijes mala da perom pripiše;
također ni jezik najhrl'ji na svijeti
ne može po vas vijek do konca izrijeti
od otajstva toga pričudna taj djela,
ka uvijek prije toga nijesu se vidjela,
er se taj dubina iznorit ne more,
jak morska pučina najdublje gdi je more;
ter slađe što poju, da ovuj noć proslavim,
to dalje svijes moju sebe van odpravim,
kako sve tko je pjan ter ne zna kad godi,
što je noć, što li dan, ni puta kud hodi.
Nu pravo mogu rijet, da svijetla noć ovaj
obasja vas saj svijet i otvori višnji raj;
otvori višnji raj, otvoren da takoj
minuti trud i vaj, obrati u pokoj;
i odkri nam pravi put plod, ki se porodi,
u Abramov blažen skut po kom se prihodi.
A tko se useli u taj kril priblažen,
vazda se veseli po vas vijek i amen,
medene sladosti er tamo priživa
u vječnoj svjetlosti, gdje sam bog pribiva.
Čestit se tijem čuje među stvor ostali,
skrušeno tko čtuje ovuj noć i hvali.
Nu odkli je toj takoj, ako se rijet more,
stvor' bože jezik moj slavicom od gore,
neka se ne ustavi pojući za svu moć,
da hvali i slavi blaženu ovuj noć,
od časa do časa sveđer bez pristanka,
s vapajem iz glasa bez pokojna sanka.
Er kad bih stekal toj od tvoje ljubavi,
rekal bih, duh će moj počinut u slavi.
Izdvorih što sam htio u željah želeći,
ar se sam nasitio ovuj noć slaveći,
a ovi listak moj pridavam i pjesni
kraljici nebeskoj s velikom ljuvezni,
neka zna gospoja, s kolikom ljubavi
vaj slaba svijes moja ovuj noć proslavi,
s kojom se podoba, s kojom se prigodi,
da svoja utroba Jesusa porodi,
mesiju slavnoga, stvoritelj koji jes
od ploda svakoga, od zemlje i od nebes.
Ki ovaj pročtite, željno vas molim svijeh,
za boga prostite, ako što ludo rijeh;
i perce pripravte, ter što sam pripisal,
vi bolje ispravte, u čem sam polipsal;
vrh svega vrh toga za moju dušicu,
molite svi boga i slavnu djevicu,
da duh moj sahrane u svomu kraljevstvu,
meu duše izbrane u rajskom blaženstvu.
