Grižula/Treći čin
| ◄ Drugi čin | Četvrti čin ► |
Prvi prizor
уреди
RADE: Voh, Miona, Miona! Bijedan, kako ju izgubih! Mione, da li uteče od mene? Bogme ću maji rijet er bježiš od mene, a dohranio bijeh da ručamo; a ti vjetar što vjetar! Ne bježi, Mione! Bogme u bisacijeh nuta prjesnačić ti nosim! Bogme sad dozvah Pribisavu, a ti ga ne okusi vragut kus. Bijedan, ako i bježi od mene, bež nje ne mogu vragut bokun okusit. Istom ono kad mi reče: "Rade, Radiću!" tako mi srce i strese. Nije je, bijedan, a živo mi u goru udari. Kec ovamo, pusto ostalo!
Drugi prizor
уреди
MIONICA: Ah, ah, brižna Radoja! Za Mionom plaka. Isto mi ga je drago gledat gdje mu se srce trese. Ušnuli mu su prjesnačić, a bogme ga bez mene, Rado, neć' mucnut. Bijedan, prije bi izdahao neg bi bez mene vragutijem se bokunom založio. Da je ovdi koja djevojka, naučila bih je; ma ne bih, ako mi ne bi što dala. Djevojke, gdje ste? Kad ti djetić govori: "Uzmi me!" ti mu reci: "Ne smijem od majke"; a kad ti reče: "A ja te ću isprosit u majke", ti mu reci: "Kad majka reče!" da mu izmamiš i svile i da bez tebe vragut bokun ne ruča. - Bijedna, koja je ovo ružna? Kako da je vila?! Tako ružna ne hodila! Ova je Dragića uzela. Sjetna Miona stala, gdje bi i mene uzela.
Treći prizor
уреди
VILA: Je li gdje koja od mojijeh druga, da joj smijeh spovijem, uistinu smijeh! Pastirić me je jedan snašao: gleda, uzdiše, "Zdrav, brajo" ja mu velim; a on meni govori: "Dragić, vilo, da je tvoj!" A ja mu odgovaram: "Ne budi moj, er ako te ja uzeh, osta uzet". A on meni veli: "Tvoj živ, tvoj mrtav Dragić! I ovo ti na čâs grudica: umijesi prjesnačića. Rekoh mu: "Grudicu primam, ma tebe ne uzeh, da se ne zoveš uzet; bit ti će uzdarov, drugovja me ćeš nać". Ovdi pođoh ja, a on osta ondi. Sada, je li koja nevjesta, da prjesnačić umijesi od ove grudice? Vidim jednu nevjestu onamo. Nevo, ovo ti grudica, umijesi i sjutra ga pokloni tvomu Vlahi, da ruča, i reci mu: "Lovci u lov, junak na boj, a hrabar g djevojci; prjesnačić tebi, Vlahe meni". Za tebe t' mi nije, mila, veće slidit gorske vile. - Ma gdje mi je moj remeta smiješni? Nije t' mi remete rešeta ki plete.
Četvrti prizor
уреди
GRIŽULA:
Rozice, diklice, me svitlo sunačce,
veselo tve lice grabi mi srdačce!
Uzmi ga, tvoje je, uzmi me i svega, da sam tvoj i veće da nisam mrvu moj. Oh, oh, moja ružice, moj džilju rumeni, uljezi, na zelenoj travici da počihneš.
OMAKALA: Sjetan ti ne došao, gdje zoveš ovaku gospođu!
VILA: Remeta, koja je toj djevojka s tobom? To li je što veliš da si vas moj? Pođi, pođi, - ti imaš čigov si.
GRIŽULA: Hajme, vilo! Ti me s' uzela i tvoj sam, tvoj, tvoj, tvoj.
OMAKALA: Nuti, sjetna, čudâ i lažâ što govori, gospo, bijela vilo! A meni je rekao da me će uzet; a nuti sada što govori!
VILA: Djevojko, odkle si ti i tko si ti?
GRIŽULA: Čeljade je, rozice, - dobra je ovako, ne umije ništa, puštenica je, promjenjuje gospođe.
VILA: Hoć' me dobro?
GRIŽULA: Ja li, ja li? Hoću li te dobro? Hoću li te? Ah, jaoh!
VILA: Da, pomuči, neka mi je malo ispitat.
GRIŽULA: Pita' ju, ispita' ju, bud' mudra ti.
VILA: Djevojko, spovjeđ mi odkle si.
OMAKALA: Iz Dubrovnika.
GRIŽULA: Iz Grada je gdjeno su Među crjevjari i Prijeki i Među polače, gdi se djevojkam zapinje.
VILA: Jesi li mi obećao da ćeš za moju ljubav mučat?
GRIŽULA: Za tvoju ljubav da mučim, za tvoju ljubav da umrem!
VILA: Za moju ljubav da nigdje ne progovoriš, dokle t' ja ne rečem.
GRIŽULA: A ja da mučim. Zamuknuh veće, nijem sam, dokle ti hoćeš.
VILA: Ti si iz Dubrovnika?
OMAKALA: E, gospo:
VILA: Što se čini u Dubrovniku?
OMAKALA: Gospo, sram me je i govorit! Gospođe su počele bačkjelom djevojke bit, a gospari hoće da ih djevojke izuvaju; a Među crjevjare su toliko štipance, er sve djevojke na variete otidoše. A i djevojke se ištetiše: ostaviše krasti gospođam hljebe, larad i mavasiju, a staviše se krasti peče od zrcalaca, i crljenoga i bijeloga, i gunje sentat na prove. A gospođe zaboraviše i kuhat i posle kućnje činit; a sto posâl hoće objednom da se čine, i sve im objednom zapovijedaju. Tako zle, gospe, cokule lete kako grad po kućah, a djevojke počeše u pustinju bježat od gospođa.
GRIŽULA: Uh, uh!
VILA: Neću da progovoriš! - Čudâ se naslušah. Nije tjezijeh guba u gori zelenoj. - Moja djevojko, je li što drugo?
OMAKALA: Jes, njeki se crnok ženi; odahnuće godišnice, prave da se će hudoba pokrstit.
VILA: To li oni ki riječmi veze a okom namiguje? I s nami se je u gori zelenoj utjecao; odsela će lakše trčat.
GRIŽULA: Oh, uh!
VILA: Remeta, što bi ktio? Ktio bi nešto rijet?
GRIŽULA: Ah, uh!
VILA: Ja znam što mu se hoće. - Djevojko, pođi onamo u onu livadu i naberi mi ružica i svakoga cvitja, da remeti vijenac učinim.
OMAKALA: Da bude, moja lijepa gospođe! Da bi mi taku gospođu služit, a da veće makar ne okusim ni hljeba u vruću ckvaru udrobljena, ni varenoga vina, čijem se mi graćcke godišnice na despet od lakomijeh gospođa guvernamo.
VILA: Dobrijem se guvernate, zato ste zračne, a gospođe mledne; tot njim, pođi. Lijepa cvijetja naberi.
Peti prizor
уреди
REMETA (progovori):
Vilo dušo, tvoj srčani rob!
Ovo ti me grlo, veži me, diklice,
učini da sam tvoj, mâ bijela ružice;
vodi me svezana, vodi me noć i dan,
mâ zvizdo sunčana, vodi me na tvoj stan!
VILA: Remeta, a bi li došao sa mnom gdje bih te ja povela?
GRIŽULA: Ah, zvijezdo danice!
VILA: Ja imam vele vila družica; od tebe bi se pripale, a ti si zao, rukami igraš. Ako ć' da sa mnom dođeš, ja ti ću ruke svezat, i na grlo ti ću uzu stavit; govoriću da te sam uhitila i da mi si rob.
GRIŽULA:
Na t' ruke, na t' grlo, moj raju, ovo me,
ter brzo i hrlo vodi me domome.
VILA: Vila te svojom uzom veže i uzu ti na grlo stavlja, da si vazda vilinji. Ah, da je jedna duga vrjeća, stavila bih te u nju; tako bih te i činila ponijet u moj dvor: svak bi mnio da su haljine, a ti bi moj sa mnom bio.
GRIŽULA: Ah, vilo, ja tvoj! Da sam tvoj, ovo me, - ovo ti jes vrjećica, ne budi t' truđahno, prostri tvoju meku bijelu ručicu, er ja veće neću da me odvezuješ.
Sužanstvo jur ovoj toli mi jes milo,
er dragi ja pokoj ne želim, mâ vilo.
Oto vrjećica; dohiti ju.
VILA: Ah, dobra je! Vrjeću ti ću na glavu stavit, da te nitko ne pozna, i nemoj govorit.
GRIŽULA: Da zanijemim, da zamuknem; dokle mi ti ne rečeš, da ne progovorim; samo jednu votu da glasac puštam, moja medovinice.
VILA: Puštaj.
GRIŽULA:
Umiru, a poju ne kako kuf pribil,
a to je, er moju ne vidim bijelu vil;
a živem, er sam rob i bit ću, vilo, tvoj,
dokli tamni grob pokrije tijelo ovoj.
VILA: Veće da nijesi progovorio, i hodi tako tiho. Ovdi sjedi i prostri se po tleh; ja te ću činit unijet u dvor kako vrjeću haljina.
GRIŽULA: Oh, ah!
Ovdi vila upade u zamčicu.
VILA: Tužna vila, što ovo bi? Nesrjećna moja mladosti, gdje te huda čes dovede? Upadoh, jaoh, upadoh u hudu mrježu Plakira, našega neprijatelja, neprijatelja smrtnoga! Moj se salac, vajmeh tužna, obrnu u plač; moj mir, jaohi nesrjećna, stvori se u nemir! Tko da me pomože, jaohi meni? Tko da me izme iz nerazmrsite mreže? Vile, drage vile, je li gdi koja? Moje sestrice mile, pomozite! Robinja osta vaša sestra, sužna osta, jaohi meni, hudoga neprijatelja vašega! Remeta, o remeta, remeta, vila te zove!
GRIŽULA: Oh, ah, ah! Čujem glasac, a ne smijem progovorit, dokle k meni ne dođe moje žuđenje.
VILA: Remeta, za moje te gore svezah! Za moje gore rugah se tobom, jaoh! I ti bi mi sada pomoćcu dao; a jaoh, sada koga da zovem?
GRIŽULA: Glasac mi se pričuva, a ne smijem; neću jo' žao učinit.
Šesti prizor
уреди
DRAGIĆ: Dragiću, srjećni blaženi Dragiću, ako vilu nađeš, kako je rekla. Kad joj grudicu poklonih, veselo je primi i reče mi: "Da te nađem u ovoj planini paka". - Bijedan, što je ovo prida mnom? Vrjeća haljina! Otkud su ove haljine u pustoši ovoj? Poću nožićem razaprat, da vidim što je unutra.
GRIŽULA: Oh, ah! Ne tegni, ne prti se u zlo!
Uzma ga uze,
tko ovdi uze;
ne vadi nožić,
zao ti božić!
DRAGIĆ: Bijedan, što je ono? Koji glas ono čujem? Kako da iz vrjeće nješto govori! Da nije ka neman? Bijedan, strah me obide.
VILA: Jaoh, gospođe Dijana, da li ti nije dano sada pomoć dati tvojoj vjernoj službenici? Tvoja čista vila da li osta robinja tvoga neprijatelja? Da li, jaoh, na moj glas sada nije nitko da se ozove? Da li nesrjećna svak ostavlja? Da li ni lipos ni mlados sada, jaoh, meni ne valja?
DRAGIĆ: Tužan, ma koji glas ono onamo čujem? Što li bijedan vidim? Vidim bijelu vilu, i kako da se tuži; i kako da pomoć pita, ovamo pogleduje.
GRIŽULA: Jao što čujem? Zlo, nije dobro, brajo, brajo!
DRAGIĆ: Bijedan Dragiću! Vilu vidim, a glas njeki čujem koji mi od straha čini da mi duša odhodi; a srce mi čezne da k vili pridem, a ne smijem ni znam što ću.
GRIŽULA:
Ne hod' tamo,
uzma te uze!
Ove malo odvež' uze,
brajo.
DRAGIĆ: Bijedan; strah me mori, a srce mi tužnu gori da k vili pridem, a ne smijem tužan. Što ću bijedan? Što vidim?!
Plako vodi vilu.
PLAKO: Bijela vilo, tko lov lovi i ulovi. Ti si naša, ako i nećeš. Tko od Plakira utječe, ali ne može od njegove uze uteć. Svaka oholas snižuje se: hadi k ljuvenomu bogu, - ti si njegova robinja.
VILA: Plako, Plakijer ja svakomu vazda mio; Plakijer je ures od svijeta; Plakir svakomu rados dava, - da li će sada Plakir meni smrt bit? Pusti, me, da od Plakira plakir imam.
PLAKO: Bez Plakira ti ne mož' plakir imat; a hoću da i moj otac Ljubav od ovoga lova plakir ima. I veće ne gubi riječi; i umiljeno hodi, da t' ne slomim oholas.
DRAGIĆ: Bijedan Dragiću! Odvedoše mi vilu; tužan, što ću? Kud ju vodite? Jaohi, tužan, jaoh, ah! Tko? Što je? Ajme, vilo, dušice, ajme, umrijeh, umrijeh! Odvedoše li te? Odvedoše te, - umrijeh!
Sedmi prizor
уреди
VUKOSAVA: Staniša, ovo naše dijete mi ne nahodimo, ni, bijedna, umijem ni znam što ću.
STANIŠA: Vule, s djece t' mi nije sada neg se brižit, neg se tužit! Djeca t' mi sada što luda i preluda; a sve, er bič majčin ne rabi, a ćaće se malo haju. Da je istom dijete zdravo, a za čovječtvo se ne mari; da je dijete sito i odjeveno, a budi oslasto kako mu drago; da mu stari ostave hrane, a budi lud i bez pameti, djevojkom ga svak zatječe. Ludos vlada, moja sestrice, današnji dan, mudros je pogrđena. Djeca udriše, kako konji bez uzde, u polje od svijeh zlijeh djela, a nije tko da ih uzdom od razuma ustegne. A kad iz mlada zalude, u ludosti se i staraju; a gdi nije staraca razumnijeh, teško domu, teško selu, teško gradu! Mudros uzdrži svijet u dobru, a ludos u zlu; ludos rasiplje i rasčinja, mudros umnaža i uzdrži. Ma, bijedan, u pustinji se vika: svak je gluh na dobro, glusijem se pripovijeda; na ludosti svak otvara uši. Ima gdje su zakoni dobri, razumni, gdi je njih bič koji lude frustavaše, koji lude činjaše da nijesu ludi; zaludješe i zakoni naši u nas ludijeh! - Goro pusta, goro i gluha, tebi govorim, tebi se tužim, er ljudi ogluhoše, - ne ima se komu pripovijedat!
VUKOSAVA: Staniša brate, i ja viđu er zaludje svijet: starice se pomamiše mlade se čineći i vjetrom se pasući; mlade se bez srama uzdvigoše po funjestrah u smijesijeh, u jezičenju, u gizdah, u magli i u vjetru, u neslušanju starijeh. Djevojke bez kraliješa, su ušima ovolicijem za čut kugodi ludos a s očima vazda otvorenim za uzrit svudije, gluhe na dobar nauk, pune misli ludijeh; gospođe od kuća bezbrižne, malo umjeteone. A gdje su glave bez razuma, tu čeljad ne more neg luda bit; a gdje nije naredbe, tu je smeća; a gdi se, moj brate, ne moli Bog, tu nije milosti Božije. I hod'mo veće: ovoga djeteta izgubismo mi.
STANIŠA: Što je ovdi ova vrjeća, Vukosava bijedna? Što će ovoj bit?
VUKOSAVA: Daj da vidimo što je unutra. Nu da' nožić, da odperemo.
GRIŽULA: Ah, u mrtve, brajo, ne tiči,
ne vad' noža,
zla ti koža;
pođi, pođi,
već ne dođi!
Oh, oh, oh!
VUKOSAVA: Bijedna, sjetna, tužna!
STANIŠA: Nesrjećan, što ovo bi? Bježi, Vukosava, nemani su!
|
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Марин Држић, умро 1567, пре 457 година.
|