Putniče, ki gredeš u slavi ljuveni,
molju te, da pozreš ovi grob kameni,
i pak mu učin' čas poklonom svis tvoja,
zač njegov vječni glas svaku čas dostoja;
spjevalac er Džore ovdi sad leži, znaj,
ki pjesni sve tvore dobil je vječni raj,
gdi u pjesni prave, kojih zrak svud siva,
sve hvale i slave višnjega pripiva.
Kad huda zla kripos od smrti na nj dođe,
od pisma sva lipos pod zemlju š njim pođe;
spjevalac nijedan vik ne ima na sviti
slađi njega jezik za pjesni činiti,
nališe ljuvene, u kih kti skazati
sve stvari skrovene, ke trijeba jes znati.
Nitko već sada ni, umjetno da piše,
na naše ove dni, na koje sve lipše.
Sad vile gizdave spjevalac ne imaju,
da lijepe njih slave u pjesneh spjevaju.
Putniče, pođi tja ter slidi taj tvoj put,
što želje, sve ti ja podobno činih čut,
gdi bivši ovi dan njegovo čul ime
velmi si, znaj, držan očima tvojime.
