ČINJEN'JE TREĆE
PRIKAZANJE PRVO
ARMIDA, RINALDO, KARLO, I UBALDO
RINALDO:
Bježimo, družbo ma, bježimo najprije,
s himbenijem vilama dobro nam stat nije. 700
Pospješ'mo se, cijeća boga,
ne mni prije mlados moja
izit zida iz ovoga
u kom stoje zla svakoja,
da desnica ma hrabrena 705
ovijem mačem slavnijem hrlo
vojevodu tvoga ubijena
bude osvetit, slamni Karlo.
ARMIDA:
O ki odnese veći dio
srca moga, ki zatravi, 710
vrati, vrati, što ši odnio,
ustavi se, jaoh, ustavi.
Duh mladosti tužne moje
toli priko i neredno
ne razdjeluj, jaoh, na dvoje, 715
poda objema smrt u jedno.
Napokonje samo odnesi
me besjede, me celove,
na njih tebe pod nebesi
dostojnija druga zove. 720
Vrat' se, vrati, о himbeni
nevjernice; što si u smeći?
Sve zabranit možeš meni,
kad si od mene mogo uteći.
RINALDO:
Žalostan čujem glas; ka će ovo stvar biti? 725
Armida gre put nas, hoće nas sliditi.
KARLO:
Puna plača, puna smeće,
vilenica hitra grede;
o Binaldo, razlog ne će,
da ne čuješ ńe besjede. 730
Ko je od tebe jači i veći
pod nebesim, kad Sirene;
ńih slušajuć i pazeći,
budu od tebe pri dobíjene?
Bez muke, bez truda s ovijem načini 735
od luđskijeh požuda razlog se kral čini.
ARMIDA:
Ah, ne čekaj, mlače oholi,
da ja tebe molim sada
ko drag draga svoga moli;
taki bjesmo, jaoh, nekada. 740
Sad ako su te spomene
srcu tvomu već mrzeće,
ко nepřijaté} sluša mene,
ter se smiluj na me smeće.
Neprijatel veće krati 745
neprijatela svoga prima,
i čuje se posred rati
drag razgovor medu ńima.
Ne utječi moga uzdaha,
nije što pitam mučno vele, 750
mož' mi podat to bez straha,
a omraze držat cijele.
Ako mrziš na me, i koju
rados ćutiš cijeća toga,
ne ću smetat srca tvoga, 755
u to izvrši volu tvoju.
Mrzi, mrzi na ma dila,
i ja na te s moje strane
mrzjeh prijeka i nemila
i na ostale sve krstjane. 760
Poganka se jošter rodih,
i za huđe vaše štete
izmišlivah, iznahodih
mnoga oružja, mnoge osvete.
Tebe ćerah, tebe uhitih, 765
i odvedoh tja daleko
od viteza glasovitih
u ovo mjesto pusto i prijeko.
Još priloži mladom moja
stvar, ku držim da je najveća 770
ma privara, zloba tvoja,
tva sramota, moja smeća:
privarih te prěm himbeno,
i učinih da te stravi
moje srce zamamleno 775
cijeć gorušte tve lubavi.
Hude varke, djela prika!
Svoje časti, djevstva svoga
gospodara i silnika
učinih te, jaoh, dragoga, 780
i novomu lubo vniku
s draži jem srcem na dar da ti
л 1; j_„ i* „x1._ J;l„„
SVC lijJULC SVljCUU UiiŁU.,
ku množ starijeh žele imati.
Ma privara i ovo budi, 785
i stavi se među ine,
kako srce tvoje žudi,
moje varke i krivine.
Odijeli se, ah, odijeli,
neharniČe, kad ti nije 790
ovi običan stan veseli,
ki toliko lubi prije.
Pođi, brodi morske vale,
trudi, vojuj u nemiru,
stiži, stječi bojne hvale, 795
i poharaj moju viru;
ah, ne moju: sad pod nebi
tebe dvorim ja samoga,
samomu sam verna tebi,
hudi bože srca ovoga; 800
samo tužnu mlados moju,
kojom dika tva gospodi,
u gorkomu nepokojů
ne ostav jaj samu ovdi,
Ko neprijatel da daj čini, 805
da stupaje tvoje slijedim,
dvoreć ures tvoj jedini,
s koga venem, sahnem, blijedim.
Hudi gusar i nemili
plijene na zad vijek ne odhodi; 810
dobitnik se slavan dili,
i sve suzne sobom vodi.
Cin'. da s inijem plijenom mene
vojska od krstjan pazi bijednu,
i na slave tve hrabrene 815
još priloži ovu jednu,
da nihovu ti s' općenu
pri vario protivnicu,
mene prstom pogrđenu
sveđ kažući službenicu; 820
službenicu tužnu! Komu
veće pletoh moje prame,
sad mrzeće srcu tvomu,
negda drage tve zamame?
Ko je dostojno jednoj sluzi, 825
ah, ja ću se plésti veće,
i prilične mojoj tuzi
oblačiću na me odjeće.
Verno ću te sveđ služiti
sred bqjnijeh nepokoj a, 830
verno ću te sved dvoriti,
moj pokoju, dušo moja.
Snažna ćutim ja se u sebi
za vladane tve viteško
vodit bojna kona tebi, 835
i dodávat kopie teško.
Ne ću štedjet moje krvi,
uza te ću vazda stati,
za tve obrane moj vrat prvi
udarce će sve primati. 840
Nu bojnika ne će biti
tač tvrđega tvrde stijene,
ki će tebe ktjet raniti,
za ne ranit prvo mene.
Tvoje glave i života 845
protiv sili svij eh bojnika
štit će biti ma ljepota,
kakva godi ńe je dika.
Tužna; jošter segaj dana
ištem, meni da pomože 850
ma ljepota narugana,
ka se umolit, jaoh, ne može !
Ne mo, da ovdi ostavlena
moja mlados tužna plače,
padam ti ovo na kolena, 855
ne ostavi me, dragi brace.
KINALDO :
Mnogu, Armida, muku ćutim
cijeća tebe. Ah, da mogu
glavu slomit želam kitim,
ke te more proć razlogu,
poznala bi sve poraze
i tvu plaho s tebi krivu,
er me ovo nijes' omraze,
na te u prikom ni jesam gnivu.
Ni ću osvete, ni spomene,
da me uvrijedit bi tva žela,
nisi sluga ti, ni mene
drži tvoga neprijatela.
Za isto si sakrivila
ti proć putu od naravi,
kažuć blaga i nemila
sad omraze, sad lubavi;
nu su luđske to krivine,
i krivine to su od svijeta,
u ke upadat tebi čine
rodni zakon, ženstva ljeta.
Moj sakrivih i ja dio,
i ako se sebi žudim
ukazati blag i mio;
ко hoć', tebe da osudim? 880
Sred najdražijeh mojijeh radosti,
i najcasnijeh uspomena,
u veselu, u žalosti.,
ti ćeš moja bit spomena.
Ti spomena ma ćeš prava, 885
ja tvoj bojnik bit svudira,
koliko mi dopuštava
boj istočni, čas, i vira.
Ah, sad ovdi svrhu stavi
na bludnosti naše veće, 890
ah, sad ovdi zaboravi
sve sramote naše i smeće.
Ňih spomena sva kolika
sred pustošnijeh ovijeh strana
u tamnosti do vik vika 895
neka leži ukopana,
sred Evrope, sred Asije,
i trećega svijeta dijela,
da besjede nijedne nije
od ovega moga djela 900
Ah, ne učini rad života
da je prikorom poerńena
tvoja vrijednos, tva ljepota,
i tvojega zrak plemena,
Ustavi se i ostani 905
ovdi za jedno dobrom česti,
ja se dijelim, sa mnom brani
družba moja tebe odvesti.
Ostan' s bogom, ili tiri
drugijem putom tve požude, 910
i skončana, ka te trude,
ko spametna već samiri.
ARMIDA :
Milostiva tebe žena,
nevjernice, ne porodi,
ni si od svijetla ti plemena, 915
ki od vedrijeh bana izhodi;
tebe zače gluho more,
tebe povi stijena tvrda,
i pustošne posred gore
zadoji te plaha srda. 920
Što prikrivam moj gniv veće?
Hudi krvnik pun poraza
jedan bileg ne ukaza
blage svijesti na me smeće.
Je da sliku svu promijeni; 925
je da ku god suzu proli;
je da uzdah podrije ogńeni
na prilute moje boli?
Ah, pameti prem himbene,
ah, silnika prem nepravá: 930
bojnik mi se obećava,
a utječe prijek od mene.
Kako da je pridobio
neprijatela svoga sada,
ne vraća se od zavada, 935
tere prašta grijeh nemio.
Cuj, ко svjete sve ne štedi,
slišaj, slišaj, cijeća boga,
Zenokrata poštenoga,
od lubavi gdi besjedi. 940
О nebesa, о bogovi,
što krvnike sveđ trpite,
a silni] ema pak tresko vi
zgrade i crkve vaše oriteo
Pođ', silnice moj nepravi, 945
odijeli se s tvom nevjerom,
pođi, pođi, s onijem mirom,
koji tužnoj meni ostavi.
Za tobom ćeš mene imati
plahu srdu, strašnu sjenu, 950
ka tvom srcu nesmijenu
živa mira ne će dati.
Kroz otrovne moje zmije,
kroz tjerane moje priko
strašiću te ja toliko, 955
koliko te lubih prije;
i ako hoće udes hudi,
da pribrodiš sine more/
i gdi srce tvoje žudi,
dođeš bojne na tabore:
rańen, krvav, splesan meni
tu ćeš platit sve krivine,
о nemili, о himbeni
zatočniče nad sve ine.
Jošte ne ć' moć uzdahnnti,
što s uzdahom žalosnijeme
ne uzvapiš moje ime;
to se od tebe uzdám čuti!
Ovdi se Armida prinemaga.
RINALDO :
Pade! Ova luta zgoda
uzdisat me gorko sili ^ 970
razlog prosi tužnoj vili
da se ka god pomoć poda.
UBALDO:
Ńeka mala joj je tuga,
ne može joj šteta biti;
nas potreba zove druga, 975
brijeme nam se već dijeliti.
Evo sreće svojom plavi,
ku milostan bog posila,
da iz robstva tebe izbavi,
uljezimo sred ńe krila. 980
