PRIKAZANJE TREĆE
HRVOJE sam:
Ah Danice, ne danice,
neg zla zvijezda i neobična,
ne kraljevska djevojčice,
ni kraljevom kćeri slična!
da li svijetla kuća moja 1215
i visoko vedro pleme
ovu od tebe čas dostoja,
da se podaš ti druzijeme?
Mene ostavit pri jednomu,
koga porod potišteni 1220
porodu je sličan momu,
kako suncu noćne sjeni;
malo cijenit i vrć s’ strane
moju vrijednos, moje blago,
i od kreposti inostrane 1225
ime obljubit tašto i nago!
Ja ne umijem razumjeti
ni razabrat tvoga suda,
neg za što si bez pameti
nerazložna žena luda. 1230
Što nije narav učinila,
da se bez vas na sem sviti,
kako prisad dubu iz krila,
čovjek bude poroditi?
Nu nije čudo, u ovoj stvari 1235
da se ukaza zaslijepjena;
ime slično nju privari,
er se i ona zove žena.
Ne budi vam, žene, dika,
ni jedna se od vas ne proslavi, 1240
sto rađate vi čovika,
ki je ures sve naravi;
i bodeća drača plodi
lijepe ruse i gizdave,
a snježani lijer izhodi 1245
od smrdeće rođen trave.
Za drugo vas narav nije,
neg za nemir dala od ljudi,
ko srdite poda zmije
i zvjerenje vrle ćudi; 1250
nerazložne, ne smiljene,
i bez vjere, i bez svjeta,
plahe, ohole, porodjene
za zlo vječno segaj svijeta.
Znaćeš, znaćeš, huda vilo, 1255
koga jesi pogrdila,
koga primaš u tve krilo,
i s kijem si se zaljubila.
Imam svadit toli opako
tebe i tvoga ljubovnika, 1260
da će biti vrijeme u svako
to pripovijes svijeh jezika.
Ja znam što ću, ja znam što sam
u pameti namislio,
počinuo sam, odahnuo sam, 1265
veće sam se osvetio.
A prem evo Matijaša,
koga iskahu me požude;
sad će počet ljubav vaša
sretat svoje smeće i trude. 1270
Hinit mi je šnjime trijebi,
ko je običaj vazda moja,
da se ispuni sve što u sebi
mislim rad njih nepokoja.
