U koj strani od nebesi
iznašla si, o naravi,
dvije zvijezde od ljubavi
moju vilu kijem uresi?
Vidje li se ijedna vila
imat prame tač zlaćene
kako ova ka je mene
svijetlijem pramim zamamila?
Vidje li itko vik ružicu
u kom polju ali u gori
rumenit se tako o dzori,
kô se vidi u nje licu?
Tijem nepravo svak svjedoči
svoje ljepos ke gospoje
ko nije vidio ove moje
lijepe vile svijetle oči.
Ne zna kako ljubav strili,
ne zna kô se željno vene
ko razblude nje ljuvene
nije začuo i smijeh mili.
Tim ko hoće ljubav znati
ke je moći i kreposti,
dođi rajske tej ljeposti
me gospoje razgledati.
U pogledu razvedrenu,
među dzore dvije rumene,
i u smijehu primedenu
drži Rakle sužnjem mene.
Zlatnijem pramom mene sveza,
a bijelijem me rukam stegnu,
od slatkoga tako veza
nikad sužan da ne ubjegnu.
Nu mi robstvo toj omili,
sloboda mi draga nije,
Rakli, lijepoj mojoj vili,
robovati milo mi je.
