MARU CIPOLIĆU (1614)
K tebi, kom' um i svis višnji da, plemiću,
odpravljam ovi lis, svijetli Cipoliću,
neka te s jednu stran vazme smijeh s radosti,
a s dragu bol'jezan s kom godi žalosti.
Znam, da me ć' požaliti, men' ćeš dio veći 5
segaj zla odvalit, tebi se tužeći.
Tim smijehu mjesto daj, a moje tuge rad
za mal čas pogledaj na smiješan ovi sklad.
Dočim bjeh na svit zdrav, svak ti me ljubjaše,
dobra čes ne pristav sa mnome svud stase; 10
razlicijeh priatelja, kud god se obraćah,
na izbor imah ja, veselo s kojim stah;
pri kojih svaku stvar, što bi ma požuda,
i na čas i na har imah vik bez truda.
Ako me upita: držiš tijeh u scijeni? 15
da živem sto lita, rob sam njih kupljeni.
Nu čim mnom obvlada boljezan, kom se trem,
sva mi taj nazad a prijazan osta prem.
Ne bi već ljubavi, pogibe sa svime,
svak me zaboravi, satrse me ime. 20
Gora lis promijeni, odkli sam bolestan,
i opet se zeleni, i voće dava nam;
i mjesec devet krat za zemlju htje se skrit',
odkoli meni znat' bi mnoga zla na svit.
Poznah sve prijazni, znah, što su rodjaci, 25
vjerovat' nije sni, neg' što imaš u šaci.
Govorim istinu, bog se mnom sam brine,
da svijetu ne minu, da mi stan ne izgine,
i drazih priatelj šes, koji se ne krate,
dil snage i pjenez da za me potrate: 30
prvo su prisvijetla gospoda od grada,
kih, bože, čuvaj zla, a u dobru vik vlada',
da bitje njih cvjeta veselo u slavi
s gospodom od svijeta u slatkoj ljubavi,
i da njih države, slobode i mira 35
slovi glas svud slave, kud sunce dopira
a drugo, moj mili, jes Tifić, ki svu moć
i trudi i sili, da mi se da pomoć.
Da ga bog ubrani od svake protive,
i dugo pohrani da na svijet požive, 40
i svoje sve trude, ke slidi i tira,
veselo da bude uživat' sred mira.
Treće je za time Sladojević Rade,
koji me sej vrime ne ostavi nikade,
nu za me pomari prijatelj taj srčan, 45
ter s brašnom s dinari pohodi vik moj stan.
Da mu se nigda bog ne dijeli iz kuće,
vrh stoga dao mu stog, vrh tisuć tisuće.
Četvrto jes Držić, primili moj rodjak,
učini taj plemić za mene, što bi jak. 50
Dao mu bog za platu stignut' sve požude,
da srebra na zlatu promijenit' sva bude;
svijetla mu trpeza, kući mu rasla čas,
čuj, bože, s nebesa molitve moje glas.
Peto je Andrija Bičić, kum dragi moj, 55
ki meni suncem sja u tmasti u svakoj,
koji mi poradi, i koji način da,
da mi vinogradi ne pođu nazada.
Njiva mu rodila, vinograd i odar,
sva dobra s njim bila i svaki božji dar. 60
Šesto je pošteni Valović mili moj,
srčan ki bi meni potrebi u svakoj.
Dao mu bog na sviti u vijeke da slove,
da bude ženiti od sinov sinove,
njegove da kuće nigda trag ne izgine. 65
Molitve me vruće, bože, čuj s visine.
Cicerović Šimun, ki s dobre sve volje
milosti svake pun bi u me nevolje,
nevolja nikada da njega ne stigne,
sva mu bog dobra da', a svud zlo da ubigne, 70
i da sve izprosi u njega, što žudi,
što za me podnosi, i za me što trudi.
Teziem, ke t' odzgar rih, u miru i u gnjivu,
u tuzi moj živih i tezim još živu.
A ini najveći priatelji u taj čas 75
daše mi svi pleći svrnuvši tja obraz.
Tako se varuje od mene svaki njih,
da mi glas ne čuje, a ne znam, za ki grih;
ali ku sramotu vidješe ikada
u momu životu, koja mnom obvlada, 80
ali t' se dostojat' nije meni njih slike
gledat' ni blizu stat', cijeć krvi velike.
Nu veće ja sumnjim, lakomos prokleta
da pamet od svud njim obtjece i sreta;
i da ih strah i sram uči stat' vrh sebe, 85
da' im što ne pitam za moje potrebe.
Ubožtvo nemilo, svak li te zlo gleda,
kroz tvoje ter dilo od draga drag preda.
Jaoh! biću što momu čes ne da dil blaga,
ter bi bil' svakomu prijazan ma draga, 90
kako bi i moj stan slovio u hvali,
meni bi još tamjan mirisat' davali!
Nu er mi je vedah plaš, ki mi osta od djeda,
privraćen veće dvaš, krpljen zad i sprieda,
ter kroz tijeh kad minu, svaki stav uzpregne, 95
da im gdi haljinu ma vedaš ne tegne.
Al' nu da množ blaga od starih vremena
kamenja draga ja gdi snim skrovena
aliti stup zlatni, pričudni oni stvor,
što sgradi u sve dni Nabukodonosor; 100
ah, da me sreća ta podigne do zvizda,
vrh kola čestita da mi to blago da,
da čohu pod zlatak od svile podstavim
vunovu plaštu pak, ter da se poslavim,
da tako iznenad jedan dan po sreći 105
ja dođem u ovi grad šetnjom se baneći,
da stanem spovijedat' trag moga plemena,
tko 'e bio Stanko Bat u ona vremena,
tko li bi Ogojá Doprćnić pričestit
od roda taj dvoja izidoh ja na svit: 110
al' bi još momu ocu, ki vrijedan bi u puku,
naš'о u Komocu rod i krv veliku:
kad bi me poznali, videć mi odijeće,
svi bi me izkali, da im sam drug veće.
Koju bi meni čas i scjenu tad dali 115
i Krile i Matas i mnozi ostali?
Ja scijenim, da svi ti mene bi u srijedu
stavljali šetati, zoreć mu besjedu,
i balot pes punu dajuć mi svaki u dar
u svetom Antunu, da i nisam ja vratar. 120
Ne bih li mog'o kad, tuj vjerno dvoreći,
veliki gestalad još izit' po sreći?
Kada bih u tomu gospostvu sidio,
ubogu svakomu dav'o bih dobar dio,
a navlaš poštenu, kada ku zled pati, 125
i pomoć i cijenu činio bih imati.
Nu pokli sreću tu, ku želih nać' u san,
u srebru i zlatu ufat' mi jes zaman,
odlučih na sviti u naprijed nać' meni
za žeđu upiti ki god sud kameni, 130
i nosit' odjeće, ke mi su i stari,
držeć se me sreće, kom me bog nadari,
zovući, s nebesi da na svijet doleti
božica Nemesi, jeda me osveti.
A neka ti vlada, koga čes uzdiže, 135
vidio sam njekada mnozih stat' í više,
i hodit' oholo, gledajuć visoko,
pod srećno pak kolo stren pastit' nizoko.
Ako me ć' razumjet', razmisli me muke,
ino ti neću rijet' neg' ti ljubim ruke. 140
I ovi mao dar primićeš pun tuga,
buduć moj gospodar, ja vjeran tvoj sluga.
Na tisuću i šesat vrh deset četiri,
odkli bog sina dat' htje, da svijet samiri,
a svibnja na sedam, kad vjetric tih bludi, 145
potrebna kad je nam sjen, kad se tko utrudi.
Ovo ti Oracio Mažibradić piše,
ki te vik častio, sad bolan uzdiše,
uzrokom er ga ti — — — — — — — —
htje sasma ostaviti — — — — — — — — 150
