Tirena/Tretji at
| ←Drugi at | Tirena Писац: Марин Држић Tretji at |
At četvrti→ |
Prvi prizor
urediMILJENKO (sam)
Je li tko, bože moj, u srcu ikada
ćutio nepokoj ki ćutim ja sada?
Srce mi sve gori u živoj žeravi,
a duša se mori da se tijela izbavi.
Što vidim, sve je jad; što čujem, sve je plač;
jaoh, prješno njeki sad kolje me smrtni mač.
Majka mi nije mila, - djed i stric nemili,
sama lijepa vila na svijetu mi omili!
Sama je ovaj vil ke pogled ljuveni
može ovi grozni cvil utješit u meni;
jedina nje milos može me smiriti,
inako usilos meni je umriti.
Ne razum tadi tvoj ni tvoj svjet srčani,
Radate, nije toj ljuvenoj lik rani.
Koliko mao razlog svi stari imaju,
toj vidi pravi bog, što na vas vikaju.
Vikaju, er mlados mladosti provodi,
sad kad ih zla staros u tamni grob vodi;
kako da nijesu nigda mladi bili
i mlados u bijesu huđe od nas vodili.
Vaj, da li ne vide od pameti očima
er ovi svit ide razlazi svojima?
Djetinstvom dijete toj, a starac starosti
provodi život svoj, a mladac mladosti.
Narav je dala red svemu i dobro bitje:
zimi je dala led, a prolitju cvitje;
dala je mladosti snagu i veselje,
dala je starosti nemoć i dreselje.
Srce oto nam stvori u slatkoj ljubavi,
na lasno da gori i u snu i javi;
a leda od starih napuni tej prsi,
tim veći dio njih na ljubav sad mrzi.
U starih krv umre, s kom umru i volje;
zla staros taj satre snagu i sve bolje;
a sad vri krv u nas i š njom volje izviru,
ljubav nas tim svakčas drži u nemiru;
ljubav nas primaga, ter ka vil gizdava
veće nam je draga nego naša glava. -
Ma što ću sad riti od vile ljuvene
koja se ktje skriti u vode studene?
Mogu li ne ljubit nje lipos od raja,
mogu li i živ bit ikako bez nje ja?
Mogu li ne tužit, gospoje, vas vik moj,
čim budu sadružit anđelski ures tvoj?
Ako bi se i ktilo, nije moć, jaoh, ne da
tva ljubav, mâ vilo, koja me sad vlada.
Nije te, ja vidim, sad ovdi, gospoje;
gdje da te sad slidim, u strane u koje?
Budem te sliditi, u pakao da znam sit,
i za te podniti sve muke i još umrit.
Odhodi MILJENKO, a LJUBMIR izlazi i govori:
Drugi prizor
urediLJUBMIR
Vaj, huda nesrećo, i ti li prispje sad,
od dobar svih smećo, za dat mi gorki jad?
Ne bi li zadosti zla ljubav što mene
napuni žalosti i muke pakljene?
Ali i ti ktje pristat g zlu hudom naravi,
neka ja budem znat kako uza tva davi!
Gorčija s' od jada, smrtno me ucvili,
pokoli, jaoh, sada s drazim me razdili,
Tirenu pokoli s očiju mi odnese,
satira a, toli vrlu zvijer, nanese,
ki moje veselje i moju svu rados
u gorko dreselje obrnu i u žalos. -
Satiru nemili, da s' proklet od višnjih,
gorč'ji te vik cvili srjetali od mojih!
Želje te uvike ljuvene morile,
nezgode sve prike vazda te tirile! -
Gdje te ću sad zvati, mâ draga gospoje,
gdi li te ću iskati, u strane u koje?
Gdje te ću, jaoh, slidit? Er priđe mnim umrit
ner tebe već vidit, ner tebe već pozrit!
Gdi je glas slatki tvoj toli pun milosti,
da tužno srce ovoj slobodi žalosti?
Gdje je obraz veseli, da plačnu mu mlados
i život dreseli obrne u rados?
Morebit u rukah nemilu satiru, -
ah, toga me je strah ah, krostoj umiru!
Morebit oni cvit grdi ki bog zda
da se njim ovi svit i diči i gizda.
Prî na me sve hude nesriće udrile,
neg da vik toj bude od drage me vile;
i mene zle zviri na kuse trgale
prî neg se satiri tim igdar pohvale. -
Hoću li, satiru, s tobom se gdi ja stat?
Ah, na moju viru, budem te svu iskat,
budem ti znat činit nemilo kako je
drugoga odilit od svoje gospoje!
LJUBMIR odhodi, a RADAT ishodi umoren, budući iskao MILJENKA, i govori:
Treći prizor
urediRADAT (sam)
Radate, zlo s' pošao, ja viđu, žî mi ti,
odkad si došao mahnice liječiti.
Tovare goniti i vodit zle žene,
s mahnici obćiti muke su paklene.
Pođ' tamo, voh, Stojna, naći ćeš Miljenka,
žî m' t' neć' bit pokojna skoro s tvoga sinka.
Miljenko pameti, što Kupido krili,
po gori sad leti. Ah, bože moj mili!
Što ćeš bijeli kruh i dobra ljetina,
do grla pun trbuh najboljega vina!
Oto ih sitijeh, - Kupido, strijelja' sad!
Vragut kus! U lačnijeh ne tiče on nikad!
Las i san i grlo boga su učinili
golo dijete vrlo, bez vida a s krili,
u ruci drži luk i strile ognjene,
kim strijelja i prži s glave pokradene.
Slična njih pameti, svaki njih kojome
petsat milja leti na uru gorome,
obijesne taj strilja, za lačne ne haje,
i plača nadilja i tuge zadaje.
Ljubav se taj zove, ku vele svi ludi
toliko da slove na nebu i svudi.
Koje je božanstvo toj vražje cić koga
plač, nemir, sužanstvo stječe se za boga?
Ka li je ljubav toj ka stavlja ljuvene
u vječni nepokoj, u muke pakljene?!
Ljubav je živiti s družinom junáci,
rujno vince piti s dobrim veseljaci,
popijevke veselo junačke spijevati
i činit sve selo u igri stojati,
i tance na vrime s seljankam izvodit,
i igram takime blaženim dan vodit.
Nevjeste oto i mi tej lijepe gledamo,
besjedimo š njimi, tamašimo i igramo;
u igri štipljemo, gdino se prigodi.
i po š'ji pleštemo i indje kadgodi.
Ma zatoj ne mremo ni strilja tuj tko nas
kako njih, ma gremo veseli već svakčas.
Zla pamet gdino je, zle misli tuj budu,
ke, brate, ne stoje nikada zaludu,
gubi se snaga i dan hodeći za njima. -
Od truda njeki san mrtvi me se prima:
bogm' ovdi ja zaspah! - Voh, Stojna, pri vodi
Miljenka ne iskah, a ti za njim hodi.
Ovdi RADAT zaspi, a KUPIDO izide i govori:
Četvrti prizor
urediKUPIDO (sam)
Kolika oholas i š njome mala moć
u ljudeh jes danas, izrijet ju nije moć.
Oto su ki vele da nije bog Ljubav;
i toj tko mni cijele pameti nije ni zdrav.
Što sam ja, znaju toj visoka nebesa,
ognjeni a stril moj i u pakao doseza;
zna Marte, zna Džove, svi znaju što sam ja
bogovi, i slove meu ljudmi vlas moja!
Dobro zna toj oni ki drazih bježeći
grozne suze roni sam sebe želeći,
lipotom sve vile ki nekad moraše,
a moj luk i strile za ništa scijenjaše,
ki bi se blažen zvao, od šta se svak čudi,
kad ne bi imao uza se što žudi.
Nu svaku oholas koja je proć meni
satira moja vila i moj stril ognjeni.
I stari znaju toj, ako se i hoće rit
njih srca oganj moj da ne može gorit.
Stare sam ja mnoge činio cić vile,
kim su nad greb noge, da tuže i cvile,
kako trud da gore dragu vil želeći
i da se ne more svud za njom hodeći.
Svjedoče toj oči koje ih poziru
i moj stril svjedoči kroz ki suze otiru. -
Radate, i ti sad svjedoči na sviti
u srcu što je jad ljuveni trpiti,
i što je moja moć na zemlji i na nebi,
ka vrha može doć svakomu i tebi.
Sada se oholi i tolik razum tvoj
sad ljubavi odoli, inako rob si moj.
Tirene, lijepe vil, lipotom striljam te,
u vječni plač i cvil za njome stavljam te.
Peti prizor
urediVILA
Je li ki, bože moj, veći trud na saj svit
negoli ovakoj dragoga, jaoh, želit,
bez koga nije moć srdačce smiriti,
bez koga dan i noć meni je cviliti?
Šesti prizor
urediRADAT
Radate, koji san vidio si ti sada?
Zao ti je došao dan, nî ovaj bez jada!
Koju li ljepotu sad ovdi vidi ti
ka momu životu ktje pokoj odniti?
Odnese mir i goj lijepa vil ka prođe!
Što može bit ovoj? Što na me sad dođe?
Što je ovoj, vaj meni? Tko mi smrt zadava?
Njeki me ognjeni živi plam skončava!
Vaj, ka će biti zled? Ali me zatravi
vilinji taj pogled pun svake ljubavi?
Ali ka nakazan od gorscijeh nemani,
zaspavši zao san, srdačce me rani?
Ali je istina što u san vidih ja,
tere zgor s visina peči me zla zmija?
Ter ljubav, kom njekad rugah se na svak čas,
osvetit hotje sad na meni svoju čâs,
ter mene ucvili pogledom i mene
lijepe vil ustrili kon vode studene,
neka znam što je moć ljuvena na sviti
i što je taj nemoć u srcu trpiti;
ljuveno ki cvile da umim požalit,
š njima plač i cvile da umim još dilit.
Ako je ljuveni što ćutim trud ovoj,
on ti je pakljeni i smrtni nepokoj!
Ali ja snim ovoj? Ako 'e san, učini
ovi trud, bože moj, da se s snom rasčini!
Radate, ne spiš ti, ma si rob ljubavi!
Rajskome liposti vila te zatravi,
vila te opoji pogledom ljuvenim,
a ljubav te osvoji kriposti skrovenim.
Ljubav te usili da ođeš sad tvoj stan,
a obraz nje bili da slidiš noć i dan.
Ma što cknim ter sad ja ne slijedim najbrže
nje lipos od raja, vaj, što me uzdrže?!
Sedmi prizor
urediDRAGIĆ
Gdje je taj naš ludjak za vilom ki pođe,
vukovom a divjak u gori stado ođe?
Vuk mu je uio ovcu i tro'e mlado.
Gdi se je k vragu on gdio? Zlo mu ide sve stado!
VUČETA
Koja je bijes toj u ljudi udrila
da stado i dom svoj ohode cić vila,
da tlače svoju čas i pravdu i razlog
jak prase kad se vas umijesi u brlog?
OBRAD
Moj brate, svi ljudi koji su pod nebom
rađaju se s ćudi tko s dobrom a tko s zlom.
Tko se bude rodit s zlom ćudi, ja ću t' rit,
s zlom će i živit, s zlom ćudi će i umrit.
DRAGIĆ
Radate, hodimo toga vilenika
da domom vodimo, zloga obijesnika.
RADAT
Mo'a bratjo, vaš Radat nije oni ki je bio!
Za druzim pomoć dat na oganj je nastupio.
Nika vil kojoj nî prilike na sviti
srdačce me zani, ter hoću umriti;
ter mi je usilos za njome hoditi,
anđelska nje lipos da bi me smiriti.
Tanka i visoka banjaše se u gori
jak zvizda s istoka prid suncem o dzori.
Vi tamo gledajte za Miljenka odsad,
a mene se ohajte, junaci, boga rad.
DRAGIĆ
A bolje, Radate! Spravi se dake i ti,
počteni naš brate, gorske vil sliditi!
Tej vile u mlados nijesi ljubio,
a sad se s' u staros bijedan izgubio!
VUČETA
Maj, tu vrag s Radatom! Što ćemo još vidit?
Uh, za ljubavi tom i Radat poče it!
Radata uzeše tej vile od gore
kmecka čâs ki biješe. Sada zlo i gore!
OBRAD
Mo'a bratjo, zlo se ide, pokoli ovako
stari se ne stide živiti opako.
Veli se, bit će sud i svrha svita onda
kad stare ljuven blud, ne razlog, uzvlada.
Što ćemo sada rit, družino mâ mila,
Radata pokli mrit čini gorska vila?!
Razumni naš Radat za njome hoće poć,
a vami ovdi čas postat Radatu nije moć.
DRAGIĆ
Radate, boga rad, ka uzma toj dođe
i tebe takoj sad uzeta ovdi ođe,
ter tebe takoga gledamo mi sada,
sramotu od koga ne imasmo dosada?
RADAT
Mâ bratjo, molju vas, g zlu mi ne pristajte,
ljubena što je vlas po meni poznajte.
Ljubav me osvoji, s kom se rvat ne more,
liposti m' opoji lijepe vil od gore,
koju kad pozrih ja u gori zeleni
sunačcem gdi sva sja, vas umrih u meni.
VUČETA
Tolik trud, nut me čuj, ne bismo imali,
da te sad mrtva tuj budemo zastali,
neg da te takoga gledamo mi sada,
sramotu od koga ne imasmo dosada;
er je bolje umriti tisućkrat, brate moj,
negoli živiti na opaku takoj!
OBRAD
Radate, za boga, jesi li oni ti
ki njekad svakoga učaše živiti?
Ali si ka neman koja se Radatom
nam kaže u ovi dan š njegovom sramotom?
Radat si obrazom, ali nisi dili!
VUČETA
Zločestvo porazom svojim ga uhili!
Je li ka, bože moj, grubša stvar na sviti
neg starca ovako bez srama viditi?!
RADAT
Nemoćan tko nî bio, taj ne zna što 'e bit zdrav,
a tko nî ljubio, prem ne zna što 'e ljubav.
S ljubavi mudrovat, ma bratjo, nî ga moć.
Ja, makar ludovat, za vilom hoću poć.
I zbogom ostan'te!
OBRAD
Vučeta, što j' ovoj?
VUČETA
Ovo i sam pitam te, Obrade, brate moj.
DRAGIĆ
Ovdi su nemani! Odovle bježimo!
Zlo se ovdi i nam hrani, ali ne vidimo?
VUČETA
Bjež'mo, bratjo moja, za Miljenka neka
ište majka svoja. Što veće Obrad čeka?
OBRAD
Sčekasmo zla dosti, kad ludos staraca
dobiva ludosti svih ludih mladaca.
I svršuje tretji at.