Prolog
Priklono molim vas, hotjejte slišati
što vam ću ovi čas ukratko kazati.
Dalecijeh od strana jedna će vil uteć
od mlaca tjerana, ter će pak trudna leć;
tu ju će satiri zvjeren'ja loveći 5
u lugu četiri uhvatit ležeći;
u toj će iziti i mlaci oni tuj,
ter se će izbiti s satirim za vil tuj.
Starac će doć tada, koga bog postavi
da mirno sve[1] vlada u ovoj dubravi; 10
ter će svak svoj razlog prid starcem govorit,
a vila, koju bog slobodnu htje stvorit,
iskat će slobodan provodit život svoj,
er neće ugodan ni jedan biti njoj.
Tu ju će na volju slobodit starac taj. 15
Zatoj vas ja molju, svak mirno poslušaj.
VILA:
dotekši[2] sama govori:
Jaoh meni, je li sad itkore na svijeti,
tko bi moj gorki jad mogao izrijeti?
s koga ću umrijeti, toli mi dodija,
er veće trpjeti ne mogu ovo ja,
gdi za čas pokoja ne more prijati
tužna mlados moja, ni mirno pospati.
Rada t' bih jaoh znati, hoću li do vijeka
ovomu imati kî način od lijeka,
prije neg me smrt prika slobodi ovoga,
kâ vadi čovika iz truda svakoga.
Nu pokli nikoga nije sad u lugu,
neg mene i boga, kî moju zna tugu,
sad mogu najbolje za malo počinut
od ove nevolje, s koje ću poginut;
er veće ovoga ne mogu nemira
podnosit neboga od ovijeh satira,
i jošte od ljudi, kijem nitko ne more
izreći zle ćudi ni djela kâ tvore,
po svak čas od kojijeh svuda bjeh tjerana;
toj mi dâ za moj grijeh pričista Dijana.
Od ove muke već ne mogu stojati,
poći ću tužna leć malahno pospati
u ovoj dubravi, koja je puna sve
kreposti, ljubavi i mira vrhu sve,
u kojoj do sada nije se vidila
najmanja dosada ijednoj od vila;
u ovoj dubravi višnji bog zamirno
slobodu er stavi da žive svak mirno;
ter ću daj odi ja slobodno neboga
moć prijat pokoja od truda od moga.
Odi vila leže pospat, a satiri daleko od nje budući govore, i počina
SATIR I:
Ljubima[3] družino, mni mi se ovi dan
bolje bi u ino da bude potrajan
neg ištom ležeći pod dubjem na travi;
pođimo loveći po ovoj dubravi,
pokli ju bog za nas satvori na svijeti,
u koj nam do danas ne da zla vidjeti
neg svake raskoše, mir, pokoj, radosti;
hvala ti naš bože na ovoj milosti.
Kolici inamo u trudu provode,[4]
a mi još ne znamo najmanje nezgode;
nigda nam zli ljudi ne daše dosade,[5]
mi nigdar zle ćudi ne bismo od svade;
višnji bog jes s nami, koji nas zla brani
i s našijem vilami pokojno još hrani[6].
Tim da se proslavi; a pak se svaki nas
loviti opravi vas dragi dan danas.
SATIR II:
Majde je grijeh jedan, more se toj reći,
izgubit ovi dan u zaman ležeći,
pokli nas bog ove dubrave dobavi,
vrhu sve kâ slove po svijetu u slavi.
Zasve da mala jes, ali je tolika
u njojzi njeka čes i krepos razlika;
višnji bog što godi satvori na svijeti,
odi se nahodi i zimi i ljeti.
Tim da se zaludu ne leži, neg preče
sva da se taj zbudu, koja nam ti reče.[7]
SATIR III:
Dobro ste oba dva toj rekli najbolje;
i ja sam prem sada od iste tej volje;
zašto je grjehota od ove dubrave
u zaman ljepota da stoji i slave.
Jeda bog na saj svijet satvori ki godi
dub, travu ali cvijet, ki nije sad odi?
Od svud nam izviru kladenci od vode;
odi se u miru životi provode.
Tim pokli od boga imamo milosti
od dobra svakoga i u pô zadosti,[8]
nudjer se svaki nas, kako ste rekli vi,
vas dragi dan danas loviti opravi.
SATIR IV:
Ne velim ja drugu neg što ste rekli vi;
tim da se po lugu vas dragi dan lovi.
Ovo je sad hora od košut najveće,
nije lug ni gora, gdi sad lov bit neće;
ovo je prispjelo prislavno proljetje,
rumeno i bijelo kad capti sve cvijetje,
po komu gizdavi tanac vil izvode
u vijencu na glavi pri sjeni kon vode;
more bit kugodi danaske loveći,
da se nam prigodi uhvatit po sreći.
Tim nitkor ne krsmaj, nego se spravimo
najbrže na lov taj da danas lovimo.
SATIR I:
Pokoli ovi dan odlučen na toj bi,
začnimo[9] svi pjesan iz glasa do nebi,
neka se pojeći u taj lov spravljamo,
pak ćemo loveći put luga poć tamo.
Spravljajući se u lov satiri začinaju ovu pjesan:
Nudjer u lov družbo mila
svi se hrlo opravimo,
a u zaman ne želimo,
er nas taj ćud nije bila.
Nudjer u lov...
Jur nam evo prođe zima,
prislavno je sad proljetje,
sada svako polje ima
svud po sebi drobno cvijetje,
tere milos taj vidjet je
ka se zimi nije vidila.
Nudjer u lov...
Odasvuda sad košute
poznajući ovu rados
zatječu nam ravne pute;
bi li dake jedna žalos,
ako bi se naša mlados
ne loveći izgubila?
Nudjer u lov...
I odasvud sad ishode
mlade vile i gizdave,
ter pojući tance vode,
a najliše ove prave
od prislavne sej dubrave,
ka je puna slavnijeh vila.
Nudjer u lov...
More bit se nam prigodi
po našojzi dobroj sreći
da ih ćemo nać gdigodi
tihe tance izvodeći,
ter ih ćemo mi zateći,
da bi koja naša bila.
Nudjer u lov...
Toj nam samo jošte lipše[10]
da tej vile sadružimo;
a što more biti lipše
neg da vjerno njih služimo?
Tim se hrlo opravimo
u lug bratjo put od ždrijela.
Nudjer u lov...
Svršivši pjesan govori
SATIR PRVI:
Svi dobro sad nudjer gledajte od svuda,
jeda će koja zvijer izaći od kuda.
SATIR II:
Ah brate, molju[11] te, stani djer boga dil[12],
nut odi košuta ali je brže[13] vil.
SATIR III:
Nije zvijer, neg vila počiva od truda;
nu družbo sad mila zađ'mo[14] ju od svuda.
Stavši satiri okolo vile, probudi se ter govori
VILA:
Tko ovo sad dođe ter me snom razdvoji?[15]
SATIR IV:
Ne boj se gospođe, sluge smo svi tvoji.
VILA:
Do smrti do moje taj služba bit neće.
Jaoh nuti u koje upadoh nesreće!
SATIR I:
Jedan će tvoj biti; tim sama rec' koga
srdačce ljubi ti.
VILA:
Na vjeru, nikoga.
Mladići koji su iskali vilu ugledavši ih govore:
MLADIĆ I:
Eno što od danas odi smo iskali;
nudjer svak sada nas srčano navali.
Ako ste i u čem junaci braćo bil',
u ruci sad mačem otmimo ovu vil.
MLADIĆ II:
Ono su divjaci satiri od gore,
zamjerni junaci, koliko bit more;
bogme se meni mni, nu ćete viditi,
da ćemo sramotni svi od njih otiti.
MLADIĆ III:
Ako je koga strah, neka se taj skrije;
evo ja sada mrah[16], da mi ih je nać prije;
ako doć tko neće, a ja ću poći sam;
što more bit veće nego živ da nijesam?
MLADIĆ IV:
Majde je sramota i jedan velik grijeh
da ona ljepota ostane u onijeh; 160
sada ću vidjeti tko će moj drug biti;
hod'mo nju oteti a svijeh njih izbiti.
Ugledavši satiri mladiće, govori
SATIR I:
Ah bratjo, nut čuda! vi zla ne vidite,
tko su toj od tuda; svi na nje[17] udrite.
Odi se satiri i mladići udare i bijući se oni izide jedan starac i govori
STARAC:
Koja vas huda čes, koje li nezgode 165
dovela odi jes, gdi guse ne hode?
Što je taj rogobor u ovoj dubravi?
što mnite, u obor da ste tuj došli vi?
Sad muče svak stani, gdi vam se čini toj,
nu muče svak k strani, tuj stati sad nemoj. 170
Odkoli bog ovoj dao nam jes mjesto,
godiš je velik broj, veće neg stokrat sto,
i viku[18] do danas nije se vidjela
taj smeća, kao od vas, ni zla riječ reć smjela;
najmanja dosada nikomur ni sila 175
nije se do sada i u čem vidila.
Za sebe, mogu rit, bog ovu dubravu
na svijetu htje stvorit i dat joj tuj slavu,
da izvan ostalijeh dubrava i luga
velicijeh i malijeh ne pozna vik tuga; 180
neg nam dâ u ovoj dubravi slavni bog
vesel'je, mir, pokoj, pravdu, sud i razlog,
da odi ne čini nitkore dosadu,
odovle jedini ukloni bog svadu;
rajske se mladosti ovdije nahode 185
ke mirno zadosti život svoj provode,
a ne tač kako vi, a ne znam od kude
došadši dubravi, ku višnji bog bljude,
ter odi tej smeće činite i boje;
toga vam bit neće za moći za moje; 190
er mene bog stavi da odi ja vladam
u ovoj dubravi i nemir da ne dam.
SATIR II:
Prem te bog, starče naš, donese od njekud;
kad odi ti vladaš, molim te, primi trud[19]
da čuješ naš razlog pak tezijeh junaka, 195
kako te uči bog, ter učin' sud paka.
MLADIĆ I:
Pokli si, mogu reć, u mjesto od boga,
nećemo mi uteć od suda od tvoga;
zatoj se potrudi, toj ti je boga dil,
tere nam osudi komu će ova vil. 200
VILA:
Višnji bog, kî vlada sva na svijet stvoren'ja,
donije te tuj sada rad moga smiren'ja;
pokli ti višnji bog zamjerno toli da
um, pamet i razlog, nu izviđ ti sada:
da sam ja neboga žalosna i tužna 205
bez moga uzroka ovako njim sužna,
je li toj ugodno višnjemu bogu aj?
reci djer slobodno, nikoga ne gledaj.
STARAC:
Nu rec'te vi prvi kako je stvar bila,
pak ćete reći vi; a pak će rijet vila; 210
kad vas svih razumijem, tada ću sud stvorit
najbolje što umijem; počnite govorit.
SATIR I:
Mi ćemo u malo vas razlog naš reći,
er znamo ostalo da ćeš ti doseći.
Kako znaš, satiri običaj imaju 215
po lugu da zviri i vile hitaju;
danas mi loveći po lugu tuj zvijeri,
nješto nas po sreći na tuj vil namjeri,
gdi sama ležaše pod sjeni na cvijetju,
od družbe od naše svak reče uzet ju; 220
i tu ju uzesmo, kako će reć sama;
nu joj riječ ne smjesmo grubu rijet od srama,
neg kako sve vili sluge se mi dasmo,
kako smo vik bili vilam, ke hitasmo.
U toj ti svi ovi napadi vrhu nas, 225
kakono vukovi na stado, gdi nije pas,
ter udri tko može, toj da nam dadu strah,
noseći tej nože na tezijeh palicah.
Molimo sada vas, osudi, vila taj
komu će bit od nas, neka smo mirni, taj. 230
STARAC mladićem govori:
Što vi sad velite? pravedno je li toj
da vi sad činite u mirnu mjestu boj?
MLADIĆ I:
Majde ne, nikako, ni dao tega bog!
nu ćeš nać inako, kad čuješ naš razlog.
Mi ti smo u ovi još jučer došli lug; 235
tuj ovu gdi lovi zamjeri jedan drug;
dokli on k nam dođe da nam tuj stvar reče,
njekuda taj pođe i veće uteče;
tuj svaki odluči, dokli se životom
na poli razluči, iskat ju; i po tom 240
kad tuj već nikuda ne more bježati,
tada se od truda postavi ležati;
tuj oni slideći ne vilu neg zvijeri,
nješto ih po sreći na ovu namjeri
uzmu t' ju tuj pake kako sve[20] stvar našu; 245
ovoj ti do dlake pravedno sve kažu.[21]
Eto smo sada te za sudca svi htjeli,
čin' da nam vil vrate, ku nam su uzeli.
STARAC:
A sada gospoje potiho reci ti
razloge sve tvoje, nemoj te sram biti. 250
VILA:
Ako me višnji bog slobodnu na svit dâ,
hoće li ki razlog da sam ja njim sada
robinja i sluga? reci mi sudče moj.
Jaoh je li vil druga nesrećna ovakoj?
STARAC:
Ukratko gospoje rekla si dovolje, 255
i scijenim ja tvoje razloge najbolje;
ali bog i narav zamani ne stvori
najmanji jedan mrav, ni travu u gori;
ne bi li dake grijeh u tvomu viđ' sudu
taj ljepos izvan svijeh da stoji zaludu? 260
VILA:
Pokoli nikoga ne imam što želju,
ne mislim neg boga služiti, ja t' velju.
STARAC:
Kako toj može bit, reci mi zaboga,
da ti neć' obljubit od ovih jednoga?
Odi ćeš ti sjesti uza me jedan čas, 265
a tî će izvesti svi tanac tuj prid nas;
ako ti ugodan ki bude od ovijeh,
taj da ti bude dan; tim dobro gleda' svijeh.
A sada vam draga ako je imati,
svi prid njom jednaga počnite igrati. 270
Ovdi se uhvate igrat i satiri i mlaci, pak svršivši tanac, vili govori
STARAC:
Oto si vilo svijeh vidjela najbolje;
oberi, kako t' rijeh, koji ti je od volje;
ištom rec' sada ti: ja hoću onoga.
VILA:
Jesam li rekla ti: na svijetu nikoga?
STARAC
videći gdi vila ište slobodu govori:
Pokli ju višnji bog slobodnu satvori, 275
nije put ni razlog da ona vam dvori,
najliše u ovoj prislavnoj dubravi,
zamjerno bog u koj slobodu postavi;
odi se nije sila nikomu do danas
najmanja zgodila, nego li svaka čâs; 280
odi bog dao jes po svojoj milosti
mir, pokoj, zdravje, čes, vesel'ja, radosti.
Cjeć toga ja sada molim vas, nemojte
činiti tijeh svada, neg mirno svi stojte
i pođ'te loveći, ter ćete more bit 285
nać vilâ po sreći, ke vas će obljubit,
jeda vam svijem bog dâ u ovoj dubravi
živjeti od sada veselo u slavi.
Svrha.
