Djevojka je ružu brala po ravnoj livadi,
oblaka je klikovala: "Hod' mi ružu hladi,
da jo' listak od sunačca gorko ne uvene,
da si svijemo dva vjenačca ružice rumene,
jedan tebi, drugi meni gizdavoj djevojci, 5
neka nam je ličcu sjeni do hrabrovih dvorci;
jer ti hrabar čeka mene uz konjica steći,
da mu konjic ne prisvene vodice želeći."
Oblak se je umolio gizdavoj djevojci,
ter je vihra uzmolio neka svije vijenci. 10
Suncu se je ražalilo na sinja oblaka,
ter je vihra uzmolilo: "Tako t' moga zraka,
moreš li mi odoljeti, sinj oblak s livade,
jer ću ružu popaliti, da joj listak spade."
Nu djevojka biješe svila obadva vjenačca, 15
na sramotu toga vihra i gorka sunačca.
Utoj hrabar s konjem dođe po svoju ljubovcu
vele ljubi: "Tuj ti pođe, tuj brati ljubicu?"
Ljubi hrabru odgovori, djevojčica mlada:
"Čemu, hrabro, konja mori? ja bih došla sama. 20
[S] sunačcem sam bojak bila u drobnu ružicu,
i tebi sam vjenčac svila na rusu glavicu."
