ČINJEN'JE DRUGO
PRIKAZANJE PRVO
DANICA I MATIJAŠ
DANICA:
Odi sam te ja dozvala,
0 žudjeno dobro moje,
a to er sam uzaznala, 885
da me prosi ban Hrvoje,
i ako je milos tvoja
ove čula iste glase,
da ne ćutiš nepokoja,
da ne mučiš, ni smetaš se. 890
Danica sam ona ista,
ka sam vazda tvoja bila;
vjera i ljubav moja čista
ne samo se nije skratila,
neg se svak čas veća čini, 895
i s vremenom jača kaže,
er, životu moj jedini,
nije mi od tebe stvari draže.
MATIJAŠ:
Poznam čistu ljubav tvoju,
0 kraljevska djevojčice, 900
moj jedini drag pokoju,
srca moga česarice,
i pokli mi s tve milosti
toli svijetli zrak istječe,
od mene su sve žalosti 905
i sve smeće na daleče.
Ti si draga ma danica,
ti si moja zvijezda izbrana,
ti si prava provodnica
moga dobra, moga dana. 910
Neka oboli ban Hrvoje
u požudi taštoj hlepi,
kad kraljevske riječi tvoje
vjera uzmnožna mene krijepi.
DANICA:
Kako tvoja biti ne ću, 915
ko ti vjeru mu ne dati,
ako za me stvar najveću,
život isti tvoj ne krati?
Jošte trnem, jošte spomena
mlađahnu me smrtno hara, 920
kad s tobome zarobjena
od grabećijeh bjeh Tatara.
Mogaše se ti shraniti
kako ćaćka shrani moga;
nu za mene sloboditi 925
rob gusara bi vrloga.
U komu bih nepokoju
šnjim živjela tužna mlada,
da mi u vrijeme pomoć tvoju,
bog ne uputi, ki sve vlada. 930
Kroz tve znanje i hitrinu
bi čas moja sahranjena,
po boljemu ja načinu
bit ne mogoh slobodjena.
Ko na pamet dođe tebi 935
u onake teške smeće
i onakoj pri potrebi
sa mnom mijenit tve odjeće?
Kako li se ne pripade,
rad onezijeh da će svjeta 940
tebi zadat gorke jade
privarena gusa kleta?
MATIJAŠ:
Bi potrebno rad tve časti
pogrditi sve vrline,
i u pogube smrtne upasti, 945
da ma ljuba ne pogine.
Rijeh, naučen od ljubavi:
volju izgubit glavu moju,
neg da u ruci svoj nepravi
Tatar drži mu gospoju. 950
Nije pravedno, ka dostoji
bit božica od nebesa,
tamni silnik da je osvoji,
da je gospar nje uresa.
Slobodu joj ja dat hoću, 955
a nemila neka gusa
na me izriga svoju zloću,
i učini me u sto kusa.
Za to izvršit, ja načine
ne umjeh bolje izmisliti, 960
nego s tobom me haljine,
moj životu, promijeniti.
DANICA:
Kako lijepo pristojaše
ma odjeća na tve lice,
koli izvrsno ti hinjaše 965
sliku mlade djevojčice!
965
Još ti bješe u ono vrime
od obraza mah daleko;
još uzrastom junačkime
ne bješe me ti priteko. 970
Ko se ja bjeh usudila
muško ruho stavit na se!
nu potreba je taka bila,
da čas moja sačuva se.
U kojom se nađoh smeći, 975
moja dušo draga i mila,
kad se ukazah prioblačeći
sva malo manj tebi naga.
975
Kako straha ne oćutih,
kad se po tvom svjetu i sudu 980
priobučena onda uputih,
da privarim gusu hudu?
MATIJAŠ:
Za isto, izbrana moja diko,
teške onada sred potrebe
srce tvoje bi veliko, 985
dobila si sama sebe;
nu gdje se ima sahraniti
čas, i slatka steć sloboda,
svi jes hrabrenu pristrašiti
zla ne može nijedna zgoda. 990
DANICA:
Poznala sam onda od veće
da je smionim sreća blaga,
i da u tuge i u smeće
pravu čelad bog pomaga.
Nu ne samo ne pozna me 995
za Danicu gusar kleti,
neg iz ruke ispušta me,
prem ko bi sud tve pameti.
995
S jedne strane u veselju,
s druge s mukom veomi ljutom 1000
slobodjena k roditelju
najprečijem se vratili putom:
u veselju s moje sreće;
u žestokoj gorkoj muci,
er ti, dobro me najveće, 1005
zlijem gusarom osta u ruci.
Mišljah u dne i u noći
ne imah mira ni pokoja,
s hitre varke ko će proći
šnjih vrlinom mlados tvoja. 1010
Za isto bih dovršila
s prijeke boli danke moje,
da ti, obrano moja mila,
brzo odkupjen k nam ne doje.
Tim pokli se ti za mene 1015
na ovake trude stavi,
ko da mlados ma ne vene
s tve dobrote, s tve ljubavi?
Ah, koji bi razlog bio,
koja pravda, koje osude, 1020
da onu, ku si ti shranio,
sad osvojit drugi bude.
MATIJAŠ:
Bi junačko dugovanje,
da ja branim tvoju diku,
da ne štedim snagu i znanje, 1025
ko te ću otet zlom silniku.
Za to ja ću služit tebe,
dokle uzbudem živ 11a svijeti,
ni mu snagu, ni sam sebe
ne ću za te vik štedjeti. 1030
A što tako u milosti
mene držiš, ma gospoje,
to je djelo tve kriposti
i dobrote rajske tvoje.
DANICA:
I došle si dosta meni 1035
dar ovo ti truda tvoga,
vjereniče moj ljubjeni,
slatka željo srca moga,
tim sam danas namislila
ćaćku momu činit znati, 1040
da tva vrijedna ljubim dila,
da me bude tebi dati;
er će prije Sava rika
na zad svoj tijek obratiti,
neg drugoga vjerenika 1045
razmi tvoja ja ću biti.
Ja sam oni dar najveći,
ki ti on njegda obećo je;
ne može se sad poreći
od kraljevske riječi svoje. 1050
MATIJAŠ:
Ja ne mogu neg hvaliti
tvoje odluke, dušo mila,
bivši želje sve odkriti
dragom ćaćku namislila,
er sto krati prije volju, 1055
smrt nemila da me shara,
neg pristupit miso i volju
ljubjenoga gospodara;
tim te veće držat ne ću,
pođi i izvrši tve odluke, 1060
na te stavljam moju sreću,
spuštavam se tebi u ruke.
DANICA:
Pođi s bogom moj uresu,
ne moj na me ti sumnjiti,
tve me riječi zanijele su, 1065
do brzo ćeš miran biti.
