Ka god zvir, vjeruj, jes pod nebom na sviti
izvan tih, ke sunca ne mogu viditi,
način je općeno svijema vazdje dan,
da trude toliko, koliko vide dan;
nu zvizde kad priđu, sve zađu u gore,
za moći počinut daj mirno do dzore.
A ja, vaj, netom zrak taj svijetli od dzore
počne se kazati s neba zgar vrh gore,
pokoja ne imam, dokli god trpi dan,
pod toli nemilu sreću sam doli dan,
pak kako mrak skrije zrak svijetli na sviti,
nemilo plaču sve želeć dan viditi.
I kada ne bude veće zrak viditi,
da s neba prosvitlja svaku stvar na sviti,
sve moje počnu klet večere i dzore,
dokle god sunce zgar izide vrh gore,
videći ja, u vlas jadovno da sam dan
toj, ka mi vik neće dopustit miran dan.
Pri će se mrkla noć obrnut u bijel dan,
neg li će ijedan mir od nje bit vik mi dan,
i zviri srdite utažit vrh gore,
neg ću imat jednu noć mirnu ja do dzore:
toliko nemilos nje huda na sviti
malo se jur boli moju zled viditi.
Pokli od nje nije mi dan miran dan viditi,
me dzore vik će mrak smrtni imat na sviti.
